Uskoro će iz štampe izići jedno atraktivno izdanje u vezi sa 100-godišnjicom sarajevskog atentata. Za potrebe Muzeja Grada Sarajeva, knjigu je priredio sarajevski književnik Valerijan Žujo.
Žujo: Pokušao sam da napravim drugačiju knjigu, koja nije nalik na dosadašnje, mada to može zazvučati malo pretenciozno. Nisam se bavio ni konstrukcijama, ni tezama, ni postavljanjem pitanja, koja su već postavljena, niti odgovaranjem na njih. Nema pitanja u toj sferi. Postoje samo već dati odgovori, koji se papagajski ponavljaju. Jedino novo pitanje bi bilo da li su vanzemaljci ubili Ferdinanda.
Žujo: Knjiga je skrojena kao jedan rječnik. Sve činjenice, koje se tiču atentata, ili njegovog konteksta, su navedene sasvim leksikografski prema mom opsesivnom načinu. To je uređeno tako da je veoma pregledno, da veoma lako i unakrsno ljudi mogu iščitavati sve to što se dogodilo. Bez emocija, bez sudova, bez dosoljavanja, koje je karakteristično u većini knjiga na ovu temu. Ljudi traže senzaciju. Prosječan čitalac ne može čitati nešto što je egzaktno, precizno, nego vole nešto što je zabibereno, što ima neku intrigu, neku legendu.
Žujo: Nisam se bavio rasplitanjem tih povijesnih čvorova, nego sam htio, imajući na umu dostojanstvo čitaoca, da mu podoastrem sve relevantne činjenice, pa da onda, na temelju njih, on izvlači svoje zaključke i da ima svoje mišljenje nakon čitanja tih egzaktnih navoda, koji nisu sporni. Bavio sam se isključivo činjenicama, navodima koji su izvan diskusije. Možete diskutovati sa mnom, ali ne možete sa činjenicama.
Žujo: Prirodno je da su ljudi, baveći se ovim pitanjem, pravili i propuste. Učinili su mnogo grešaka, i materijalnih, pa i vrhunski autori, koji su napisali kapitalna djela. Te greške dakako ne umanjuju vrijednost i dimenzije njihovih djela. Ne dovode u pitanje značaj tih djela, nego se pojavljuju kao omaške ili kao pogrešno preuzet navod. Veoma je često, čak i u enciklopedijskim izdanjima, sukcesivno se prenose, iz jednog izdanja u drugo, netačni podaci i tako se ta greška umnožava, zato što imamo povjerenja u referentne knjige. Ono što nađete u enciklopediji ili nekom rječniku, onda bez pogovorno to prihvata. I tamo se dakako događaju greške.
Tako i u ovoj literaturi o atentatu, posebice kada je riječ o Sarajevu kao sceni tog atentata, načinjeno je puno grešaka koje su, ili toponimijske ili hronološke ili su zamijenjene osobe. Zadaća svakoga ko piše novu knjigu je da ispravi te stare netačnosti, kao što će i nas ispravljati vremenom.
Žujo: Puno je stvari koje predstavljaju krivi zaključak. Naš narodni običaj je, ne da iz krivih premisa izvodimo krivi zaključak, nego iz tačnih premisa izvedemo krivi zaključak. To je već folklor. Moramo malo i tajnovitosti održati oko knjige, posebice što će uskoro biti i nekih javnih istupa, gdje ću detaljnije govoriti o nekim krupnijim greškama i zabludama.
Žujo: Ma toga ima mnogo. Čitao sam nedavno članak jednog istoričara iz Novog Sada, koji kaže, nakon 100 godina i nakon čitavog jednog okeana knjiga, kako se atentat dogodio na mostu koji se zove Latinska ćuprija, koji se donedavno zvao Principov most. A to je školska greška. Ostali dio njegovog članka je dobar, na razini je dobro napisan, ali na dva-tri mjesta postoje takvi propusti. To je teško objasniti.
Žujo: To ja načelno odbijam. Ovih dana je neko neobičajeno zanimanje za to što radim. To me je baš onako zateklo, čak i jedno potpuno čudno zanimanje za moju osobu. Ovdje je riječ o tome da je samo pitanje, koje se ponavlja uporno, rafalno, iz dana u dan, jedno nedijalektičko pitanje. Ono je nalik onom pitanju da li je konj sisar ili životinja. Tako se otprilike pokušavaju sadašnje naše razmirice, razlike, sukobi projektirati u vrijeme od prije 100 godina. Pa se činjenice i događaji iz tog vremena, kroz optiku sadašnjih i nedavnih sukoba, doživljavaju, što je budalasto.
