Dvadeseta obljetnica hrvatske samostalnosti poklopila se sa završetkom pregovora Republike Hrvatske o pristupanju Europskoj uniji. Dva značajna događaja u životu zemlje protekla su bez velikih uzbuđenja. Političari su se nadmudrivali, biskupi jadikovali, a javnost je više od proslava okupirala sudbina nestale djevojke iz Dalmatinske zagore i potraga za vjerojatnim nasilnikom.
Dugo, predugo je trajao put Hrvatske prema Europi. I kada je došao taj trenutak – objava završetka pregovora – razdragana je bila samo premijerka. Očekivano je tu priliku iskoristila za stranačku i osobnu propagandu. Lider opozicije također se ponašao uskostranački, minorizirajući važnost trenutka. Tek je šef države upozorio i na povijesni iskorak, ali i na zastoje i neizvršene reforme u proteklih 20 godina. Posebno je govorio o „izdajničkoj odvratnosti korupcije“ koja je Hrvatsku unazadila.
Rat i njegove posljedice, autoritarni režim, nacionalistička politika samodovoljnosti i gaženja ljudskih prava, neodgovorna tranzicija koja je upropastila privredu i uspostavila korupciju kao sistem, učinili su hrvatski put u Uniju sporim, zamornim i često frustrirajućim.
Treba jasno reći – za to najveću odgovornost snosi vladajući establišment, njegova nesposobnost a često i otvoreno opstruiranje integracijskih procesa. U proteklih 21 godinu, na vlasti u Hrvatskoj 17 godina je bio HDZ. Sada je toj stranci pripalo i da zaključi pregovore. Njezno vodstvo posljednjih se godina trudilo ubrzati proces, to je neosporno. Ali sebi pripisivati zasluge, a odbijati odgovornost za „godine koje su pojeli skakavci“ povijesno je ne samo netočno i neodgovorno, nego svjedoči i o prirodi te stranke.
Ranih 1990-tih tadašnji je hrvatski predsjednik Tuđman odbijao svaki institucionalni oblik multilateralne suradnje koji bi brže vodio u Uniju. Na to je ukazao profesor Damir Grubiša na stranicama Radija Slobodna Europa, podsjećajući da je hrvatsko vodstvo 1993. odbilo pristupiti Višehradskoj skupini (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka), koja je efikasno i međusobno usuglašeno savladavala put prema Uniji, te 1995. godine CEFTI. Tuđman je s prezirom gledao na bivše socijalističke zemlje, smatrajući Hrvatsku „zapadnijom“ od drugih, a građane je plašio obnovom Jugoslavije.
Nakon što je 2000-te godine završilo to razdoblje Hrvatska se otvorila Europi i svijetu. Oklijevanje, pa i opstrukcija u suradnji s Haškim tribunalom usporili njezin put u EU. Status kandidata dobila je 2004 godine, a pregovore je započela 2005. Zapinjalo je i zbog neuvijenog pritiska Slovenije i zbog nesuglasica u samoj Uniji oko politike proširenja.
Zastave Hrvatske i EU na zgradi Vlade Hrvatske, lipanj 2011
Sada kada su te prepreke savladane, javnost ih pozdravlja, raspoloženje prema pristupanju Europskoj uniji je povećano i ponovno prelazi 50 posto, ali izostala je euforija i svečana atmosfera. Baš kao i povodom 20-te obljetnice neovisnosti.
Sumorna stvarnost predugo traje i ostavila je posljedice na sve građane i na život zajednice.One su najvidljivije u ekonomiji, gdje se krizi ne nazire kraj.
