Crna Gora u potpunosti podržava Rezoluciju Savjeta bezbjednosti o uvođenju sankcija Libiji, kao i stavove Evropske unije o toj zemlji, i najoštrije osuđuje represiju nad demonstrantima, ubistva civila i zalaže se za hitan prekid upotrebe sile i uzdržanost svih strana u sukobu.
To je potvrdio i direktor Direktorata za bilateralne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova, Ramiz Bašić.
„Mi pratimo stavove EU jer smo u obavezi da koordiniramo spoljno-političke aktivnosti u skladu sa stavovima EU. U tom pogledu nemamo paralelnih stavova mimo toga. Pratimo s pažnjom i stavove međunarodnih organizacija, kao što su UN, čiji smo mi članovi, te smo dužni da podržavamo i njihove stavove“, navodi Bašić.
Sličan stav ima i predsjednik skupštinskog Odbora za međunarodne odnose, Miodrag Vuković, koji izražava i dozu zabrinutosti u vezi daljeg razvoja događaja.
„Pozicija Crne Gore je takva da, kao i ostale demokratske države, treba da podrži zahtjeve onih ljudi koji traže promjene, boljitak, nešto novo, koji traže oslobađanje svih blokiranih potencijala. Na žalost, iskustvo pokazuje da revolucionarne promjene uvijek i ne dovode do onoga što je na nivou opšteg očekivanja“, kaže Vuković.
Crna Gora i Libija, koliko je poznato, nisu imale značajnu ekonomsku i političku saradnju, ali su, čini se, lični odnosi vodećih ljudi dvije države bili intenzivniji od onog na državnom nivou.
Trampa voda za naftu
Za vrijeme službene posjete predsjednika Crne Gore, Filipa Vujanovića, Libiji, koji je sa Moamerom el Gadafijem dogovorio transport vode iz Skadarskog jezera brodovima za Tripoli, odakle bi, zauzvrat, stizala adekvatna količina nafte, sin libijskog vođe, Saif al Islam Gadafi, svoj 37. rođendan slavio u Crnoj Gori, u hotelu Splendid.
Saif al-Islam GadafiTim povodom su, juna 2009. godine, u Bečićima bili: princ Albert od Monaka, milijarderi Oleg Deripaska i Piter Mank i još nekoliko bogataša globalnog značaja, predstavnici Vlade Libije, a prema medijskim informacijama i tadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović.
Od trampe voda za naftu nije bilo ništa, a obzirom na državnu politiku Crne Gore, ni članovi porodice Gadafi, vjerovatno više ne mogu da računaju na boravak na crnogorskoj rivijeri.
Iako je, ovih dana, u centru pažnje Libija, ona je samo jedna u nizu arapskih zemalja koje je zadesio narodni ustanak.
Zanimljivo je, međutim, da je analitičar geopolitike, Blagoje Grahovac, još marta 2006. godine, predvidio ove, kako ih je tada sam nazvao, „nove revolucionarne procese“.
Grahovac, inače penzionisani general-potpukovnik, kaže da je to bilo predvidljivo:
„Nedemokratski i diktatorski režimi su uvijek bili najpodložniji korupciji i organizovanom kriminalu. Građani tih režima vide jedan drugi svijet, jednu drugu civilizaciju i drugačiju demokratiju u drugim zemljama. Dolazi do sukoba ta dva saznanja, do podijele građana i do sukoba sa samim režimima.“
Blagoje Grahovac je odgovorio i na pitanje - da li se, osim opšteg poskupljenja, zbog globalnog skoka cijene nafte, arapska revolucija može na još neki način odraziti na Crnu Goru:
„Može. Crna Gora se već odavno suočava sa problemima koji mogu izazvati i ekscese. U Crnoj Gori već godinama imamo koncentrisanu vlast od pojedinca i uskog kruga ljudi, što samo po sebi nosi rizik. Danas je veliki problem i teškoća način življenja i građanima teško padaju ista lica na političkoj sceni Crne Gore već 20 punih godina, koji su proizveli sve ono što je bio balkanski problem u posljednjih 20 godina. Dodatno teško građanima pada i to što oni zapravo drže svim građanima lekcije iz demokratije.“
To je potvrdio i direktor Direktorata za bilateralne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova, Ramiz Bašić.
„Mi pratimo stavove EU jer smo u obavezi da koordiniramo spoljno-političke aktivnosti u skladu sa stavovima EU. U tom pogledu nemamo paralelnih stavova mimo toga. Pratimo s pažnjom i stavove međunarodnih organizacija, kao što su UN, čiji smo mi članovi, te smo dužni da podržavamo i njihove stavove“, navodi Bašić.
Sličan stav ima i predsjednik skupštinskog Odbora za međunarodne odnose, Miodrag Vuković, koji izražava i dozu zabrinutosti u vezi daljeg razvoja događaja.
„Pozicija Crne Gore je takva da, kao i ostale demokratske države, treba da podrži zahtjeve onih ljudi koji traže promjene, boljitak, nešto novo, koji traže oslobađanje svih blokiranih potencijala. Na žalost, iskustvo pokazuje da revolucionarne promjene uvijek i ne dovode do onoga što je na nivou opšteg očekivanja“, kaže Vuković.
Crna Gora i Libija, koliko je poznato, nisu imale značajnu ekonomsku i političku saradnju, ali su, čini se, lični odnosi vodećih ljudi dvije države bili intenzivniji od onog na državnom nivou.
Trampa voda za naftu
Za vrijeme službene posjete predsjednika Crne Gore, Filipa Vujanovića, Libiji, koji je sa Moamerom el Gadafijem dogovorio transport vode iz Skadarskog jezera brodovima za Tripoli, odakle bi, zauzvrat, stizala adekvatna količina nafte, sin libijskog vođe, Saif al Islam Gadafi, svoj 37. rođendan slavio u Crnoj Gori, u hotelu Splendid.
Od trampe voda za naftu nije bilo ništa, a obzirom na državnu politiku Crne Gore, ni članovi porodice Gadafi, vjerovatno više ne mogu da računaju na boravak na crnogorskoj rivijeri.
Iako je, ovih dana, u centru pažnje Libija, ona je samo jedna u nizu arapskih zemalja koje je zadesio narodni ustanak.
Zanimljivo je, međutim, da je analitičar geopolitike, Blagoje Grahovac, još marta 2006. godine, predvidio ove, kako ih je tada sam nazvao, „nove revolucionarne procese“.
Grahovac, inače penzionisani general-potpukovnik, kaže da je to bilo predvidljivo:
„Nedemokratski i diktatorski režimi su uvijek bili najpodložniji korupciji i organizovanom kriminalu. Građani tih režima vide jedan drugi svijet, jednu drugu civilizaciju i drugačiju demokratiju u drugim zemljama. Dolazi do sukoba ta dva saznanja, do podijele građana i do sukoba sa samim režimima.“
Blagoje Grahovac je odgovorio i na pitanje - da li se, osim opšteg poskupljenja, zbog globalnog skoka cijene nafte, arapska revolucija može na još neki način odraziti na Crnu Goru:
„Može. Crna Gora se već odavno suočava sa problemima koji mogu izazvati i ekscese. U Crnoj Gori već godinama imamo koncentrisanu vlast od pojedinca i uskog kruga ljudi, što samo po sebi nosi rizik. Danas je veliki problem i teškoća način življenja i građanima teško padaju ista lica na političkoj sceni Crne Gore već 20 punih godina, koji su proizveli sve ono što je bio balkanski problem u posljednjih 20 godina. Dodatno teško građanima pada i to što oni zapravo drže svim građanima lekcije iz demokratije.“
