Osim sekvenci iz haških sudnica u glavnim informativnim emisijama, u crnogorskim glasilima se ne posvećuje posebna pažnja haškim procesima, uključujući i aktuelni, nekadašnjem vođi bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini.
Upravo u tome publicista Rajko Cerović vidi ozbiljan promašaj.
„Svakako da interes Crne Gore za Karadžića postoji jer je on iz Crne Gore, a tek na drugom mjestu je to što je izvršio zločine i što je takvu ideologiju podizao u drugim krajevima. Ima razloga da se što više saznaje o toku suđenja jednom Radovanu Karadžiću, i ne samo njemu“, smatra Cerović.
Slobodni novinar Duško Vuković takođe primjećuje kako je interesovanje crnogorskih glasila o onome što se zbiva u Haškoj sudnici variralo u zavisnosti od aktera procesa.
„General Strugar je najdirektnije vezan za Crnu Goru, i po onome što je učinio i zbog čega mu je suđeno i po mjestu rođenja. Kada mu je bilo suđeno u Hagu, crnogorski mediji su se prilično interesovali za taj proces, a naročito za njegov ishod“, ocjenjuje Vuković.
Ipak, najviše medijskog zanimanja za haške procese bilo je u prvim godinama suđenja Slobodanu Miloševiću, koji je, uprkos tome što mu je Tužilaštvo u Hagu na teret stavljalo najveću odgovornost za ratove na prostoru bivše Jugoslavije, u Crnoj Gori imao ne mali broj pobornika.
Slobodan Milošević na suđenju u Hagu, avgust 2004.Na lokalnoj podgoričkoj televiziji sa srpskim nacionalnim predznakom gledaoci su mogli da vide cjelodnevne prenose Miloševićevog suđenja, dok se državna televizija opredijelila za sedmične Haške hronike nekadašnje briselske agencije SENSE, koju su uređivali ugledni novinari sa prostora bivše Jugoslavije.
Opasno po društvo
Naše sagovornike smo pitali čime objašnjavaju to što je u međuvremenu splasnulo zanimanje domaćih glasila za suđenja u Hagu? Da li je odgovor u zasićenju auditorijuma, nedostatku komercijalnog medijskog interesa ili se sve objašnjava činjenicom što u Hagu više nema optuženih iz Crne Gore? Ovo posljednje, prema riječima Rajka Cerovića, donekle može biti razlog.
„Svuda vlasti nastoje da što više zataškaju istinu o minulim događajima od 1990. do 1995. godine jer nikome nisu mnogo u interesu. Najbolje je bilo kada je u centralnom dnevniku svakoga dana davan sažetak suđenja u Hagu. Pošto sada ni toga nema, to je vrlo opasno jer je haško suđenje jedina edukacija za generacije ljudi koji nisu tada imali dovoljno godina“, kaže Cerović.
I Duško Vuković, govoreći sa pozicije učesnika u projektu REKOM-a, čiji je cilj utvrđivanje svih činjenica u vezi sa ratnim zbivanjima 90-ih, ukazuje na značaj izvještavanja sa Haških suđenja.
„Mislim da bi mediji trebali, ne samo da prate proces u Hagu, nego da na neki način analiziraju čitavu problematiku te neposredne prošlosti i to ne sa fokusum na one koji su počinili najteža krivična djela, nego sa fokusom na žrtve koje su pretrpjele razne vrste tortura", ocjenjuje Vuković.
Da li je edukovanje građana, baveći se onim što se događalo pred porotom Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i stalno podsjećanje na odgovornost političkih i drugih elita, bio opšti interes i Crne Gore, iako zvanično ona nije bila u ratu?
Koliko su crnogorski mediji, a posebno javni servis, proteklih godina u dovoljnoj mjeri senzibilisali domaću javnost kako bi što objektivnije sagledala uzroke ratova i odgovornost, kolektivnu i pojedinačnu, za zločine koji su počinjeni?
„Ako vlast ne insistira na tim sadržajima, onda javni servis nema razloga da se posebno njima bavi. Ostale televizije, koje su pretežno zabavne, baš i ne insistiraju, niti im pada na pamet da se time bave. Na žalost, to je opasno i može imati žestoke posljedice na budućnost ovoga društva“, upozorava Rajko Cerović.
