Ministar odbrane BiH Selmo Cikotić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa kaže, uz ostalo, kako poziv za članstvo u NATO-u BiH može očekivati u narednih nekoliko godina, te ocjenjuje da odbijanje puta ka Alijansi nije stvarna pozicija Srba u BiH. U intervjuu za RSE, Cikotić govori i o angažovanju bosanskohercegovačkih oficira u Avganistanu kojima je Predsjedništvo BiH produžilo je mandat.
CIKOTIĆ: Konferencija, koja se u prethodna tri dana održavala u Pragu, se bavila provincijskim timovima za rekonstrukciju, što je jedan poseban koncept izvođenja mirovnih operacija, koji integrira i civilne i vojne strukture i jednu široku lepezu aktivnosti izvan klasičnih mirovnih operacija koje izvode pripadnici oružanih snaga. Konferencija, u odnosu na naša očekivanja, više se posvetila detaljima, na šta smo bili pripremljeni, ali je nešto manje predstavila globalnu sliku mirovnih operacija u Afganistanu u budućnosti. Iz svega toga se, ipak, o tome moglo zaključivati ili prosuđivati. U ovom trenutku imamo deset oficira oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Afganistanu. Osam oficira je raspoređeno sa njemačkom borbenom grupom na sjeveru Afganistana, a dva su sa danskom borbenom grupom na jugu.
CIKOTIĆ: Ona može pomoći u značajnoj mjeri. Spremnost svake od zemalja kandidata, kroz Partnerstvo za mir, se mjeri kroz stepen izvršavanja obaveza unutar same države. Njena spremnost u završnoj fazi, prije krajnjih koraka pred neposredno uključivanje u status punopravnog člana, mjeri se po njenoj sposobnosti da dijeli rizike kolektivnih mehanizama sigurnosti. Primaran je kvalitet u izvršavanju misija očuvanja mira u svijetu.
NAGRAĐENE SU ANTI-NATO SNAGE
CIKOTIĆ: Očekivali smo da će taj poziv uslijediti. Ništa se tu ne događa baš u potpunom mraku. Imali smo sve indikacije da su određene strukture ispunile sve obaveze. Imali smo i naznake od NATO saveza da će taj poziv uslijediti. Međutim, desilo se, u zadnja dva mjeseca pred održavanje sastanka ministara vanjskih poslova članica NATO saveza, da se promijenila pozicija NATO-a, ili možda nekih ključnih članica NATO-a. Oko odluke da li Bosni i Hercegovini dati status člana u NATO, ili ne, bilo je dosta rasprava i podijeljenih mišljenja. Prevagnula je logika da se ne može nagrađivati parcijalan napredak države. Očekivao se napredak na nivou ozbiljnijih ili dubljih političkih reformi, prije svega ustavnih. Na kraju, ipak, nismo dobili taj poziv. Mislim da to nije proizvelo željeni efekt i da su nagrađene anti-NATO i anti-bosanskohercegovačke snage. Vjerujem da će i NATO, na temelju takvih procjena, tu poziciju relativno brzo korigirati.
Selmo Cikotić u razgovoru sa Dženanom Karabegović
CIKOTIĆ: Kada god o tome govorim, ograđujem se, jer je vrlo nezahvalno baviti se budućnosti takve vrste, mada značajan broj ljudi, ne samo medija, nego i institucija, želi da ima predstavu o realnim perspektivama. Mislim da se prijem Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo u NATO, uz sve teškoće koje su trenutno prisutne, može očekivati u narednih nekoliko godina. Dijelim i dalje tu poziciju.
CIKOTIĆ: Izborna retorika u našim uslovima, po pravilu, više odmaže, nego što pomaže, kada je u pitanju jedan integracijski kurs, reformski kurs i kada je u pitanju približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u i Evropskoj uniji. Na žalost, u Bosni i Hercegovini još uvijek dominiraju politike koje zadovoljavaju interese nekih parcijalnih krugova i parcijalnih sredina, što divergira od opšteg kursa integracija, ili nekog opšteg stanja stvari na znatno širem međunarodnom planu. Očekujem da će iova predizborna kampanja, na neki način, više raditi u pravcu udaljavanja, nego približavanja NATO-u. Mislim da su dominantni međunarodni procesi ipak jači od domaćih i da će to biti samo jedna vrsta prelaznog i privremenog stanja.
