Jedan od najistaknutijih danskih sudaca koji trenutno radi na Haškom sudu (ICTY, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) u privatnom pismu je kritizirao nedavne odluke svojih kolega kojima su oslobođeni viši dužnosnici s područja Jugoslavije, pišu danski mediji.
Iako oslobađajuća presuda srbijanskim šefovima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću nije pravomoćna, čini se da je upravo bila kap koja je prelila čašu sucu Frederiku Harhofu (Harhoff) i formirala njegov zaključak – da je Haški sud promijenio pravac pod pritiskom vojnog establišmenta utjecajnih zemalja, poput Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.
Sudac Harhof smatra da su se vojni establišmenti uplašili presuda za zapovjednu odgovornost, a koje je Haški sud donio u više slučajeva, jer bi takva praksa u budućnosti ugrozila zapovjednike i van Balkana.
Uz prvostupanjsku presudu Stanišiću i Simatoviću, sudac Harhof se osvrnuo u svom pismu koje je poslao na 56 adresa – i na pravomoćne (drugostupanjske) oslobađajuće presude srbijanskom generalu Momčilu Perišiću, kao i hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Odgovornost za promjenu smjera u praksi Haškog suda sudac Harhof isključivo vidi u utjecaju predsjednika suda, američkog suca Theodora Merona – na neke od sudaca koji su sudjelovali u donošenju spornih presuda.
Iz „kuloarskih“ razgovora sa sucima i osobljem suda, Harhof je naime čuo glasine da je Meron utjecao na ostarjelog suca turskog porijekla – Mehmeta Guneya da mu se pridruži u pravnom stavu prema kojem su oslobođeni Gotovina i Markač. Kao i da je sudac Alphons Orie to učinio na njegov nagovor, oslobađajući Stanišića i Simatovića.
Podsjetimo da je sudac Orie bio predsjedavajući prvostupanjskog vijeća koji je osudio Gotovinu na 24 godine zatvora, a Markača na 18 kao sudionike u udruženom zločinačkom poduhvatu – pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječnih djela i okrutnog postupanja – što je dovelo do deportacije stanovništva takozvane Krajine 1995.godine.
U žalbenom procesu oni su oslobođeni odlukom većine od trojice sudaca, nasuprot izdvojenim mišljenjima dvojice, što dokazuje postojanje velikih pravnih neslaganja te dva potpuno suprotna pogleda na zapovjednu odgovornost, kao i optužbe za udruženi zločinački poduhvat.
Mrak međunarodnog prava
Perišić je također osuđen prvostupanjskom odlukom na 27 godina zatvora zbog kadrovske i logističke pomoći snagama u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj (1993-1995) koje su počinile brojne zločine, da bi ju trojica žalbenih sudaca (također nasuprot mišljenju dvojice) ukinula i oslobodila srbijanskog generala.
Stanišić i Simatović su također nejednoglasno oslobođeni u prvom stupnju, neslaganjem francuske sutkinje Mišel Picard, koja je nasuprot mišljenju dvojice sudaca (iz tročlanog prvostupanjskog vijeća) ocijenila - da se oslobađajućom presudom „zakoračilo u mračno razdoblje međunarodnog prava“.
Ona je naime ustanovila da su predočeni brojni dokazi za zapovjednu odgovornost optuženih nad specijalnim policijskim jedinicama koje su počinile zločine u Hrvatskoj te BiH, a spomenuo ju je i sudac Harhof u svojem pismu.
„Donosio sam presude vjerujući da su oni na vrhu mogli uvidjeti da se plan o protjerivanju drugih s prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku. Vodio sam se zahtjevom da se utvrdi šta je ispravno, a šta krivo u svijetu zahvaćenim globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora odbaciti ideju da postoji "prirodno pravo" jednog naroda da naseli određena područja i da s njih ukloni druge narode. To smo prije 70 godina zvali Lebensraum (Životni prostor, nacistička fraza; nap.a.). Ipak, izgleda da to više nije slučaj.“, naveo je Harhof u pismu obrazlažući „duboke profesionalne i moralne dileme“ koje prije nije imao.
„Najgora je sumnja da su neke od mojih kolega podlegle kratkovidim političkim pritiscima koji u potpunosti mijenjaju srž mog rada u službi razboritosti i prava.“, požalio se svojim prijateljima i istaknutim suradnicima danski sudac.
