Kada je poznati dizajner automobila Saša Selipanov u avgustu predstavio vlastiti hiperautomobil – Nilu27– nekoliko novinara ga je pitalo o značenju tog imena.

Nilu je nastalo kombinujući slova imena njegovih kćerki, Nice i Lucije, dok se broj 27 odnosi na nešto što je kao dijete vidio u ratom pogođenom Tbilisiju, što mu je promijenilo život.

Bila je zima 1991. godine kada je ponovno nazavisnu Gruziju zahvatio građanski rat. Saša, tada sedmogodišnjak, bio je svjedok borbi izbliza.

"Jako se dobro sjećam tog vremena", kaže Selipanov o danima rata provedenim u porodičnom stanu u centru Tbilisija. "Svuda se pucalo, a [militanti] su spalili nekoliko zgrada u susjedstvu, a moj omiljeni kafić sa sladoledom je bio u plamenu."

S intenziviranjem borbi, njegov djed je došao u njihov stan. "Mom ocu je rekao da se moramo spakovati i otići."

Dok su autom bježali iz centra grada, prisjeća se Selipanov, "mogli smo vidjeti kako se meci odbijaju na ulici".

Nakon što su stigli u stan bake i djeda na relativno sigurnom sjevernom dijelu Tbilisija, Selipanov je počeo da istražuje novi dom i naišao na stari časopis o automobilima. Prelistavao ga i zastao kada je ugledao jednu fotografiju. Bila je to slika trkačkog crvenog Ferrarija sa brojem 27.

Onog trenutka kada je doživio rat, za njega je ljubav prema sovjetskim ratnim avionima iščezla.

"Osjećao sam se prilično uzrujano zbog svega i definitivno nisam bio sretan što vidim vojsku u akciji", rekao je.

Ferrari je predstavljao nešto drugačije.

Trkački automobil imao je agresivnu estetiku poput sovjetskih borbenih aviona Mig-29 i SU-27 koje je Selipanov kao dječak volio, ali "bez svrhe ubijanja nedužnih civila", kaže on.

"Samo sam razmišljao o tome kako je slika nevjerovatna."

Od tog trenutka je postao opsjednut automobilima. Međutim, u Gruziji je u to vrijeme najuzbudljivije vozilo na cestama bila sovjetska Lada Niva.

Nakon što se porodica preselila u Rusiju početkom 1990-ih, njegovi roditelji su započeli posao uvoza hrane, a zatim i otvorili firmu za prodaju pakovanih morskih plodova. Porodica je živjela dovoljno skromno da bi Selipanova 2001. poslali u Sjedinjene Države, gdje je studirao na kalifornijskoj školi za dizajn ArtCenter.

Nakon diplomiranja, dobio je posao u Volkswagen Grupi u Njemačkoj gdje je usavršavao vještine, no sve više je bio frustriran ograničenjima korporativnog dizajna.

Tada je uslijedio preokret.

Lamborghini je jedne prilike kontaktirao Volkswagenov dizajnerski tim u Njemačkoj i upitao mogu li da osmisle interijer za njihov najnoviji superautomobil.

Selipanov je šefa preklinjao da umjesto interijera predoči idejno rješenje eksterijera, što mu je naposljetku i bilo dopušteno.

Kada je šef Volkswagena otvorio fasciklu sa skicama dizajna, "otvorio ju je s pogrešne strane".

Selipanovljev dizajn klinastog Lamborghinija koji je izgledao kao da je "u stanju spaliti vaše selo" bila je prva skica koju je izvršni direktor vidio – i dopala mu se.

Selipanov je poslat u Lamborghinijevo sjedište u Sant'Agati u Italiji da se pridruži italijanskom timu koji radi na automobilu koji će postati poznat kao Huracan.

U govoru za jedan podcast Selipanov je vidno emotivan kada priča kako je u grad na sjeveru Italije stigao kao slabo plaćen dizajner.

"Sve što sam mogao da uradim je da priuštim zdjelu mocarele koju sam kupio i malu bocu crnog vina."

Dok je sjedio na ulici proletjela mi je misao: "Uspio sam, u meki sam, velikani su hodali ovim putevima. Imam priliku da uradim nešto cool".

Prvih nekoliko dana, mladi nepoznati dizajner, kojeg niko iz Lamborgini tima nije tražio, pretrpio je "nekoliko veoma grubih rasprava i lupanja šakama o stolove", rekao je on za RSE.

No, tihi Gruzijac kaže da su se on i tim Lamborghinija ubrzo zbližili uz pizzu i piće i njegovu vlastitu ljubav prema italijanskoj kulturi. "Čak su me na neki način podsjetili i na moje gruzijsko porijeklo, sjajni, sjajni momci."

Veliki dio Selipanove originalne skice za Huracan završilo je u finalnoj verziji modela. Auto je bio hit i prodali su na desetine hiljada komada.

Selipanov je potom imenovan za šefa eksterijera francuskog proizvođača Bugatti.

Nakon otkrivanja Bugatti Chiron 2016. ime ovog entuzijaste automobila iz Tbilisija našlo se među velikanima izvrsnog dizajna.

Chiron je opisan kao "vrhunski automobil. Tačka." Svih 500 proizvedenih Bugatti Chirona, koji pojedinačno koštaju više od tri miliona dolara, prodati su od predstavljanja hiperautomobila 2016. godine. Video koji pokazuje kako Chiron ruši svjetski rekord u brzini pregledan je skoro 100 miliona puta.

Selipanova popularnost je rasla i dalje kada je 2019. godine imenovan za šefa dizajna švedskog proizvođača Koenigsegg.

Nakon tako briljantne karijere, njegova budućnost je mogla biti glatka, uz dizajniranje superautomobila za bogate velike kompanije. Umjesto toga, odabrao je rizičniji put. Sa suprugom Innom Selipanov je 2023. pokrenuo vlastiti studio za dizajn automobila, Hardline27. Tada je par predstavio Nilu27.

Značajna medijska buka je zabilježena oko Nilu superautomobila zbog njegove praktične estetike koja odbacuje veliki dio kompjuterizacije i vizualnog prikaza koji karakterišu superautomobile. Cijena automobila će biti 3,7 miliona dolara po vozilu za prvih 15 jedinica, što sugeriše da je Selipov možda uložio sve što je imao kako bi lansirao ovaj automobil.

Upitan zašto je uložio svoju ušteđevinu i nebrojene sate u tako ambiciozan projekat, 41-godišnjak kaže da su mu, tokom odrastanja u sovjetskoj Gruziji, roditelji usadili "skoro morbidan osjećaj" vrijednosti svakog trenutka.

I njega i brata Dmitrija, uspješnog kompozitora, učili su “da je vrijeme ograničeno, i ako želiš nešto postići, ne možeš jednostavno pustiti da dan prođe, a da sebi ne postaviš cilj i ne postigneš nešto značajno na taj dan.”

Protraćen dan, kaže Selipanov, "najveći je zločin koji možete počiniti protiv sebe".