Iako se praznik rada u svijetu tradicionalno obilježava radničkim demonstracijama i protestnim marševima, crnogorski radnici, koji su u nikad gorem položaju, ne izlaze na ulice da iskažu svoje nezadovoljstvo.
Koji su razlozi zbog kojih u Crnoj Gori, na današnji dan, nema izraza radničkog bunta i sindikalne borbe za bolji društveni status svog članstva?
Tekovine radničke borbe koja u svijetu traje dva vijeka, u Crnoj Gori su obezvrijeđene. Radnici, ne samo što moraju da trpe samovolju poslodavaca koji krše njihova prava, među kojima i pravo na šestodnevnu radnu nedjelju i osmočasovno radno vrijeme, sada ostaju i bez mogućnosti da ostvare ono prvo i osnovno - pravo na rad jer je, zbog propasti privrede, ugašeno hiljade radnih mjesta.
Fabrike stvorene u vrijeme bivšeg socijalističkog uređenja je, umjesto modernizacije, efikasnijeg poslovanja i većeg profita koji bi bio praćen višim standardom radnika, snašlo suprotno. Ili su godinama zapuštane, u međuvremenu nepovratno propale, ili su ih dokusurili takozvani investitori.
"Imamo par kolektiva, kao što su KAP i Željezara i vrlo malih preduzeća tako da je radnička klasa na izdisaju samim tim što je u ovim većim preduzećima došlo do ekspanzije ugovora o radu na određeno, zapošljavanje u kojem ljudi ne mogu sindikalno da se organizuju. Izgubio se institut rada na neodređeno u okviru kojeg je bila kakva takva sigurnost. U svakom slučaju mislim da je radnička klasa u onom smislu da se snažno odupre poslodavcima zbog raznih kršenja njihovih prava na izdisaju", kaže funkcioner Unije slobodnih sindikata Sandra Obradović.
U prilog tezi da je radnička klasa, kao značajan društveni faktor nestala, govori i činjenica da u Crnoj Gori, već godinama nema klasičnih radničkih štrajkova. U normalnim okolnostima, u nastojanju da ostvare neko uskraćeno pravo, radnicima je dovoljno da obustave rad i eventualno izađu iz fabričkih krugova na ulice i Vlada bi osjećala značajan pritisak. Taj instrument radničke borbe je nestao, dijelom zbog rigidnog zakonodavstva, ali uglavnom zbog velikog broja ugašenih radnih mjesta u privredi.
Radnici kao društvena kategorija nestali
Radnici, bivši i oni malobrojni koji još uvijek rade, danas moraju da štrajkuju glađu ili danonoćno borave ispred Vlade koja ima najveću odgovornost za takvo stanje.
"Radnici kao društvena kategorija su bukvalno nestali samim tim što ni jedan ne smije posegnuti za ostvarivanjem i zaštitom prava iako zna da ima to pravo. Što se tiče otpuštanja radnika zvuči nevjerovatno ali je bilo tako – u mnogim fabrikama su se stvarala ogromna sredstva za socijalne programe a tamo đe nema država većinsko vlasništvo sredstva ogromna su došla da bi se otpuštili radnici da bi preduzeće bilo primamljivo za nekog budućeg vlasnika. Najviše je radnika tako otpušteno", navodi direktor Udruženja za prava radnika - Status, Radoje Lakušić.
Nakon višegodišnje pauze, u Crnoj Gori su prvomajski protesti, prethodnih godina ponovo zaživjeli. Unija slobodnih sindikata je, od svog osnivanja, nekoliko godina unazad organizovala prvomajske protestne šetnje, ali ne i ove godine. Unija je, sa NVO MANS i Studentskom unijom, suorganizator širih, građanskih protesta čiji je cilj pad Vlade.
Konkurentski Savez sindikata, koji Unija slobodnih sindikata optužuje za preveliku kooperativnost sa Vladom, uopšte ne želi na ulicu. Radnicima su se obratili proglasom, a generalni sekretar Saveza Zoran Masoničić kaže da je stanje loše, ali da je izvan Crne Gore - još gore.
"Položaj radnika u Crnoj Gori je bolji u odnosu na dio naših kolega iz regiona. Isto tako je ukupan materijalni položaj radnika loš i naravno treba povesti računa o tome, treba upozoriti vladu da treba da kreira pozitivan ambijent, odnosno poslodavce da se društveno odgovorno ponašaju", poručio je Masoničić.
Pored ekonomsko-socijalnog aspekta, prvomajske praznike obilježavaju i neradni dani.