RSE: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jednoglasno je donijelo odluku o pristupanju Bosne i Hercegovine NATO savezu. Nakon toga, u posljednjih mjesec-dva, iz Republike Srpske se mogu čuti nagovještaji kako oni žele, barem u tom bosansko-hercegovačkom entitetu, pitati građane da li su za pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu. Kako to tumačite? Da li je i to politizacija? S druge strane, ukoliko bi se to i desilo, da li bi onda trebalo pitati građane u cijeloj Bosni i Hercegovini?
CIKOTIĆ: I to posmatram kao jedno od pitanja za domaću konzumaciju, koje, po svojoj suštini, zadovoljava očekivanja ili politički ukus jednog procenta stanovnika Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine. Budući da imamo jedan eminentno etnički politički sistem, predstavnici Srba u Bosni i Hercegovini su, u jednom velikom broju navrata, potvrdili vrlo jasno opredijeljenost za NATO. Činjenica da pojedini predstavnici vladajuće strukture u Republici Srpskoj zagovaraju ideju o referendumu, je irelevantna, zbog toga što bi taj referendum mogao imati smisla samo ako bi se raspisao na nivou cijele Bosne i Hercegovine. S druge strane, bez saglasnosti Srba u Bosni i Hercegovini, ta odluka se ne može donijeti. Bez obzira na to šta misle Srbi u Bosni i Hercegovini, Hrvati ili Bošnjaci, zbog toga što je ta odluka jednom donešena, nemamo iluzija da se ona može realizirati. Cijenim da to nije stvarna pozicija Srba u Bosni i Hercegovini.
NISMO IMALI NIJEDAN ETNIČKI UTEMELJEN INCIDENT
CIKOTIĆ: U realnom kontekstu ti odnosi su vrlo zdravi i vrlo stabilni. U periodu u posljednje tri godine, otkako odgovaram za sve propuste u Ministarstvu odbrane, nismo praktično imali niti jedan etnički utemeljen incident, što je jako značajna indikacija stabilnosti tog stanja, posebno kada se ima u vidu da je bilo puno događaja koji su tendirali da testiraju sposobnost oružanih snaga, da im se suprotstave i da održe tu stabilnost. Budući da su oružane snage zaista održale jedan visok stepen koherentnosti i homogenosti unutar vlastite organizacije i da imaju trend stalnog poboljšanja kvaliteta u izvršavaju sve šireg broja različitih zadataka, mislim da s pravom možemo zaključiti da su ti odnosi vrlo stabilni.
CIKOTIĆ: Oružane snage Bosne i Hercegovine su prije skoro godinu i po preuzele sve vojne funkcije od EUFOR-a. EUFOR više nema vojnih funkcija unutar Bosne i Hercegovine, ali i dalje ima jednu značajnu političku i sveukupnu sigurnosnu ulogu. Sve dotle dok se ne izvrše potrebne političke i ustavne reforme u Bosni i Hercegovini, koje će od nje napraviti jedan funkcionalan državni sistem, koji može da djeluje samostalno, bez ičijeg prisustva, mislim da su potrebne u izvjesnoj mjeri i kancelarija OHR-a i EUFOR. Što se mene tiče, mislim da imamo i sposobnost i potrebu da tu tranziciju napravimo što prije.
CIKOTIĆ: Ništa nije dobro, da ne može biti bolje. Ministarstva odbrane sigurno prednjače u regionalnoj saradnji, u odnosu na sva druga ministarstva i institucije. Naš region dijeli jako puno zajedničkih realnosti, zajedničku prošlost i zajedničku budućnost. Cijenimo da je saradnja uvijek bolja od isključenosti, od izolacije, da je komunikacija bolja od konfrontacije. Sa tim prostim rezonima, u zadnjih nekoliko godina, saradnja između obrambenih struktura pokazuje kolike prednosti takva atmosfera može donijeti svakoj od zemalja koje u toj saradnji učestvuje. Ono što je najbitnije, stvorena je jedna nova svijest, da se uspjeh, u bilo kojoj zemlji regiona, posmatra kao uspjeh regiona u cjelini, ili kao uspjeh neke zemlje koja direktno u tome nije učestvovala.
RSE: Učestvovali ste na trodnevnoj konferenciji u Pragu, posvećenoj rekonstrukcijama u Afganistanu. Koliko pripadnika oružanih snaga Bosne i Hercegovine učestvuje u misiji u Afganistanu i jeste li zadovoljni ovom konferencijom?