„Nacionalni javni servis se bavio crnogorskim učešćem u ratu i onim što je zvanična Crna Gora činila početkom 90-tih, ali je to više činila iz jedne propagandističke perspektive, da se krivica svali na druge, da se amnestira ondašnja crnogorska vlast. Mislim da se svi oni, koji su prošli kroz iskustvo sukoba, moraju na mnogo otvoreniji i iskreniji način baviti tom prošlošću i tim vremenom, kako bi se društva ponovo uljudila“, zaključuje Duško Vuković.
Upravo u tome publicista Rajko Cerović vidi ozbiljan promašaj.
„Svakako da interes Crne Gore za Karadžića postoji jer je on iz Crne Gore, a tek na drugom mjestu je to što je izvršio zločine i što je takvu ideologiju podizao u drugim krajevima. Ima razloga da se što više saznaje o toku suđenja jednom Radovanu Karadžiću, i ne samo njemu“, smatra Cerović.
Slobodni novinar Duško Vuković takođe primjećuje kako je interesovanje crnogorskih glasila o onome što se zbiva u Haškoj sudnici variralo u zavisnosti od aktera procesa.
„General Strugar je najdirektnije vezan za Crnu Goru, i po onome što je učinio i zbog čega mu je suđeno i po mjestu rođenja. Kada mu je bilo suđeno u Hagu, crnogorski mediji su se prilično interesovali za taj proces, a naročito za njegov ishod“, ocjenjuje Vuković.
Ipak, najviše medijskog zanimanja za haške procese bilo je u prvim godinama suđenja Slobodanu Miloševiću, koji je, uprkos tome što mu je Tužilaštvo u Hagu na teret stavljalo najveću odgovornost za ratove na prostoru bivše Jugoslavije, u Crnoj Gori imao ne mali broj pobornika.
Opasno po društvo
Naše sagovornike smo pitali čime objašnjavaju to što je u međuvremenu splasnulo zanimanje domaćih glasila za suđenja u Hagu? Da li je odgovor u zasićenju auditorijuma, nedostatku komercijalnog medijskog interesa ili se sve objašnjava činjenicom što u Hagu više nema optuženih iz Crne Gore? Ovo posljednje, prema riječima Rajka Cerovića, donekle može biti razlog.
„Svuda vlasti nastoje da što više zataškaju istinu o minulim događajima od 1990. do 1995. godine jer nikome nisu mnogo u interesu. Najbolje je bilo kada je u centralnom dnevniku svakoga dana davan sažetak suđenja u Hagu. Pošto sada ni toga nema, to je vrlo opasno jer je haško suđenje jedina edukacija za generacije ljudi koji nisu tada imali dovoljno godina“, kaže Cerović.
I Duško Vuković, govoreći sa pozicije učesnika u projektu REKOM-a, čiji je cilj utvrđivanje svih činjenica u vezi sa ratnim zbivanjima 90-ih, ukazuje na značaj izvještavanja sa Haških suđenja.
„Mislim da bi mediji trebali, ne samo da prate proces u Hagu, nego da na neki način analiziraju čitavu problematiku te neposredne prošlosti i to ne sa fokusum na one koji su počinili najteža krivična djela, nego sa fokusom na žrtve koje su pretrpjele razne vrste tortura", ocjenjuje Vuković.
Da li je edukovanje građana, baveći se onim što se događalo pred porotom Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i stalno podsjećanje na odgovornost političkih i drugih elita, bio opšti interes i Crne Gore, iako zvanično ona nije bila u ratu?
Koliko su crnogorski mediji, a posebno javni servis, proteklih godina u dovoljnoj mjeri senzibilisali domaću javnost kako bi što objektivnije sagledala uzroke ratova i odgovornost, kolektivnu i pojedinačnu, za zločine koji su počinjeni?
„Ako vlast ne insistira na tim sadržajima, onda javni servis nema razloga da se posebno njima bavi. Ostale televizije, koje su pretežno zabavne, baš i ne insistiraju, niti im pada na pamet da se time bave. Na žalost, to je opasno i može imati žestoke posljedice na budućnost ovoga društva“, upozorava Rajko Cerović.
„Nacionalni javni servis se bavio crnogorskim učešćem u ratu i onim što je zvanična Crna Gora činila početkom 90-tih, ali je to više činila iz jedne propagandističke perspektive, da se krivica svali na druge, da se amnestira ondašnja crnogorska vlast. Mislim da se svi oni, koji su prošli kroz iskustvo sukoba, moraju na mnogo otvoreniji i iskreniji način baviti tom prošlošću i tim vremenom, kako bi se društva ponovo uljudila“, zaključuje Duško Vuković.