Ljudi bi praznovali i družili se ali kažu - želje su jedno, a mogućnosti drugo. Starijima je utoliko teže jer pamte neka prošla, bolja vremena. Sa Budvanima je razgovarala Jasna Vukićević.
Koji su razlozi zbog kojih u Crnoj Gori, na današnji dan, nema izraza radničkog bunta i sindikalne borbe za bolji društveni status svog članstva?
Tekovine radničke borbe koja u svijetu traje dva vijeka, u Crnoj Gori su obezvrijeđene. Radnici, ne samo što moraju da trpe samovolju poslodavaca koji krše njihova prava, među kojima i pravo na šestodnevnu radnu nedjelju i osmočasovno radno vrijeme, sada ostaju i bez mogućnosti da ostvare ono prvo i osnovno - pravo na rad jer je, zbog propasti privrede, ugašeno hiljade radnih mjesta.
Fabrike stvorene u vrijeme bivšeg socijalističkog uređenja je, umjesto modernizacije, efikasnijeg poslovanja i većeg profita koji bi bio praćen višim standardom radnika, snašlo suprotno. Ili su godinama zapuštane, u međuvremenu nepovratno propale, ili su ih dokusurili takozvani investitori.
"Imamo par kolektiva, kao što su KAP i Željezara i vrlo malih preduzeća tako da je radnička klasa na izdisaju samim tim što je u ovim većim preduzećima došlo do ekspanzije ugovora o radu na određeno, zapošljavanje u kojem ljudi ne mogu sindikalno da se organizuju. Izgubio se institut rada na neodređeno u okviru kojeg je bila kakva takva sigurnost. U svakom slučaju mislim da je radnička klasa u onom smislu da se snažno odupre poslodavcima zbog raznih kršenja njihovih prava na izdisaju", kaže funkcioner Unije slobodnih sindikata Sandra Obradović.
U prilog tezi da je radnička klasa, kao značajan društveni faktor nestala, govori i činjenica da u Crnoj Gori, već godinama nema klasičnih radničkih štrajkova. U normalnim okolnostima, u nastojanju da ostvare neko uskraćeno pravo, radnicima je dovoljno da obustave rad i eventualno izađu iz fabričkih krugova na ulice i Vlada bi osjećala značajan pritisak. Taj instrument radničke borbe je nestao, dijelom zbog rigidnog zakonodavstva, ali uglavnom zbog velikog broja ugašenih radnih mjesta u privredi.
Radnici kao društvena kategorija nestali
Radnici, bivši i oni malobrojni koji još uvijek rade, danas moraju da štrajkuju glađu ili danonoćno borave ispred Vlade koja ima najveću odgovornost za takvo stanje.
"Radnici kao društvena kategorija su bukvalno nestali samim tim što ni jedan ne smije posegnuti za ostvarivanjem i zaštitom prava iako zna da ima to pravo. Što se tiče otpuštanja radnika zvuči nevjerovatno ali je bilo tako – u mnogim fabrikama su se stvarala ogromna sredstva za socijalne programe a tamo đe nema država većinsko vlasništvo sredstva ogromna su došla da bi se otpuštili radnici da bi preduzeće bilo primamljivo za nekog budućeg vlasnika. Najviše je radnika tako otpušteno", navodi direktor Udruženja za prava radnika - Status, Radoje Lakušić.
Nakon višegodišnje pauze, u Crnoj Gori su prvomajski protesti, prethodnih godina ponovo zaživjeli. Unija slobodnih sindikata je, od svog osnivanja, nekoliko godina unazad organizovala prvomajske protestne šetnje, ali ne i ove godine. Unija je, sa NVO MANS i Studentskom unijom, suorganizator širih, građanskih protesta čiji je cilj pad Vlade.
Konkurentski Savez sindikata, koji Unija slobodnih sindikata optužuje za preveliku kooperativnost sa Vladom, uopšte ne želi na ulicu. Radnicima su se obratili proglasom, a generalni sekretar Saveza Zoran Masoničić kaže da je stanje loše, ali da je izvan Crne Gore - još gore.
"Položaj radnika u Crnoj Gori je bolji u odnosu na dio naših kolega iz regiona. Isto tako je ukupan materijalni položaj radnika loš i naravno treba povesti računa o tome, treba upozoriti vladu da treba da kreira pozitivan ambijent, odnosno poslodavce da se društveno odgovorno ponašaju", poručio je Masoničić.
Pored ekonomsko-socijalnog aspekta, prvomajske praznike obilježavaju i neradni dani.
Ljudi bi praznovali i družili se ali kažu - želje su jedno, a mogućnosti drugo. Starijima je utoliko teže jer pamte neka prošla, bolja vremena. Sa Budvanima je razgovarala Jasna Vukićević.
