Izvještavanja iz Haga skoro su nestala iz bosanskohercegovačkih medija. Razlog je, kažu urednici, nedostatak para da se šalju izvještači.
Osim toga, javnost je zasićena haškim zbivanjima, što zbog dugotrajnih i napornih procesa, što zbog krize u državi. Ljudi su se zabavili sopstvenim preživljavanjem.
Izvještaji su znatno reducirani i fokusirani uglavnom na početak velikih procesa i presudu.
Nenad Trbić iz banjalučke Alternativne televizije, boravio je u Hagu u nekoliko navrata i pratio suđenja po nekoliko mjeseci u kontinuitetu. Danas, kaže Trbić, ni jedna medijska kuća u BiH sebi ne može priuštiti izvještača u Haškom tribunalu.
„Jedan razlog je finansijske prirode jer medijske kuće sa ovih prostora nemaju mogućnost da šalju svoje ljude tamo jer je to vrlo skupa zabava. Drugi razlog je što stiže vrlo malo informacija iz samog Haga, budući da je tamo vrlo malo agencija sa ovih prostora. Televizije vrlo teško dolaze do slike. Bila je presuda generalu Đorđeviću za zločine na Kosovu, koji je dobio 27 godina. Bio sam igrom slučaja urednik vijesti tog dana. Nismo imali sliku za tu informaciju, pa sam to provukao kao najavu – što je po meni poprilično šturo za jednu takvu presudu i značaj te presude“, navodi Trbić.
Urednik informativnog programa državne televizije BHT1, Damir Šimić, kaže kako je prenošenje suđenja znatno reducirano jer ni jedan javni servis u BiH ne može sebi priuštiti svakodnevni prijenos:
„Oslanjamo se na agenciju SENSE, koja nam šalje izvještaje i po potrebi sarađujemo sa njima, ako nam treba nešto sa suđenja“, kaže Damir Šimić.
A i interes javnosti je sve manji:
„Mislim da je to farsa i ne gledam to. U početku sam to pratio, ali sada to uopšte ne pratim.“
„Osim Karadžića i Šešelja, to je jedna never ending story. Najviše informacija dobivam preko Twiter-a.“
„Znam za Karadžića. Valjda suđenja više ne pratimo zbog prezasićenja.“
Uzmicanje pred turobnim temama
Čitaoce danas zanimaju više životni problemi sa kojima se svakodnevno susreću, poput poskupljenja životnih namirnica ili komunalnih usluga, kaže bivši urednik Oslobođenja, a sadašnji urednik sedmičnika Dani, Faruk Borić.
TV snimak jednog od haških suđenja, septembar 2010„Očigledno je da je kod medija samih, ali i kod publike, došlo do određenog zamora. Za razliku od kasnih 90-tih, kada je bila gotovo svakodnevnica da se hapse optuženici, bilo u Bosni i Hercegovini ili u regionu, što je najzanimljivije za publiku, danas je to svedeno na manju mjeru. Da nema suđenja Radovanu Karadžiću, mislim da bi toga bilo još mnogo manje. U ljudskoj je prirodi da uzmiče pred tim turobnim temama, pokušavajući da se okrene budućnosti. Ima uzroka i u ekonomskoj situaciji, koja je opet povezana sa ukupnom slikom u našem društvu. Većini ljudi je dosta toga, pa ne žele da se posebno interesuju za pravno iscrpljivanje, koje se može vidjeti na tim suđenjima, ili za one ružne spektakle koje je radio Slobodan Milošević i Vojislav Šeđelj, a koje sada radi Radovan Karadžić. To budi staru frustraciju u novom obliku“, ocjenjuje Faruk Borić.
Danas se većina medijskih kuća oslanja na specijalizirane agencije za izvještavanje iz Tribunala, poput agencije SENSE, koja od prvog dana prati svako suđenje u Hagu.
„Zašto je agencija SENSE i dan danas tako kredibilna u pogledu izvještavanja o suđenjima u Hagu? Isključivo zbog toga što u agenciji SENSE, u haškom sjedištu, danas rade ljudi sa velikom odgovornošću, velikim iskustvom i sa velikim osjećajem za kolektivni rad. Drugi razlog respekta onoga što radi SENSE iz Haga, jeste edukacija novinara za rad na tom poslu. Kroz agenciju su od 1998. godine do danas prošle desetine novinara sa cijelog područja bivše Jugoslavije i to ne da su prošetali kroz redakciju u Hagu, nego su boravili tamo tri mjeseca, aktivno radeći sa najiskusnijim novinarima koji se bave tom temom, bukvalno od jutra do večeri. Učili su kako treba profesionalno izvještavati o Hagu. Mi smo novinare u početku morali učiti da niko ko boravi u zatvorskim ćelijama u Hagu nije ratni zločinac, nego je optuženik za ratne zločine. Od toga smo polazili, do toga da napravimo novinare koji mogu kompetentno o tome izvještavati. Kroz sve te godine rada, imamo to što imamo danas – agenciju sa redakcijom u Hagu, koja, ne samo na balkanskim prostorima, nego u svjetskim razmjerama, predstavlja najkredibilniju redakciju u pogledu izvještavanja o suštini ratnih zločine na prostoru biše Jugoslavije“, kaže jedan od osnivača agencije SENSE, Zekerijah Smajić.
Suosnivač SENSE-a, Mirko Klarin, kaže kako u početku nije ni slutio da će suđenja trajati toliko godina, ali i potvrđuje da će ova agencija, na koju se danas pozivaju i svi svjetski mediji i Vijeće sigurnosti UN-a u svojim izvještajima, nastaviti pratiti suđenja do zatvaranja Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu.
