Sarajevo je u vrijeme Austro-Ugarske bilo metropola

Muzej Sarajevo 1878-1918 je depadans Muzeja Sarajeva i baštini stalnu izložbu koja oslikava glavni grad Bosne i Hercegovine u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Ova hronološki-tematska postavka ukazuju da ondašnje Sarajevo nimalo nije zaostajalo za drugim gradovima ovog evropskog područja. O mnogim zanimljivostima vezanim za taj period govori u intervjuu za RSE Mirsad Avdić, historičar, muzejski savjetnik i autor postavke.

RSE: Muzej je svojevrsno putovanje kroz prošlost: od dolaska Austro-Ugarske monarhije na prostor Bosne i Hercegovine do kraja Prvog svjetskog rata. Koji detalj otvara Muzej?

Avdić: Već na početku postavke posjetioci mogu vidjeti sliku prvog gradonačelnika u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Ono što je zanimljivo, pogotovo domaćim posjetiocima, jeste da ono što je Austro-Ugarska radila prije 100 godina sada ponovo prolazimo sa visokim predstavnikom međunarodne zajednice. Ako je gradonačelnik, recimo, bio musliman, onda su dva dogradonačelnika bili katolik i pravoslavac. O tome se vodilo računa. Tome svjedoči i ploča na kojoj naziv gradonačelnik piše na ćirilici, latinici i na staroosmanskom pismu. Ono što karakteriše Austro-Ugarsku monarhiju je jedan bum u izdavaštvu. U Bosni i Hercegovini je do dolaska Monarhije postojala jedna štamparija - Vilajetska štamparija. Uskoro broj štamparija naglo raste i tada u Bosni i Hercegovini izlazi oko 39 raznih časopisa - od dnevnih novina do naučnih, poput „Glasnika Zemaljskog muzeja“.

RSE: Sljedeća vitrina prikazuje promjenu u kulturi življenja Sarajlija. Kažite nam više.

Avdić: Bosanskohercegovačko društvo je u kratkom periodu iz jednog carstva prešlo u okrilje drugog. To je bio jedan civilizacijski šok, koji se amortizovao jer dolaze nova moda i standardi. Posjetilac može vidjeti i biedermeier, prepoznatljivi austrijski stil koji će doživjeti neke metamorfoze - prihvatiće neke bosanske crte i, kao takav, postati novi i autentičan. Austro-Ugarska monarhija je sačuvala stare bh. zanate. Naime, stari zanati su prije dolaska Monarhije doživjeli stagnaciju i mnogi su tada propali. Nova vlast je uspjela, ne samo sačuvati, već ponovo pokrenuti stare zanate organizujući tzv. škole umjetničkih zanata. Ondašnja vlast je novčano podržavala školovanje novih zanatlija. Na taj način su sačuvali i obnovili stare zanate, ali to je značajno i zato što su iz toga nastale i prve manufakture, koje će kasnije izrasti u industriju.

RSE: Istovremeno, to je bio i period razvoja civilnog društva.

Avdić: Naravno. I to smo započeli prije 100 godina. U tom periodu počinju se razvijati prva strukovna udruženja, udruženja različitih interesa, od vjersko-prosvjetnih do nacionalnih. Interesantno je spomenuti da je bilo mnogo antialkoholičarskih društava, što govori o jednoj depresiji koja je vladala u društvu jer je alkoholizam, očito, bio prisutan. Postojala su i razna pjevačka društva, udruženja biciklista, automobilski klub. Godine 1892. osnovano je prvo udruženje žena u Sarajevu. Sve su to društva koja su jednu državu činila modernom, a to je uključenje šireg sloja ljudi u svakodnevni život.

U jednoj vitrini Muzeja imamo album sa prvog Svjetskog kongresa arheologa i antropologa, koji je održan upravo u Sarajevu 1894. godine. To je bilo gotovo prije 120 godina, a pogledajte sadašnju situaciju - u oktobru 2012. zatvorili smo Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, što govori o jednom opštem padu našeg društva. Spomenimo da je Zemaljski muzej BiH osnovan 1888. godine u vrijeme austro-ugarske vladavine. To je prva bosanskohercegovačka moderna naučna institucija iz koje su nastali svi muzeji i galerije u Bosni i Hercegovini. Spomenimo da je Muzej iznjedrio 15 instituta iz kojih su nastale katedre, a iz katedri fakulteti.

Umjetnost svake vrste je postojala do dolaska Austro-Ugarske. Međutim, ono što se zove akademsko slikarstvo nastaje tek u ovom dobu. Naši slikari tada odlaze na školovanje u Pariz, Beč ili Prag i vraćaju se u Sarajevo. To je početak onoga što možemo nazvati sarajevskom umjetničkom školom. U Muzeju Sarajevo 1878-1918 posjetioci mogu vidjeti slike prvih značajnijih likovnih umjetnika, poput Špire Bocarića ili Petra Šaina.