Sudac Harhof nije želio naknadno medijima komentirati svoje pismo, naglašavajući da ga je uputio na privatne, a ne javne adrese, a komentar je uskratio i predsjednik suda Meron kojeg se prozvalo.
Iako oslobađajuća presuda srbijanskim šefovima DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću nije pravomoćna, čini se da je upravo bila kap koja je prelila čašu sucu Frederiku Harhofu (Harhoff) i formirala njegov zaključak – da je Haški sud promijenio pravac pod pritiskom vojnog establišmenta utjecajnih zemalja, poput Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.
Sudac Harhof smatra da su se vojni establišmenti uplašili presuda za zapovjednu odgovornost, a koje je Haški sud donio u više slučajeva, jer bi takva praksa u budućnosti ugrozila zapovjednike i van Balkana.
Uz prvostupanjsku presudu Stanišiću i Simatoviću, sudac Harhof se osvrnuo u svom pismu koje je poslao na 56 adresa – i na pravomoćne (drugostupanjske) oslobađajuće presude srbijanskom generalu Momčilu Perišiću, kao i hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Odgovornost za promjenu smjera u praksi Haškog suda sudac Harhof isključivo vidi u utjecaju predsjednika suda, američkog suca Theodora Merona – na neke od sudaca koji su sudjelovali u donošenju spornih presuda.
Iz „kuloarskih“ razgovora sa sucima i osobljem suda, Harhof je naime čuo glasine da je Meron utjecao na ostarjelog suca turskog porijekla – Mehmeta Guneya da mu se pridruži u pravnom stavu prema kojem su oslobođeni Gotovina i Markač. Kao i da je sudac Alphons Orie to učinio na njegov nagovor, oslobađajući Stanišića i Simatovića.
Podsjetimo da je sudac Orie bio predsjedavajući prvostupanjskog vijeća koji je osudio Gotovinu na 24 godine zatvora, a Markača na 18 kao sudionike u udruženom zločinačkom poduhvatu – pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječnih djela i okrutnog postupanja – što je dovelo do deportacije stanovništva takozvane Krajine 1995.godine.
U žalbenom procesu oni su oslobođeni odlukom većine od trojice sudaca, nasuprot izdvojenim mišljenjima dvojice, što dokazuje postojanje velikih pravnih neslaganja te dva potpuno suprotna pogleda na zapovjednu odgovornost, kao i optužbe za udruženi zločinački poduhvat.
Mrak međunarodnog prava
Perišić je također osuđen prvostupanjskom odlukom na 27 godina zatvora zbog kadrovske i logističke pomoći snagama u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj (1993-1995) koje su počinile brojne zločine, da bi ju trojica žalbenih sudaca (također nasuprot mišljenju dvojice) ukinula i oslobodila srbijanskog generala.
Stanišić i Simatović su također nejednoglasno oslobođeni u prvom stupnju, neslaganjem francuske sutkinje Mišel Picard, koja je nasuprot mišljenju dvojice sudaca (iz tročlanog prvostupanjskog vijeća) ocijenila - da se oslobađajućom presudom „zakoračilo u mračno razdoblje međunarodnog prava“.
Ona je naime ustanovila da su predočeni brojni dokazi za zapovjednu odgovornost optuženih nad specijalnim policijskim jedinicama koje su počinile zločine u Hrvatskoj te BiH, a spomenuo ju je i sudac Harhof u svojem pismu.
„Donosio sam presude vjerujući da su oni na vrhu mogli uvidjeti da se plan o protjerivanju drugih s prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku. Vodio sam se zahtjevom da se utvrdi šta je ispravno, a šta krivo u svijetu zahvaćenim globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora odbaciti ideju da postoji "prirodno pravo" jednog naroda da naseli određena područja i da s njih ukloni druge narode. To smo prije 70 godina zvali Lebensraum (Životni prostor, nacistička fraza; nap.a.). Ipak, izgleda da to više nije slučaj.“, naveo je Harhof u pismu obrazlažući „duboke profesionalne i moralne dileme“ koje prije nije imao.
„Najgora je sumnja da su neke od mojih kolega podlegle kratkovidim političkim pritiscima koji u potpunosti mijenjaju srž mog rada u službi razboritosti i prava.“, požalio se svojim prijateljima i istaknutim suradnicima danski sudac.
Sudac Harhof nije želio naknadno medijima komentirati svoje pismo, naglašavajući da ga je uputio na privatne, a ne javne adrese, a komentar je uskratio i predsjednik suda Meron kojeg se prozvalo.