Nakon dvadeset godina samostalnog razvoja Hrvatska je od srednje razvijene industrijske zemlje postala zemlja neodređene privredne strukture. Industrija je s nekadašnjih blizu 45 posto udjela u brutto-društvenom proizvodu pala na ispod 20 posto, poljoprivreda s 12 posto na 5,5 posto. Prepolovile su se obradive površine poljoprivrednog zemljišta, Hrvatska je od izvozne postala zemlja uvoznica osnovnih pojoprivrednih proizvoda. Stagnira čak i trgovina, čiji je udio od 17,5 posto pao na 15,5 posto. Narastao je, i to značajno, samo financijski sektor: od prijašnjih 3 sada čini više od 27 posto hrvatskog BDP-a. Riječ je uglavnom o bankarskom sektoru. On je iznad 90 posto u stranom vlasništvu, s tim da je prije toga 20 posto nacionalnog BDP-a utrošeno na sanaciju banaka. Zaposlenost je manja za 400.000 radnih mjesta, u mirovini je 600.000 ljudi više nego 1990. godine. Vanjski dug je sa 3,7 milijardi dolara porastao na 45 milijardi. Unutarnja nelikvidnost je oko 8 milijardi dolara.
Promjena privredne strukture ne bi bila problem da su je pratile kvalitetne prilagodbe sustava, ali to je izostalo. Zemlja je potpuno ovisna o uvozu i zaduživanju. Reforme državne i lokalnih uprava nema, kao ni zadiranja u javnu potrošnju.
Ne govore više samo rijetki ljevičari i proskribirani nostalgičari o tome da je sustav nepravedan i pljačkaški u intenciji i realizaciji, već tako sada govore i sve brojniji ekonomisti, sociolozi i filozofi mlađih genracija. Danas i predsjednik udruge menadžera govori o tome da je privatizacija i tranzicija bila „neka vrsta organiziranog kriminalnog poduzetništva s ciljem da se novi poduzetnici bez novca domognu imovine koje su stvarale generacije... Samo su rijetki uspjeli napraviti i izgraditi kompanije. Danas imamo ekonomiju za trećinu slabiju od one iz 1990. godine“.
Ekonomija koja se zasniva na potrošnji, a ne na proizvodnji jedno vrijeme funkcionira, dok potrošači ne ostanu bez novca. A to se događa. Više se ne kupuje, zaposlenost i unutarnja nelikvidnost eskaliraju.
Taj problem postao je nerješivi rebus za sve generacije ovdašnjih političara u proteklih 20 godina. Ulaskom u Uniju on će samo eskalirati. Ako se ukupna ekonomska, socijalna i politička struktura temeljito ne preustroje.
Dugo, predugo je trajao put Hrvatske prema Europi. I kada je došao taj trenutak – objava završetka pregovora – razdragana je bila samo premijerka. Očekivano je tu priliku iskoristila za stranačku i osobnu propagandu. Lider opozicije također se ponašao uskostranački, minorizirajući važnost trenutka. Tek je šef države upozorio i na povijesni iskorak, ali i na zastoje i neizvršene reforme u proteklih 20 godina. Posebno je govorio o „izdajničkoj odvratnosti korupcije“ koja je Hrvatsku unazadila.
Rat i njegove posljedice, autoritarni režim, nacionalistička politika samodovoljnosti i gaženja ljudskih prava, neodgovorna tranzicija koja je upropastila privredu i uspostavila korupciju kao sistem, učinili su hrvatski put u Uniju sporim, zamornim i često frustrirajućim.
Dugo, predugo je trajao put Hrvatske prema Europi. I kada je došao taj trenutak – objava završetka pregovora – razdragana je bila samo premijerka.
Treba jasno reći – za to najveću odgovornost snosi vladajući establišment, njegova nesposobnost a često i otvoreno opstruiranje integracijskih procesa. U proteklih 21 godinu, na vlasti u Hrvatskoj 17 godina je bio HDZ. Sada je toj stranci pripalo i da zaključi pregovore. Njezno vodstvo posljednjih se godina trudilo ubrzati proces, to je neosporno. Ali sebi pripisivati zasluge, a odbijati odgovornost za „godine koje su pojeli skakavci“ povijesno je ne samo netočno i neodgovorno, nego svjedoči i o prirodi te stranke.
