Haško tužiteljstvo u petak je uputilo žalbu na oslobađajuću presudu bivšim šefovim srbijanske tajne policijske službe Državne sigurnosti (DB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.
Oni su potkraj prošlog mjeseca oslobođeni od optužbi za udruženi zločinački poduhvat etničkog čišćenja s većih dijelova Hrvatske te Bosni i Hercegovine (1991-1995), kao i za zapovjednu odgovornost nad zločinima specijalnih jedinica koje su osnovali, zapovjedali im te ih logistički podržavali.
„Raspravno vijeće je krivo primijenilo pravo kada ih nije proglasilo krivim za nedjela koja im se stavljaju na teret. Da nije pogriješilo Raspravno vijeće bi ustanovilo da su Stanišić i Simatović krivi po članku 7 (1) Statuta zbog pomaganja i podržavanja progona, ubojstva, deportacije i nehumanih postupaka“, stoji u obrazloženju žalbe o „neizvršenju pravde“ napisanoj na 11 stranica i potpisanoj od strane glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza.
Prema žalbi tužiteljstva tročlano sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Alphonsa Oriea, pogriješilo je kad je zaključilo da Stanišić i Simatović svojim postupcima nisu doprinjeli izvršenju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).
„Ne uzimajući u obzir jasne dokaze, u dijelu ili cjelini“, stoji u žabi u kojoj je napomenuto kako nisu navedeni svi detalji „zbog nedostatka nalaza bitnih elemenata na temelju kojih je odlučivano o (ne) odgovornosti za UZP“.
Naglašeno je kako Raspravno vijeće nije uzelo u obzir, pri odlučivanju o odgovornosti za UZP - „interakciju optuženih s drugim članovima UZP-a i srpskim snagama u odnosu na zajednički zločinački poduhvat“.
Tužiteljstvo je pri tom navelo niz dokaza koji su izvedeni tijekom suđenja, a koje smatra da prvostupanjski suci nisu uzeli u obzir u odnosu na odgovornost optuženih.
Ni jedno razumno vijeće ih ne bi oslobodilo
Prema haškoj optužbi – nijedno razumno raspravno vijeće ne bi donijelo odluku da Stanišić i Simatović nisu imali zajedničku namjeru UZP-a kada bi uzelo u obzir sve dokaze koji su izvedeni tijekom njihovog suđenja. Da je oslobađajuća presuda donesena mimo postojeće sudske prakse tužiteljstvo je u žalbi dokazivalo pozivajući se na haške presude u slučajevima – Galić, Delalić, Martić, Halilović.
Zato je tužiteljstvo pozvalo buduće Žalbeno vijeće (peteročlano) da „primjeni ispravne pravne standarde“ i da utvrdi odgovornost Stanišića i Simatovića prema optužbama.
Prema tužiteljstvu, obrazloženje oslobađanja Stanišića i Simatovića dogodilo se ubacivanjem „nepotrebnog i pogrešnog elementa – neposredne usmjerenosti“ (na činjenje zločina specijalnih jedinica) iz oslobađajuće (drugostupanjske) presude srbijanskom generalu Momčilu Perišiću što je „preuredilo“ pravni pojam usmjerenosti na činjenje kaznenog djela (actus reus).
Pri tom je napomenuto da, čak i da se upotrijebi taj iskrivljeni standard iz presude Perišiću, raspravno vijeće je i to krivo učinilo prilikom oslobađanja dvojice bivših DB-ovaca.
Od Žalbenog vijeće je zatraženo da preispita i dokaze o odgovornosti oslobođenih u prvom stupnju – za zločine u istočnoj Slavoniji (u Hrvatskoj) te Zvorniku, Bijeljini i Sanskom Mostu (BiH) koje su počinile specijalne jedinice pod njihovim zapovjedništvom, a koje ni jedno razumno vijeće ne bi moglo previdjeti.
Podsjetimo da je oslobađajuća presuda dvojici, koji se smatraju produženim rukama bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i pokušaja stvaranja Velike Srbije, izazvala niz reakcija međunarodne i domaće javnosti pa čak i haškog suca Frederika Harhoffa.