„Nisam verovao da će se interes, i domaćih i stranih medija, za praćenje suđenja bitno smanjiti u tom periodu. Ovde je sve manje novinara iz bivše Jugoslavije i sveta koji dolaze i izveštavaju sa suđenja. Mi smo ostali jedini. Hteli ili ne, nastavljamo jer smatramo da je to izuzetno važno. Bilo bi besmisleno prekinuti posao u kome smo od početka prisutni, dok suđenjima ne dođe kraj“, tvrdi Mirko Klarin.
Osim toga, javnost je zasićena haškim zbivanjima, što zbog dugotrajnih i napornih procesa, što zbog krize u državi. Ljudi su se zabavili sopstvenim preživljavanjem.
Izvještaji su znatno reducirani i fokusirani uglavnom na početak velikih procesa i presudu.
Nenad Trbić iz banjalučke Alternativne televizije, boravio je u Hagu u nekoliko navrata i pratio suđenja po nekoliko mjeseci u kontinuitetu. Danas, kaže Trbić, ni jedna medijska kuća u BiH sebi ne može priuštiti izvještača u Haškom tribunalu.
„Jedan razlog je finansijske prirode jer medijske kuće sa ovih prostora nemaju mogućnost da šalju svoje ljude tamo jer je to vrlo skupa zabava. Drugi razlog je što stiže vrlo malo informacija iz samog Haga, budući da je tamo vrlo malo agencija sa ovih prostora. Televizije vrlo teško dolaze do slike. Bila je presuda generalu Đorđeviću za zločine na Kosovu, koji je dobio 27 godina. Bio sam igrom slučaja urednik vijesti tog dana. Nismo imali sliku za tu informaciju, pa sam to provukao kao najavu – što je po meni poprilično šturo za jednu takvu presudu i značaj te presude“, navodi Trbić.
Urednik informativnog programa državne televizije BHT1, Damir Šimić, kaže kako je prenošenje suđenja znatno reducirano jer ni jedan javni servis u BiH ne može sebi priuštiti svakodnevni prijenos:
„Oslanjamo se na agenciju SENSE, koja nam šalje izvještaje i po potrebi sarađujemo sa njima, ako nam treba nešto sa suđenja“, kaže Damir Šimić.
A i interes javnosti je sve manji:
„Mislim da je to farsa i ne gledam to. U početku sam to pratio, ali sada to uopšte ne pratim.“
„Osim Karadžića i Šešelja, to je jedna never ending story. Najviše informacija dobivam preko Twiter-a.“
„Znam za Karadžića. Valjda suđenja više ne pratimo zbog prezasićenja.“
Uzmicanje pred turobnim temama
Čitaoce danas zanimaju više životni problemi sa kojima se svakodnevno susreću, poput poskupljenja životnih namirnica ili komunalnih usluga, kaže bivši urednik Oslobođenja, a sadašnji urednik sedmičnika Dani, Faruk Borić.
Danas se većina medijskih kuća oslanja na specijalizirane agencije za izvještavanje iz Tribunala, poput agencije SENSE, koja od prvog dana prati svako suđenje u Hagu.
„Zašto je agencija SENSE i dan danas tako kredibilna u pogledu izvještavanja o suđenjima u Hagu? Isključivo zbog toga što u agenciji SENSE, u haškom sjedištu, danas rade ljudi sa velikom odgovornošću, velikim iskustvom i sa velikim osjećajem za kolektivni rad. Drugi razlog respekta onoga što radi SENSE iz Haga, jeste edukacija novinara za rad na tom poslu. Kroz agenciju su od 1998. godine do danas prošle desetine novinara sa cijelog područja bivše Jugoslavije i to ne da su prošetali kroz redakciju u Hagu, nego su boravili tamo tri mjeseca, aktivno radeći sa najiskusnijim novinarima koji se bave tom temom, bukvalno od jutra do večeri. Učili su kako treba profesionalno izvještavati o Hagu. Mi smo novinare u početku morali učiti da niko ko boravi u zatvorskim ćelijama u Hagu nije ratni zločinac, nego je optuženik za ratne zločine. Od toga smo polazili, do toga da napravimo novinare koji mogu kompetentno o tome izvještavati. Kroz sve te godine rada, imamo to što imamo danas – agenciju sa redakcijom u Hagu, koja, ne samo na balkanskim prostorima, nego u svjetskim razmjerama, predstavlja najkredibilniju redakciju u pogledu izvještavanja o suštini ratnih zločine na prostoru biše Jugoslavije“, kaže jedan od osnivača agencije SENSE, Zekerijah Smajić.
Suosnivač SENSE-a, Mirko Klarin, kaže kako u početku nije ni slutio da će suđenja trajati toliko godina, ali i potvrđuje da će ova agencija, na koju se danas pozivaju i svi svjetski mediji i Vijeće sigurnosti UN-a u svojim izvještajima, nastaviti pratiti suđenja do zatvaranja Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu.
„Nisam verovao da će se interes, i domaćih i stranih medija, za praćenje suđenja bitno smanjiti u tom periodu. Ovde je sve manje novinara iz bivše Jugoslavije i sveta koji dolaze i izveštavaju sa suđenja. Mi smo ostali jedini. Hteli ili ne, nastavljamo jer smatramo da je to izuzetno važno. Bilo bi besmisleno prekinuti posao u kome smo od početka prisutni, dok suđenjima ne dođe kraj“, tvrdi Mirko Klarin.