Kuko: Ukrajinu može stabilizirati samo međunarodni dogovor

Hrvatska vanjska politika je usuglašena sa europskom u odnosu na krizu u Ukrajini. Izvjesna distanca prema ukrajinskim zahtjevima i razumijevanje prema ruskim pozicijama kod dijela analitičara u javnim medijima može se dijelom objasniti i sviješću da se Europska unija nije u stanju nositi sa situacijom za koju je dijelom i sama odgovorna. Stanje u Ukrajini može se dugoročno stabilizirati samo međunarodnim dogovorom, ocjenjuje analitičar Siniša Kuko.

Pozicija hrvatske vanjske politike prema krizi u Ukrajini identična je onoj Europske unije – dakle i ministrica Vesna Pusić je od onih koji su jednoglasno na Vijeću ministara EU za vanjske poslove osudili agresiju ruske vojske na teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine, konstatirali da se ovdje radi o flagrantnom kršenju međunarodnih ugovora i međunarodnog prava, i osudili odluku Vijeća Ruske Federacije o odobrenju upotrebe ruske vojske na teritoriju Ukrajine. Vijeće ministara pozvalo je rusku vojsku da se povuče natrag u vojarne i najavljuje mjere ako ne dođe do smirivanja situacije – mjere bi bile u kontekstu pregovora o liberalizaciji viznog režima, i novih ugovora između EU i Rusije, ali i izravno prema ruskim gospodarskim interesima. „Svi se slažemo da je ovo najveća kriza 21. stoljeća, a možda i dulje ali nadamo se da ćemo postići dogovor o smirivanju situacije,“ kazala je ministrica Pusić novinarima nakon sastanka Vijeća ministara u Bruxellesu.

„Situacija je takva da nitko točno ne može predvidjeti sljedeće korake ruske politike tako da se u ovom trenutku pokušava u komunikaciji s ruskim dužnosnicima doći do nekog rješenja koje bi smirilo situaciju.“

Iako postoje razlike između pojedinih zemalja članica, pozicija Vijeća ministara je jedinstvena, naglašava hrvatska ministrica.

„Zaključci su doneseni jednoglasno i svi se slažu da bi bilo dobro da se misija OESS-a uključi. Međutim, čini se da ruska strana ne prihvaća taj prijedlog, ali i zaključci govore o potrebi međunarodnih organizacija uključujući i EU da budu prisutni na tereni u samoj Ukrajini.“

SAD i EU bez značajnijih rezultata

Zanimljivo je da analitičari u emisijama hrvatskih javnih medija i nisu previše naklonjeni ukrajinskoj stvari, a ima ih i koji otvoreno zagovaraju rusku poziciju. Možda je to svojevrsno priznanje da je Europska unija možda ekonomska velesila, ali vanjskopolitički patuljak, i da je u Ukrajini previše obećala, a premalo može osigurati. Splitski politolog i historičar Siniša Kuko koji je doktorirao na temi „Ukrajina između europskog integriranja, atlantizma i Rusije“ za RSE kaže da u Ukrajini neće biti mira dok se oko nje ne postigne međunarodni konsenzus.

„Uzimajući u obzir recentnu povijest Ukrajine i oscilacije koje su se događale po pitanju Zapad – Istok, takozvana 'multivektorska politika' drugog ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme još je izgleda imala i najviše uspjeha, međutim sada multivektorizam , oklijevanje, oslanjanje na jedne i na druge više izgleda da ne uspijeva u Ukrajini, a - s druge strane – Zapad se neće odreći Ukrajine, a još manje Rusija. Tako da možemo očekivati nastavak vrlo nedefiniranog stanja ukrajinske suverenosti i ambicija za budućnost, tako da sam ja ozbiljno skeptičan oko Ukrajine. Mislim da se Ukrajinom treba ozbiljno pozabaviti međunarodna zajednica, ali ne samo u pojedinim prilikama kao što je plinska kriza ili kad je u pitanju gotovo pa otvorena prijetnja ratom, nego i inače kada je relativno mirno i stabilno stanje.“

Američki državni tajnik John Kerry je u Kijevu. Kuko međutim ne očekuje da će njegova posjeta imati neke ozbiljnije rezultate, baš kao ni europske prijetnje mjerama.