Žujo: Što je moguće preciznije i što je moguće temeljitije. Tako da će u tom rječniku sarajevskog atentata biti zabilježena svaka i najneznatnija pojava, a o osobama da ne govorim. Ako je neko, sasvim marginalno, negdje putovao sa nekim od zavjerenika, ili čak i sa učesnicima procesa, on će biti u knjizi. Ali će neko, ko čita druge knjige, imati jedan priručnik, koji će mu omogućiti, ne samo da vidi o čemu je riječ, kada pominjemo osobe, događaje, mjesta, procese, nego i da vidi sve izvore koji mu mogu omogućiti da ide dalje u istraživanju.
Žujo: Silom prilika. Već 20-tak godina sam žrtva tog svog poriva da istražujem, a s druge strane to je nešto od čega i živim. Napravio sam sebi situaciju koja je teška, ali je i prijatna. Sjedim u svojoj biblioteci, sa svojim knjigama i spravama i samo čitam i pišem knjige, ono što je nekada bio i dječački ideal. Da je teško, teško je. Da se živo prilično skromno, živi se, ali na kraju krajeva, nisu ni moji apetiti bog zna kakvi.
Žujo: Kasniš. To se već dogodilo. Već pet-šest godina moj roman, koji podrazumijeva sav moj napor jer je to sve povezano, kao siroče čeka da odustanem od ovih ludorija i akrobacija sa istraživanjem, pa da se lijepo vratim svom mirnom poslu pisanja proze i da je počnem objavljivati. Do tog časa, ko živ, ko mrtav
RSE: Javnost s velikim interesovanjem očekuje knjigu o sarajevskom atentatu. Koje sve sadržaje nudiš budućim čitaocima?
Žujo: Pokušao sam da napravim drugačiju knjigu, koja nije nalik na dosadašnje, mada to može zazvučati malo pretenciozno. Nisam se bavio ni konstrukcijama, ni tezama, ni postavljanjem pitanja, koja su već postavljena, niti odgovaranjem na njih. Nema pitanja u toj sferi. Postoje samo već dati odgovori, koji se papagajski ponavljaju. Jedino novo pitanje bi bilo da li su vanzemaljci ubili Ferdinanda.
RSE: Kako je knjiga strukturirana?
Žujo: Knjiga je skrojena kao jedan rječnik. Sve činjenice, koje se tiču atentata, ili njegovog konteksta, su navedene sasvim leksikografski prema mom opsesivnom načinu. To je uređeno tako da je veoma pregledno, da veoma lako i unakrsno ljudi mogu iščitavati sve to što se dogodilo. Bez emocija, bez sudova, bez dosoljavanja, koje je karakteristično u većini knjiga na ovu temu. Ljudi traže senzaciju. Prosječan čitalac ne može čitati nešto što je egzaktno, precizno, nego vole nešto što je zabibereno, što ima neku intrigu, neku legendu.
RSE: Do sada je bilo široj javnosti dostupno nekoliko desetaka knjiga o jednom od najinteresantnijih događaja prošlog vijeka, ali uglavnom su to bili tematski, hronološki ili na druge načine ograničeni pristupi. Ovo je jedan cjeloviti pogled ili bolje reći pregled onoga što se dešavalo prije, u vrijeme i poslije atentata, u vezi sa sudbinom aktera?
Žujo: Nisam se bavio rasplitanjem tih povijesnih čvorova, nego sam htio, imajući na umu dostojanstvo čitaoca, da mu podoastrem sve relevantne činjenice, pa da onda, na temelju njih, on izvlači svoje zaključke i da ima svoje mišljenje nakon čitanja tih egzaktnih navoda, koji nisu sporni. Bavio sam se isključivo činjenicama, navodima koji su izvan diskusije. Možete diskutovati sa mnom, ali ne možete sa činjenicama.
RSE: Kako se približava taj istorijski datum, na izvjestan način raste temperatura sa tumačenjem događaja, sa emocijama ove ili one vrste, sa ocjenjivanjima, procjenjivanjima, kvalifikacijama, diskvalifikacijama. Zadržao si se daleko izvan toga, bez vrednostnih stavova, emocionalnih izliva, bez neke selekcije i stvaralačkog predumišljaja u vezi sa istraživanjem. To je omogućilo evidentiranje dosadašnjih brojnih omaški u vezi sa činjeničnim stanjem.
Žujo: Prirodno je da su ljudi, baveći se ovim pitanjem, pravili i propuste. Učinili su mnogo grešaka, i materijalnih, pa i vrhunski autori, koji su napisali kapitalna djela. Te greške dakako ne umanjuju vrijednost i dimenzije njihovih djela. Ne dovode u pitanje značaj tih djela, nego se pojavljuju kao omaške ili kao pogrešno preuzet navod. Veoma je često, čak i u enciklopedijskim izdanjima, sukcesivno se prenose, iz jednog izdanja u drugo, netačni podaci i tako se ta greška umnožava, zato što imamo povjerenja u referentne knjige. Ono što nađete u enciklopediji ili nekom rječniku, onda bez pogovorno to prihvata. I tamo se dakako događaju greške.