CIKOTIĆ: Konferencija, koja se u prethodna tri dana održavala u Pragu, se bavila provincijskim timovima za rekonstrukciju, što je jedan poseban koncept izvođenja mirovnih operacija, koji integrira i civilne i vojne strukture i jednu široku lepezu aktivnosti izvan klasičnih mirovnih operacija koje izvode pripadnici oružanih snaga. Konferencija, u odnosu na naša očekivanja, više se posvetila detaljima, na šta smo bili pripremljeni, ali je nešto manje predstavila globalnu sliku mirovnih operacija u Afganistanu u budućnosti. Iz svega toga se, ipak, o tome moglo zaključivati ili prosuđivati. U ovom trenutku imamo deset oficira oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Afganistanu. Osam oficira je raspoređeno sa njemačkom borbenom grupom na sjeveru Afganistana, a dva su sa danskom borbenom grupom na jugu. RSE: Koliko uloga oružanih snaga Bosne i Hercegovine u mirovnim misijama može pomoći u pristupanju NATO savezu?
CIKOTIĆ: Ona može pomoći u značajnoj mjeri. Spremnost svake od zemalja kandidata, kroz Partnerstvo za mir, se mjeri kroz stepen izvršavanja obaveza unutar same države. Njena spremnost u završnoj fazi, prije krajnjih koraka pred neposredno uključivanje u status punopravnog člana, mjeri se po njenoj sposobnosti da dijeli rizike kolektivnih mehanizama sigurnosti. Primaran je kvalitet u izvršavanju misija očuvanja mira u svijetu.
NAGRAĐENE SU ANTI-NATO SNAGE
RSE: Kada je u oktobru 2009. godine, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Željko Komšić, predao Briselu zahtjev za Akcioni plan, za članstvo u NATO, da li ste se nadali da će Bosna i Hercegovina dobiti poziv u decembru, kao što je bio slučaj sa Crnom Gorom?
CIKOTIĆ: Očekivali smo da će taj poziv uslijediti. Ništa se tu ne događa baš u potpunom mraku. Imali smo sve indikacije da su određene strukture ispunile sve obaveze. Imali smo i naznake od NATO saveza da će taj poziv uslijediti. Međutim, desilo se, u zadnja dva mjeseca pred održavanje sastanka ministara vanjskih poslova članica NATO saveza, da se promijenila pozicija NATO-a, ili možda nekih ključnih članica NATO-a. Oko odluke da li Bosni i Hercegovini dati status člana u NATO, ili ne, bilo je dosta rasprava i podijeljenih mišljenja. Prevagnula je logika da se ne može nagrađivati parcijalan napredak države. Očekivao se napredak na nivou ozbiljnijih ili dubljih političkih reformi, prije svega ustavnih. Na kraju, ipak, nismo dobili taj poziv. Mislim da to nije proizvelo željeni efekt i da su nagrađene anti-NATO i anti-bosanskohercegovačke snage. Vjerujem da će i NATO, na temelju takvih procjena, tu poziciju relativno brzo korigirati.
RSE: U jednom intervju ste rekli kako očekujete da bi Bh u NATO savezu, mogla biti 2012., najkasnije 2015. godine. Dijelite li i danas to mišljenje?
CIKOTIĆ: Kada god o tome govorim, ograđujem se, jer je vrlo nezahvalno baviti se budućnosti takve vrste, mada značajan broj ljudi, ne samo medija, nego i institucija, želi da ima predstavu o realnim perspektivama. Mislim da se prijem Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo u NATO, uz sve teškoće koje su trenutno prisutne, može očekivati u narednih nekoliko godina. Dijelim i dalje tu poziciju.
RSE: Obzirom da je Bosna i Hercegovina u godini izbora, koji se održavaju u oktobru, svaki potez u Bosni i Hercegovini je politizovan. Hoće li to uticati na približavanje Bosne i Hercegovine NATO savezu?
CIKOTIĆ: Izborna retorika u našim uslovima, po pravilu, više odmaže, nego što pomaže, kada je u pitanju jedan integracijski kurs, reformski kurs i kada je u pitanju približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u i Evropskoj uniji. Na žalost, u Bosni i Hercegovini još uvijek dominiraju politike koje zadovoljavaju interese nekih parcijalnih krugova i parcijalnih sredina, što divergira od opšteg kursa integracija, ili nekog opšteg stanja stvari na znatno širem međunarodnom planu. Očekujem da će i
Očekujem da će i ova predizborna kampanja, na neki način, više raditi u pravcu udaljavanja, nego približavanja NATO-u.