„Sumnjam da američki državni tajnik može nešto ozbiljno napraviti, isto kao i Europa. Europska 'trojka' koja je bila u Kijevu i europska diplomacija uglavnom ovdje djeluju u smislu simboličke osude – prijetnje sankcijama Rusiji, udaljavanja sa G-8. Mislim da to Rusiju u ovom trenutku ne treba previše zabrinjavati ako je naumila – ako jest, izgleda – uzeti stvar u svoje ruke i legitimirati to obranom pozicije bivšeg predsjednika Janukoviča i sprečavanjem nereda na ostalim prostorima Ukrajine. Krim je de facto već okupiran i ja sumnjam da prijelazni premijer Jacenjuk može isposlovati od Zapada podršku da Krim ostane u statusu autonomne pokrajine kako je bio prije, i očekujem ili federalizaciju Ukrajine ili udaljavanje Krima iz ukrajinske države, što otvara neka druga pitanja ili se može poistovjetiti nekim drugim rješenjima poput Kosova i nekih drugih zemalja.“

Isprepletane tranzicije

Po njegovoj ocjeni, kriza u Ukrajini ne može se objasniti samo jednim faktorom. „Tu je u pitanju postsovjetska, postkomunistička i tranzicijska zemlja koja ima više isprepletenih tranzicija – tamo nation-building nije do kraja dovršen, nije izvršena prava privatizacija, nije izvršena liberalizacija, demokratizacija uopće nije dovršena do kraja, a nakon neuspjeha 'narančaste revolucije' dogodili su se i pomaci unatrag - prema relativno autoritarnom načinu vladanja. Možemo reći da je u Ukrajini u pitanju manjkava demokracija i da nije dovršeno konstituiranje nacije na način na koji se to događa na Zapadu. Međutim, unutarnji problemi Ukrajine nisu sami po sebi generator ukrajinskih problema – vanjske sile, a prvenstveno tu mislim na Rusku federaciju, ali i na Zapad, djelovali su gravitacijski povlačeći na razne strane tu nedovršenu i nedovoljno suverenu zemlju.“

RSE: Koji je ruski interes?

Kuko: Ukrajina je geokulturno, povijesno, geostrateški, geopolitički, geoekonomski ponajprije u sferi utjecaja Rusije. To je činjenica. Ukrajinska suverenost je od početka bila shvaćena vrlo uvjetno – u Bjeloveškom sporazumu je bilo naglašeno da su granice nepromjenjive tako dugo dok je neka zemlja unutar Zajednice nezavisnih država. Imam osjećaj da Kremlj nikada nije ozbiljno shvaćao suverenost Ukrajine.

RSE: Je li Europska unija jedinstvena oko Ukrajine?

Kuko: Naravno da pokušava biti unisona, ali to joj jako slabo uspijeva. Treba samo uzeti u obzir da Poljska i baltičke zemlje razmišljaju poprilično drugačije nego recimo Cipar ili jake stare članice EU poput Francuske i Njemačke, koje svaka za sebe imaju posebne interese prema Rusiji i prema Ukrajini. Nakon 2009. i rusko-gruzijskog rata formirano je 'Istočno partnerstvo' za Bjelorusiju, Ukrajinu, Moldaviju, Azerbejdžan, Armeniju i Gruziju koje je po mojoj ocjeni trebalo biti supstitut za mogućnost da te zemlje dobiju ikakvu jasnu naznaku da će ući u EU kao punopravne članice. To je značilo stvaranje zone slobodne trgovine, ublažavanje viznog režima, oslobađanje ukrajinskog tržišta za europske proizvode više nego europskog tržišta za ukrajinske proizvode. Bila je tu i neka financijska pomoć i aranžmani u smislu demokratizacije i ljudskih prava, ali bivšem, za Ruse i dalje aktualnom predsjedniku Janukoviču se to prvo činilo zgodnim, ali kada je shvatio da će puno više izgubiti sa ruske strane, odbio je potpisati taj sporazum. I to je bio svojevrsni okidač koji je pokrenuo nemire koji su doveli do situacije koju imamo sada.