Tako i u ovoj literaturi o atentatu, posebice kada je riječ o Sarajevu kao sceni tog atentata, načinjeno je puno grešaka koje su, ili toponimijske ili hronološke ili su zamijenjene osobe. Zadaća svakoga ko piše novu knjigu je da ispravi te stare netačnosti, kao što će i nas ispravljati vremenom.
RSE: Možeš li nas uputiti u neke od zanimljivih detalja, kada su uvriježena mišljenja u pitanju? Ne mislim na ispravljanje političkih krivih Drina, nego na neke pikanterije, onako iz drugog plana, koje omogućavaju različito bojenje događaja.
Žujo: Puno je stvari koje predstavljaju krivi zaključak. Naš narodni običaj je, ne da iz krivih premisa izvodimo krivi zaključak, nego iz tačnih premisa izvedemo krivi zaključak. To je već folklor. Moramo malo i tajnovitosti održati oko knjige, posebice što će uskoro biti i nekih javnih istupa, gdje ću detaljnije govoriti o nekim krupnijim greškama i zabludama.
RSE: Ali ima dosta i onih sitnijih grešaka, kao što su navodi da se atentat desio na mjestu današnjeg hotela Central.
Žujo: Ma toga ima mnogo. Čitao sam nedavno članak jednog istoričara iz Novog Sada, koji kaže, nakon 100 godina i nakon čitavog jednog okeana knjiga, kako se atentat dogodio na mostu koji se zove Latinska ćuprija, koji se donedavno zvao Principov most. A to je školska greška. Ostali dio njegovog članka je dobar, na razini je dobro napisan, ali na dva-tri mjesta postoje takvi propusti. To je teško objasniti.
RSE: Siguran sam kako bi većinu zanimalo tvoje mišljenje o onoj velikoj dilemi vezanoj sa likom Gavrila Principa, ali ću razumjeti ukoliko preskočiš odgovor?
Žujo: To ja načelno odbijam. Ovih dana je neko neobičajeno zanimanje za to što radim. To me je baš onako zateklo, čak i jedno potpuno čudno zanimanje za moju osobu. Ovdje je riječ o tome da je samo pitanje, koje se ponavlja uporno, rafalno, iz dana u dan, jedno nedijalektičko pitanje. Ono je nalik onom pitanju da li je konj sisar ili životinja. Tako se otprilike pokušavaju sadašnje naše razmirice, razlike, sukobi projektirati u vrijeme od prije 100 godina. Pa se činjenice i događaji iz tog vremena, kroz optiku sadašnjih i nedavnih sukoba, doživljavaju, što je budalasto.
RSE: Meni osobno je zanimljiva čitava ta zamisao o pojmovniku, u kome će biti isključivo hladne činjenice.
Žujo: Što je moguće preciznije i što je moguće temeljitije. Tako da će u tom rječniku sarajevskog atentata biti zabilježena svaka i najneznatnija pojava, a o osobama da ne govorim. Ako je neko, sasvim marginalno, negdje putovao sa nekim od zavjerenika, ili čak i sa učesnicima procesa, on će biti u knjizi. Ali će neko, ko čita druge knjige, imati jedan priručnik, koji će mu omogućiti, ne samo da vidi o čemu je riječ, kada pominjemo osobe, događaje, mjesta, procese, nego i da vidi sve izvore koji mu mogu omogućiti da ide dalje u istraživanju.
RSE: Čini mi se posve interesantnim to da jedan autentični poeta, čovjek koji stanuje u literaturi, tako suvereno uskoči u svijet koji pripada drugim disciplinama. Kako uspijevaš obuzdati ove stvaralačke porive i hrabro zaroniti u istraživanje i redanje činjenica? Ovo nije prvi put.
Žujo: Silom prilika. Već 20-tak godina sam žrtva tog svog poriva da istražujem, a s druge strane to je nešto od čega i živim. Napravio sam sebi situaciju koja je teška, ali je i prijatna. Sjedim u svojoj biblioteci, sa svojim knjigama i spravama i samo čitam i pišem knjige, ono što je nekada bio i dječački ideal. Da je teško, teško je. Da se živo prilično skromno, živi se, ali na kraju krajeva, nisu ni moji apetiti bog zna kakvi.
RSE: Da li ova silna građa nekako fermentira u pjesničkoj duši, pa će jednom njeni dijelovi i likovi iskočiti u nekoj romanesnoj formi?
Žujo: Kasniš. To se već dogodilo. Već pet-šest godina moj roman, koji podrazumijeva sav moj napor jer je to sve povezano, kao siroče čeka da odustanem od ovih ludorija i akrobacija sa istraživanjem, pa da se lijepo vratim svom mirnom poslu pisanja proze i da je počnem objavljivati. Do tog časa, ko živ, ko mrtav