Oni su potkraj prošlog mjeseca oslobođeni od optužbi za udruženi zločinački poduhvat etničkog čišćenja s većih dijelova Hrvatske te Bosni i Hercegovine (1991-1995), kao i za zapovjednu odgovornost nad zločinima specijalnih jedinica koje su osnovali, zapovjedali im te ih logistički podržavali.
„Raspravno vijeće je krivo primijenilo pravo kada ih nije proglasilo krivim za nedjela koja im se stavljaju na teret. Da nije pogriješilo Raspravno vijeće bi ustanovilo da su Stanišić i Simatović krivi po članku 7 (1) Statuta zbog pomaganja i podržavanja progona, ubojstva, deportacije i nehumanih postupaka“, stoji u obrazloženju žalbe o „neizvršenju pravde“ napisanoj na 11 stranica i potpisanoj od strane glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza.
Prema žalbi tužiteljstva tročlano sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Alphonsa Oriea, pogriješilo je kad je zaključilo da Stanišić i Simatović svojim postupcima nisu doprinjeli izvršenju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).
„Ne uzimajući u obzir jasne dokaze, u dijelu ili cjelini“, stoji u žabi u kojoj je napomenuto kako nisu navedeni svi detalji „zbog nedostatka nalaza bitnih elemenata na temelju kojih je odlučivano o (ne) odgovornosti za UZP“.
Naglašeno je kako Raspravno vijeće nije uzelo u obzir, pri odlučivanju o odgovornosti za UZP - „interakciju optuženih s drugim članovima UZP-a i srpskim snagama u odnosu na zajednički zločinački poduhvat“.
Tužiteljstvo je pri tom navelo niz dokaza koji su izvedeni tijekom suđenja, a koje smatra da prvostupanjski suci nisu uzeli u obzir u odnosu na odgovornost optuženih.
Ni jedno razumno vijeće ih ne bi oslobodilo
Prema haškoj optužbi – nijedno razumno raspravno vijeće ne bi donijelo odluku da Stanišić i Simatović nisu imali zajedničku namjeru UZP-a kada bi uzelo u obzir sve dokaze koji su izvedeni tijekom njihovog suđenja. Da je oslobađajuća presuda donesena mimo postojeće sudske prakse tužiteljstvo je u žalbi dokazivalo pozivajući se na haške presude u slučajevima – Galić, Delalić, Martić, Halilović.
Zato je tužiteljstvo pozvalo buduće Žalbeno vijeće (peteročlano) da „primjeni ispravne pravne standarde“ i da utvrdi odgovornost Stanišića i Simatovića prema optužbama.
Prema tužiteljstvu, obrazloženje oslobađanja Stanišića i Simatovića dogodilo se ubacivanjem „nepotrebnog i pogrešnog elementa – neposredne usmjerenosti“ (na činjenje zločina specijalnih jedinica) iz oslobađajuće (drugostupanjske) presude srbijanskom generalu Momčilu Perišiću što je „preuredilo“ pravni pojam usmjerenosti na činjenje kaznenog djela (actus reus).
Pri tom je napomenuto da, čak i da se upotrijebi taj iskrivljeni standard iz presude Perišiću, raspravno vijeće je i to krivo učinilo prilikom oslobađanja dvojice bivših DB-ovaca.
Od Žalbenog vijeće je zatraženo da preispita i dokaze o odgovornosti oslobođenih u prvom stupnju – za zločine u istočnoj Slavoniji (u Hrvatskoj) te Zvorniku, Bijeljini i Sanskom Mostu (BiH) koje su počinile specijalne jedinice pod njihovim zapovjedništvom, a koje ni jedno razumno vijeće ne bi moglo previdjeti.
Podsjetimo da je oslobađajuća presuda dvojici, koji se smatraju produženim rukama bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i pokušaja stvaranja Velike Srbije, izazvala niz reakcija međunarodne i domaće javnosti pa čak i haškog suca Frederika Harhoffa.
