Samo čudo spasilo je danas već bivše stanare stare austrougarske škole u Kotor Varoši da ne stradaju u nedavnom požaru koji je zahvatio krov dotrajale zgrade. Iako su nakratko ostali i bez krova nad glavom, možda i u nesreći ima sreće jer su njihove nedaće došle u epicentar javnosti. Progovoreno je o dugogodišnjem životu 14 porodica u tom kolektivnom centru, iako im je bilo obećano da je to kratkotrajno rješenje do trajnog smještaja.
Bivši stanar Žarko Božičković kaže da su uslovi života bili krajnje neljudski:
„Uslovi za život su bili nikakvi. Nismo imali ni sanitarni čvor, ni ništa. Ovako smo išli ko kuda stigne.“
Žarko je sa dijelom stanara dobio novi smještaj, opet u drugoj staroj kotorvaroškoj školi koja takođe služi kao kolektivni centar za dvadesetak osoba. Uz izbjeglice, tu su smješteni i socijalni slučajevi. Uslovi ništa bolji, priča stanarka Jelena Kuzmić:
„Znam ono što nije fino. Đe nas more tridesetoro ili dvadesetoro, nisam nas brojila - ne znam, biti u jednom wc-u - jedno lupa na vrata, drugo dolazi, treće dolazi, ti se nemaš đe, razumiješ...tu je zaraza, tu je bola. Meni bi sad trebalo ja da imam svoju prostoriju, sama da budem, da morem taj svoj stan lijepo da osposobim, da mi bude osvježeno, da mi bude lijepo, da mi bude čisto.“
Dio porodica iz zapaljene škole smješten je i u kolektivni centar u krugu kotorvaroškog Jelšingrada. Prljavština, muve i nesnošljiv zadah izlivene kanalizacije dekor su prevrijemile jelšingradske barake pod čijim krovom su godinama smještene izbjegle porodice. Već pet godina na bolji smještaj čeka i Vukica Savić:
„Tu s 40 maraka, tu ’ranim i dijete i sebe. Dijete mi ranjeno. I šta ja morem, ne morem ja drukčije. Iz ove kože ne merem. A kako gođ bude. Ja sam rekla kad god dođu i kažu šta ćete - izvedite nas na cestu i poubijajte, mi nemamo kud drugo. Kud ćeš? Što kažu, ne meremo se ’raniti kruvom samo, da onoga kruva imamo, a kamoli drugo šta. Eto vidiš da dovode još sve ovđe. I imaju tuj još dvije sobe prazne i još će doći - i još nam gore. Daj wc prati se mere, voda se ovđe zatvorila, nikoga dobiti ne meremo da otvorimo, pa ne mere se izići vani.“
Načelnik kotorvaroške opštine Radenko Čupić kaže da u toj opštini ima pet kolektivnih centara sa oko 60 stanovnika. Opštinske vlasti, kako tvrde, ne mogu same riješiti probleme sa smještajem, a i sadašnji razmještaj je samo trenutno gašenje požara:
„I mi se bojimo i zbog dotrajalih instalacija i zbog toga što lože vatru, a dimnjaci su izvedeni vani, da se i ovdje može desiti nesreća i katastrofa u ovoj školi staroj, a takođe i uslovi u baraci u Jelšinu su isto tako vrlo loši. To su zajednička kupatila, zajednički mokri čvorovi i ostalo. I u razgovoru s ministarstvom mi moramo naći trajno rješenje za ove porodice. Ovo nije nikakvo rješenje. Pored ovog dijela, imamo u mjesnoj zajednici Grabovica u staroj školi smještenu jednu osobu takođe, u lovačkom domu u Šipragama jednu porodicu s pet članova, tako da objektivno opština Kotor Varoš ne može. Mi smo nekoliko puta upozoravali Vladu. Vi znate da ima priče da su svi kolektivni centri raspušteni. Nažalost, u Kotor Varoši postoji još tih pet objekata u kojima borave lica u uslovima koja nikako nisu za normalne uslove života u sadašnje doba, u sadašnje vrijeme.“
Još 2004. godine vlasti u Bosni i Hercegovini hvalile su se kako je zatvoren i posljednji kolektivni centar. Četiri godine kasnije podaci iz entitetskih ministarstava za izbjeglice i raseljena lica pričaju drugu priču - nisu prestali postojati nego su pretvoreni u nužne alternativne smještaje. U preko 50 kolektivnih centara u RS-u živi oko 1.300 osoba. U Federaciji BiH preko 2.000 lica nalazi se u više od 40 zajedničkih objekata.
Požar u Kotor Varoši iznjedrio je i nova obećanja. Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica RS-a:
„Vlada je kroz svoje opredjeljenje programom rada za ovu godinu dala prioritet da se snimi stanje u svim tim kolektivnim vidovima stanovanja, da se snimi i status tih porodica - socijalni, ekonomski i starosni, i njihova želja za trajnim rješavanjem poštujući princip dobrovoljnosti, tako da smo krenuli u tu akciju i nadamo se da ćemo u ovoj godini napraviti određene projekte i krenuti u trajno rješavanje tih porodica.“
Nadležni se žale da u budžetu nema dovoljno para da se riješi problem svih stanara kolektivnih centara. Zato očekuju i finansijsku pomoć međunarodnih institucija. To pomalo i čudi ako se uzme u obzir koliko su velikodušna davanja bila kada je trebalo riješiti smještaj bilo koje od institucija. Posljednji primjer je svakako kabinet Predsjednika RS-a čije je seljenje iz alternativnog smještaja u predsjedničku palatu koštalo „tričavih“ 11,000.000 maraka.
