Karamanova kuća u Foči, mjesto masovnih silovanja, foto: Birn
Žrtve silovanja bez zakonske zaštite i pomoći države
I dok nevladine organizacije u Hrvatskoj traže sankcionisanje onih koji su silovali žene tokom rata u toj zemlji, one koje su silovane devedesetih godina prošlog vijeka u Bosni i Hercegovini danas nemaju pristup odgovarajućoj zdravstvenoj i psihološkoj podršci.
Potresne priče žrtava silovanja i seksualnog nasilja u brojnim procesima pred Haškim tribunalom iznijele su na vidjelo svu surovost proteklog rata. Psihičke i fizičke traume koje su zbog torture i silovanja žene doživjele ostale su im duboko urezane za cijeli život.
„Zgazio mi je ponos. Više ne mogu nikad sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila.“
„Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam mnogo tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Mislim da cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikada neće nestati.“
„Pošto je zavrišo silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu. Rekao je da bi on možda mogao i više mnogo toga, međutim da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke, pa za sada neće.“
"Počinioci zločina se sreću. Većina njih je izdržala te dvije trećine kazne pred Trubunalom i ovdje žive, na istom području", priča svjedok i žrtva silovanja Nusreta Sivac.
Ovo je dio svjedočenja žena žrtava svih nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine pred Haškim tribunalom, koje su bile zatvarane u logorima i na razne načine mučene. Bile su žrtve torture u ratu, a danas, u miru, žrtve su diskriminacije.
Prijedorčanka Nusreta Sivac bila je sutkinja prije rata. Početkom 1992. nakon zarobljavanja, bila je jedna od od 36 žena u logoru Omarska, kojeg su formirale srpske snage. Ona je svjedok, a i žrtva silovanja. Nakon rata odlučila se vratiti u Prijedor, u svoj dom i na radne mjesto. Međutim, na posao se nije mogla vratiti. Sada radi u Sanskom Mostu.
„Naravno, ovdje posao nisam mogla dobiti iako sam se žarko trudila da se vratim na svoje radno mjesto na kojem sam radila prije rata. Počinioci se sreću. Većina njih je izdržala te dvije trećine kazne pred Trubunalom i ovdje žive, na istom području. To izaziva naravno dodatnu traumu. Nije ugodno sretati se sa ljudima, ali eto to je ta realnost sa kojom se mora čovjek pomiriti“, priča Nusreta Sivac.
Manipulacija žrtvama
Tačan broj silovanih žena u ratu niko ne zna. Neke procjene ukazuju da je tokom rata silovano i seksualno zlostavljano između 20 i 50 hiljada žena. Ali, Mirsad Tokača, direktor Istraživačko dokumentacionog centra, kaže da se iznošenjem brojki bez dokaza manipuliše i žrtvama.
„Mislim da je to potpuno pretjerivanje, da to ne koristi žrtvama silovanja i da je veoma važno da se uzdržavamo od korištenja brojki iza kojih ne stoje
Mirsad Tokača
dubinska istraživanja, izbjegavamo priču o brojevima. Ja mogu samo da vam kažem da smo mi uzeli intervjue od približno 2.000 žena koje su bile predmet seksualnog nasilja ili silovanja. Ja sam radio niz intervjua sa silovanim ženama i vjerujte to su strašno traumatična kazivanja. Treba biti ne samo snažan da se tako nešto kaže nekome ko je stranac za sve njih, nego i onome ko to sluša da sve to skupa podnese. Žene treba ohrabriti da govore i na bazi toga što govore doći do onoga što je neka brojka, koja je potpuno, čini mi se, nevažna koliko je važno da se svaka pojedinačna žrtva identifikuje“, kaže Tokača.
Predsjednica Društva za ugrožene narode i članica Komisije za zločina nad ženama pri Ujedinjenim nacijama Fadila Memišević smatra da je bitno da je pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu silovanje tretirano kao ratni zločin. Međutim, u nizu presuda navedeno je da silovanje nije bilo dio zločinačke strategije, što, kaže Memišević, nije tačno:
„U presudi mora biti da je to ipak bila strategija. Kao što je bila strategija etničkog čišćenja, masovnih deportacija, masovnih ubistava, strategija je bila i da se žene siluju, da se unize, jer ipak smo mi tradicionalno društvo. Ukoliko se žena na taj način ponizi, ruši se i ta ćelija porodična, tako da ambivalentan moj sud kad su u pitanju presude. Svakako smo vrlo zadovoljni što su izrečene presude i Lukiću i Kunarcu i ovim drugima - ali mora se naglasiti da je to dio strategije.“
Nakon rata, žrtve rata u Bosni i Hercegovini nemaju pristup odgovarajućoj zdravstvenoj i psihološkoj podršci. Tu vrstu podrške uglavnom im pružaju nevladine organizacije sa ograničenim sredstvima.
Na nivou države ne postoji zakon koji tretira žene žrtve rata. A jedna od osnovnih problema žrtava svjedokinja je što se niko o njima ne brine nakon što se suđenje završi, kaže Fadila Memišević:
„Parlament je usvojio taj zakon da se žene žrtve rata na izvjestan način kompenziraju određenom rentom, međutim to je samo na nivou Federacije. U RS toga nema. Mi želimo da na nivou države bude harmonizacija zakona, da sve žrtve koje su se vratile npr. u Prijedor i koje nemaju nikakve zaštite, ništa ne dobivaju i žive u vječnom strahu, budu obuhvaćene tim zakonom. Mi treba jako puno da radimo da se te žrtve na isti način tretiraju u cijeloj BiH.“