Ranih 1990-tih tadašnji je hrvatski predsjednik Tuđman odbijao svaki institucionalni oblik multilateralne suradnje koji bi brže vodio u Uniju. Na to je ukazao profesor Damir Grubiša na stranicama Radija Slobodna Europa, podsjećajući da je hrvatsko vodstvo 1993. odbilo pristupiti Višehradskoj skupini (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka), koja je efikasno i međusobno usuglašeno savladavala put prema Uniji, te 1995. godine CEFTI. Tuđman je s prezirom gledao na bivše socijalističke zemlje, smatrajući Hrvatsku „zapadnijom“ od drugih, a građane je plašio obnovom Jugoslavije.
Nakon što je 2000-te godine završilo to razdoblje Hrvatska se otvorila Europi i svijetu. Oklijevanje, pa i opstrukcija u suradnji s Haškim tribunalom usporili njezin put u EU. Status kandidata dobila je 2004 godine, a pregovore je započela 2005. Zapinjalo je i zbog neuvijenog pritiska Slovenije i zbog nesuglasica u samoj Uniji oko politike proširenja.
Sumorna stvarnost predugo traje i ostavila je posljedice na sve građane i na život zajednice.One su najvidljivije u ekonomiji, gdje se krizi ne nazire kraj.
Nakon dvadeset godina samostalnog razvoja Hrvatska je od srednje razvijene industrijske zemlje postala zemlja neodređene privredne strukture. Industrija je s nekadašnjih blizu 45 posto udjela u brutto-društvenom proizvodu pala na ispod 20 posto, poljoprivreda s 12 posto na 5,5 posto. Prepolovile su se obradive površine poljoprivrednog zemljišta, Hrvatska je od izvozne postala zemlja uvoznica osnovnih pojoprivrednih proizvoda. Stagnira čak i trgovina, čiji je udio od 17,5 posto pao na 15,5 posto. Narastao je, i to značajno, samo financijski sektor: od prijašnjih 3 sada čini više od 27 posto hrvatskog BDP-a. Riječ je uglavnom o bankarskom sektoru. On je iznad 90 posto u stranom vlasništvu, s tim da je prije toga 20 posto nacionalnog BDP-a utrošeno na sanaciju banaka. Zaposlenost je manja za 400.000 radnih mjesta, u mirovini je 600.000 ljudi više nego 1990. godine. Vanjski dug je sa 3,7 milijardi dolara porastao na 45 milijardi. Unutarnja nelikvidnost je oko 8 milijardi dolara.
Samo su rijetki uspjeli napraviti i izgraditi kompanije. Danas imamo ekonomiju za trećinu slabiju od one iz 1990. godine.
Promjena privredne strukture ne bi bila problem da su je pratile kvalitetne prilagodbe sustava, ali to je izostalo. Zemlja je potpuno ovisna o uvozu i zaduživanju. Reforme državne i lokalnih uprava nema, kao ni zadiranja u javnu potrošnju.
Ne govore više samo rijetki ljevičari i proskribirani nostalgičari o tome da je sustav nepravedan i pljačkaški u intenciji i realizaciji, već tako sada govore i sve brojniji ekonomisti, sociolozi i filozofi mlađih genracija. Danas i predsjednik udruge menadžera govori o tome da je privatizacija i tranzicija bila „neka vrsta organiziranog kriminalnog poduzetništva s ciljem da se novi poduzetnici bez novca domognu imovine koje su stvarale generacije... Samo su rijetki uspjeli napraviti i izgraditi kompanije. Danas imamo ekonomiju za trećinu slabiju od one iz 1990. godine“.
Ekonomija koja se zasniva na potrošnji, a ne na proizvodnji jedno vrijeme funkcionira, dok potrošači ne ostanu bez novca. A to se događa. Više se ne kupuje, zaposlenost i unutarnja nelikvidnost eskaliraju.
Taj problem postao je nerješivi rebus za sve generacije ovdašnjih političara u proteklih 20 godina. Ulaskom u Uniju on će samo eskalirati. Ako se ukupna ekonomska, socijalna i politička struktura temeljito ne preustroje.