RSE: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jednoglasno je donijelo odluku o pristupanju Bosne i Hercegovine NATO savezu. Nakon toga, u posljednjih mjesec-dva, iz Republike Srpske se mogu čuti nagovještaji kako oni žele, barem u tom bosansko-hercegovačkom entitetu, pitati građane da li su za pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu. Kako to tumačite? Da li je i to politizacija? S druge strane, ukoliko bi se to i desilo, da li bi onda trebalo pitati građane u cijeloj Bosni i Hercegovini?
CIKOTIĆ: I to posmatram kao jedno od pitanja za domaću konzumaciju, koje, po svojoj suštini, zadovoljava očekivanja ili politički ukus jednog procenta stanovnika Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine. Budući da imamo jedan eminentno etnički politički sistem, predstavnici Srba u Bosni i Hercegovini su, u jednom velikom broju navrata, potvrdili vrlo jasno opredijeljenost za NATO. Činjenica da pojedini predstavnici vladajuće strukture u Republici Srpskoj zagovaraju ideju o referendumu, je irelevantna, zbog toga što bi taj referendum mogao imati smisla samo ako bi se raspisao na nivou cijele Bosne i Hercegovine. S druge strane, bez saglasnosti Srba u Bosni i Hercegovini, ta odluka se ne može donijeti. Bez obzira na to šta misle Srbi u Bosni i Hercegovini, Hrvati ili Bošnjaci, zbog toga što je ta odluka jednom donešena, nemamo iluzija da se ona može realizirati. Cijenim da to nije stvarna pozicija Srba u Bosni i Hercegovini. NISMO IMALI NIJEDAN ETNIČKI UTEMELJEN INCIDENT
RSE: Kako ocjenjujete odnose unutar oružanih snaga Bosne i Hercegovine i kakva su vaša iskustva, barem u periodu u kojem ste ministar?
CIKOTIĆ: U realnom kontekstu ti odnosi su vrlo zdravi i vrlo stabilni. U periodu u posljednje tri godine, otkako odgovaram za sve propuste u Ministarstvu odbrane, nismo praktično imali niti jedan etnički utemeljen incident, što je jako značajna indikacija stabilnosti tog stanja, posebno kada se ima u vidu da je bilo puno događaja koji su tendirali da testiraju sposobnost oružanih snaga, da im se suprotstave i da održe tu stabilnost. Budući da su oružane snage zaista održale jedan visok stepen koherentnosti i homogenosti unutar vlastite organizacije i da imaju trend stalnog
RSE: Donesena je odluka o produženju mandata EUFOR-a u Bosni i Hercegovini. Smatrate li je opravdanom i kako gledate na nju?
CIKOTIĆ: Oružane snage Bosne i Hercegovine su prije skoro godinu i po preuzele sve vojne funkcije od EUFOR-a. EUFOR više nema vojnih funkcija unutar Bosne i Hercegovine, ali i dalje ima jednu značajnu političku i sveukupnu sigurnosnu ulogu. Sve dotle dok se ne izvrše potrebne političke i ustavne reforme u Bosni i Hercegovini, koje će od nje napraviti jedan funkcionalan državni sistem, koji može da djeluje samostalno, bez ičijeg prisustva, mislim da su potrebne u izvjesnoj mjeri i kancelarija OHR-a i EUFOR. Što se mene tiče, mislim da imamo i sposobnost i potrebu da tu tranziciju napravimo što prije.
RSE: Kako ocjenjujete saradnju Ministarstava odbrane u regiji?
CIKOTIĆ: Ništa nije dobro, da ne može biti bolje. Ministarstva odbrane sigurno prednjače u regionalnoj saradnji, u odnosu na sva druga ministarstva i institucije. Naš region dijeli jako puno zajedničkih realnosti, zajedničku prošlost i zajedničku budućnost. Cijenimo da je saradnja uvijek bolja od isključenosti, od izolacije, da je komunikacija bolja od konfrontacije. Sa tim prostim rezonima, u zadnjih nekoliko godina, saradnja između obrambenih struktura pokazuje kolike prednosti takva atmosfera može donijeti svakoj od zemalja koje u toj saradnji učestvuje. Ono što je najbitnije, stvorena je jedna nova svijest, da se uspjeh, u bilo kojoj zemlji regiona, posmatra kao uspjeh regiona u cjelini, ili kao uspjeh neke zemlje koja direktno u tome nije učestvovala.