(Zvučna fotogalerija, fotografije Midhat Poturović)

RSE: To je doba razvijanja i karakterističkog arhitektonskog stila.

Avdić: Sreća ili nesreća Bosne i Hercegovine i Sarajeva u okviru Austro-Ugarske monarhije je što se to vrijeme, druga polovina 19. stoljeća, u Evropi naziva städtebau ili gradnja gradova - kako bi Nijemci rekli - vrijeme kada su veliki evropski gradovi postali metropole. Proces städtebau je zahvatio i Sarajevo. Sve ono što je bilo popularno u arhitekturi toga vremena - revitalizacija arhitektonskih historicizama, poput neoklasičnog ili neobaroka i slično, počinje se primjenjivati u Sarajevu.

Međutim, tada je jedan holandski diplomata dao primjedbu arhitektima na jednom sajmu u Sarajevu rekavši: „Ukoliko ovako nastavite sa gradnjom, više neće biti zanimljivo putovati svijetom jer će gradovi međusobno ličiti.“ Na njegovu primjedbu prvi su reagovali arhitekti koji su u to vrijeme radili u Sarajevu, Josip Vancaš i Josip Pospišil, i počeli su razvijati bosanski stil. Oni su u novu arhitekturu secesije ubacili tradiciju gradnje stare bosanske kuće i orijentalni stil. Tako je nastao bosanski slog, podstil u arhitekturi koji egzistira sa brendom bosanski. Potvrda da je bosanski slog međunarodno priznat jeste dokaz u vitrini Muzeja Sarajevo 1878-1918, a to je srebrna medalja koju je osvojio bosanski paviljon na prvom Expo-u u Parizu 1900. godine. Na obali Sene bio je izgrađen bosanski paviljon koji je tom nagradom dokazao da je arhitektonski vrlo dobro rješenje.

Pošto je 19. stoljeće, takođe, poznato po industrijskoj revoluciji, taj dio je zahvatio i BiH, tako da i današnje industrije koje imamo, neke smo uspjeli i ugasiti, vode porijeklo iz austro-ugarskog perioda: od onih prvih manufaktura, do fabrika ćilima i duhana, pivare, hidrocentrala ili termoelektrana, a uz to je vezan i razvoj saobraćaja, posebno gradskog. Prvog januara 1885. godine u Sarajevu je počeo sa radom prvi tramvaj na konjsku vuču. Sarajevo je među prvim evropskim gradovima imalo tramvaj. Naime, Austro-Ugari su odlučili "konjsku željeznicu", kako se tada nazivao tramvaj, a kako ne bi izrovali ulice Beča ili Pešte, prvo isprobati u Sarajevu.

RSE: Prema artefaktima koje držite u sljedećoj vitrini, primijeti se da je riječ o aneksiji.

Avdić: Tu smo napravili stilizovani plakat prema originalu iz tog vremena, koji je, zapravo, proglas o aneksiji koji je car Franjo Josip potpisao. Plakati su bili i jedan novi način oglašavanja. Do tada su tu funkciju obavljali telali, koji su udaranjem o bubnjeve skretali pažnju žitelja na informaciju koju imaju obznaniti. Ono što današnje ljude zbunjuje, koji ne ulaze duboko u problematiku tog perioda, jeste razlika između okupacije BiH 1878. i aneksije 1908. Zapravo, od okupacije, Austro-Ugarska se ponašala kao da će tu biti vječno, a formalno-pravno ona je imala samo mandat za okupaciju, a ne za prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Monarhiji, budući da je formalno turski sultan sve do 1908. bio suveren u Bosni i Hercegovini. Od 1908. Austro-Ugarska monarhija potpuno preuzima dominaciju nad BiH. Ubrzo je dat ustav BiH i počeo je sa radom Bosanski sabor. To je vrijeme rađanja i političkih stranaka, Bosna i Hercegovina dobija određene oblike državnosti – dobija zastavu i grb, tako da, praktično, BiH živi punim plućima u Monarhiji. Naravno, suštinski je bilo puno problema s obzirom da je to bila ogromna monarhija, sa puno etničkih skupina i njihovim težnjama. Ali, generalno, za to vrijeme to je ipak bila jedna liberalna monarhija. To će se kasnije pokazati i prilikom suđenja atentatorima. Budući da su se po zakonu Monarhije maloljetnicima smatrali ljudi do 21 godine, pa tako Gavrilo Princip, koji je bio mlađi od 21 godine, nije bio osuđen na smrt već na 20 godina robije. U Terezínu je 1918. preminuo od posljedica tuberkuloze u svojoj 23. godini. Dakle, to je bio takav državni okvir koji se, u suštini, slijedi i dan-danas. Čak i izgled današnje vozačke dozvole nam je sličan austrijskoj, pa i školstvo i zdravstvo.

RSE: Došli smo do teme koja je, pretpostavljam, najinteresantnija posjetiocima Muzeja - Sarajevskog atentata.

Avdić: Postavili smo lutke u prirodnoj veličini Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije kako izlaze iz sarajevske Vijećnice. Taj prizor je, inače, replika jedne fotografije kada oni izlaze iz Vijećnice - i on se dogodio netom prije samog atentata. Posjetilac Muzeja može dobiti podrobniju informaciju o atentatu, kao i vidjeti šemu atentata i fotografije pripadnikâ Mlade Bosne. Ovdje su i lični predmeti Gavrila Principa - pantalone i torbica, kao i modeli oružja kojim je izvršen atentat, browning model 1910, jer se originali čuvaju u Vojnom muzeju u Beču. U našem Muzeju je i originalna žandarmerijska uniforma. Pošto je ubrzo počeo Prvi svjetski rat, posjetioci mogu vidjeti detalje o ovom ratu, te o učešću bosanskih regimenti u njemu.

RSE: Da li će Muzej Sarajevo 1878-1918 obilježiti stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata?

Avdić: Postoji ideja da se obilježi mjesto gdje se u momentu atentata nalazio Gavrilo Princip, odnosno gdje je stajalo auto u kojem su se vozili prijestolonasljednik Franz Ferdinand i Sofija. Očekujemo još neke aktivnosti povodom obilježavanja stogodišnjice.

RSE: Šta je sa stopama Gavrila Principa koje su nekad stajale ispred Muzeja?

Avdić: Ubrzo nakon osnivanja Muzeja 1949. godine postavljene su prve betonske stope Gavrila Principa - otisak u betonu koji je radio Vojo Dimitrijević. Stope su egzistirale ispred Muzeja do 1992. godine. Uslijed ratnih dešavanja, stope su djelimično, odnosno potpuno devastirane i ostali su fragmenti od te betonske ploče. Ti ostaci su potpuno sklonjeni kada je rađena obnova trotoara ispred Muzeja. Međutim, kada smo počeli s obnovom Muzeja i kada je on ponovo počeo sa radom 2006. godine, obnovili smo te stope i one se trenutno nalaze unutar Muzeja. Da li će ponovo biti postavljene na ranije mjesto, to ne znamo sa obzirom da se Muzej van praga svojih vrata ne pita puno. Ali nadamo se da će u okviru stogodišnjice Prvog svjetskog rata biti barem simbolično označeno mjesto gdje je stajao Princip, odnosno automobil Ferdinanda i Sofije.

RSE: Spomenuste stogodišnjicu koja će se navršiti 28. juna. Bilježite li već sada povećani broj posjetilaca?

Avdić: Evidentno je da je od oktobra 2013. veliki interes za naš depadans. Svaki dan imako bogate posjete, dolaze nam i novinarske ekipe i organizacije. Interesantno je kazati da mnogi posjetioci dolaze iz Koreje, zatim ima mnogo Finaca, Čeha, Slovaka, te ljudi iz Srbije, Hrvatske, Francuske, Njemačke i Engleske.

RSE: Dolaze li Austrijanci?

Avdić: To je vrlo zanimljivo. Kada sam pripremao ovu izložbu, očekivao sam bilo kakav oblik saradnje od Austrije. Međutim, primijetio sam jedan zazor ili, uslovno rečeno, bježanje od toga. Najslikovitije vam mogu reći da su 2006. godine, na ponovnom otvaranju izložbe Muzeja Sarajevo 1878-1918 došli svi predstavnici diplomatskog kora osim austrijskog ambasadora. Međutim, mladi pokazuju malo više interesa prema ovom periodu.

RSE: Kakva je opšta zainteresovanost bh. i inostrane javnosti u vezi sa pitanjem Prvog svjetskog rata?

Avdić: Uglavnom, ljudi pojednostavljeno, vjerovatno je to i prirodno, razumiju stvari. Bilo je situcija kada ljudi dođu i pitaju da li je ovo mjesto gdje je počeo Prvi svjetski rat. Možemo se ljutiti ili ne, ali Sarajevski atentat je, na sreću ili na žalost, stvarni brend Sarajeva.

RSE: Da li se u dovoljnoj mjeri iskorištava taj brend?

Avdić: Mislim da se ne iskorištava, barem kada govorimo sa turističkog aspekta. Smatram da prebrzo upadamo u dnevno-političke rasprave koje, opet, ne vode ničemu. Mislim da se puno više taj brend može iskoristiti. Naš Muzej pokušava sve to iznivelisati s obzirom da čak i novinari, koji dolaze sa namjerom da informišu svoju javnost, pojednostavljuju i banalizuju kompletan ovaj proces pitanjem: „Možete li nam reći da li je Gavrilo Princip terorista ili heroj?“ Muzeologija, prije svega, nema ambiciju da ocjenjuje neki događaj. To radi historiografija, i to se radi na naučnim skupovima, sa argumentacijom za ili protiv - i to je nešto o čemu treba razmišljati na naučnoj razini i što ne treba spuštati na dnevno politikanstvo.