Goran Đukanović, stručnjak za tržište aluminija, za ‘Zašto?’ analizira situaciju u kojoj se nalazi mostarski Aluminij, nekadašnji najveći izvoznik iz BiH, koji se pod teretom dugova i problema sa snabdijevanjem električnom energijom već mjesecima nalazi pred potpunim kolapsom.
Aluminij, čiji su vlasnici sa po 44 posto Vlada Federacije BiH i mali dioničari, dok je Hrvatska vlasnik preostalih 12 posto, zapošljava 900 radnika i, prema procjenama, ima dugove od oko 350 miliona maraka.
Aluminij, koji posljednjih mjeseci preživljava od dana do dana povremeno gaseći pogone i obustavljajući proizvodnju, je tražio pomoć od Vlade FBiH koja je rekla da sudbina preduzeća zavisi od revizije koja treba da utvrdi kompletno stanje.
- Strategija
Definitivno je situacija na tržištu ove godine bila takva da takozvani marginalni proizvođači aluminijuma u svijetu, uključujući Aluminij Mostar, oni koji nemaju sopstvene izvore energije i oni koji imaju visoke troškove proizvodnje zbog niza drugih okolnosti, znači i relativno male proizvodnje u odnosu na velike kineske proizvođače i velike integralne proizvođače kao Norsk Hydro i Alcoa, znači svi ovi mali evropski proizvođači imaju problema ove godine sa profitabilnošću i sa opstankom na tržištu.
Cijena glinice u nekoliko navrata je ekstremno rasla ove godine, cijena aluminijuma je vrlo niska, sad je ispod 2.000 dolara po toni, tako da proizvođači, Aluminij Mostar ili podgorički KAP, ne mogu ostvariti profit i ne mogu biti konkurentni na tržištu.
Oni uvoze glinicu iz inostranstva preko velikih dobavljača i po visokoj cijeni, a Aluminij Mostar ima i vrlo visoku cijenu struje tako da, definitivno, bar što se tiče ove godine, nije stvar do menadžmenta nego čisto do prilika na svjetskom tržištu.
Nisam baš toliko upoznat sa detaljima oko menadžmenta tokom svih ovih proteklih godina, vidio sam da je bilo promjene u menadžmentu, da je nekoliko garnitura menadžmenta promijenjeno u zadnjih nekoliko godina, ali ne bih to toliko situaciju tamo i krizu dovodio u kontekst sa skorašnjim dešavanjima koliko sa jednim, u produženom trajanju, neriješenim statusom i nedostatkom neke strategije za Aluminij Mostar od strane pre svega vlasnika i onih najodgovornijih za njegovu sudbinu i za njegovo održanje.
To je Vlada Federacije BiH i mali dioničari, a dijelom i hrvatska vlada koja bi trebala da se uključi u pomaganje opstanka Aluminija Mostar zato što ima 12 procenata vlasništva u fabrici.
- Uslovi
Moj utisak je da ne postoji jedna dugoročna strategija za Aluminij Mostar.
Znači šta je u ovom trenutku važno, koje su opcije za Aluminij Mostar? Ili će ga pomoći vlada, jer nemo ko u ovom trenutku, ili prijeti bankrot i zatvaranje.
Koje su posljedice takvog stanja i eventualnog zatvaranja i bankrota? Veća će biti šteta u ovom trenutku nego neka pomoć kratkoročna ili srednjoročna od strane države.
Drugo, ako država planira da proda Aluminij nekom drugom vlasniku teško će ga u ovom trenutku neko kupiti bez dugoročnog ugovora za električnu energiju, za povoljnu isporuku električne energije.
Ako će stranom nekom vlasniku ili novom vlasniku dati Aluminij Mostar pod tim povoljnim uslovima, pitanje se postavlja, zašto ga ne bi sada podržala i omogućila sadašnjem menadžmentu da ipak spasi tu kompaniju, da ona opstane na tržištu?
Imam utisak da se dosta sporo u ovim trenucima radi, da vlada treba brže da reaguje da se nešto dešava oko Aluminija Mostar jer ovakvo stanje je neodrživo.
- Tržište
Oni bukvalno plaćaju struju dan na dan, i svaki im je sljedeći dan neizvjestan, po enormno visokoj cijeni od 70 eura po megavatu niko u svijetu ne kupuje struju osim Aluminija Mostar.
To su uslovi neodrživi za opstanak kompanija.
Poruka je da se stvari moraju brže rješavati ili, na kraju krajeva, ako ne mogu da se riješe, dajte onda da vidimo neko rešenje u smislu nekog programiranog stečaja ili nečega što bi jednostavno na bilo koji način zaustavilo ovu agoniju u kombinatu Aluminij Mostar.
Nemanje strategije i takav raspored snaga na svjetskom tržištu čine da mali, takozvani marginalni proizvođači, bilo aluminijuma ili čelika, nemaju šansu za neku dužu perspektivu ili opstanak na tržištu.
To su kompanije koje u ovim tržišnim uslovima, u ovoj situaciji bez nekog raznovrsnog programa proizvoda od aluminijuma, bez kupaca iz raznih krajeva svijeta i većeg tržišta jednostavno ne mogu da ostvare profit i ne mogu da budu uspješne u ovom trenutku.
Sve se svodi na to da ti veliki igrači igraju glavnu ulogu ako hoće da kupe vlasništvo u nekoj kompaniji, i onda će opstati, a ako ne, prepušteni su milosti i nemilosti svjetskog tržišta.
- Perspektiva
Vlade regionalnih zemalja imaju puno problema oko drugih stvari i nemaju ni dovoljno informacija ni dovoljno volje, ni dovoljno sredstava da se bave tim kompanijama, kao što su željezara u Smederevu, podgorički KAP ili Aluminij.
Bojim se da se sve svodi na nedostatak jedne dugoročne strategije šta i kako.
Sigurno je da je mogao bolja da se sprovodi taj, da ga nazovem plan, i da se traži neko rješenje za sve te kompanije u region, međutim, jednostavno kao da nije bilo dovoljno, ne samo volje, nego jednostavno nije bilo dovoljno informacija, dovoljno nekih pametnih odluka u pravom momentu da bi se spriječila šteta i gubici i da bi se omogućilo tim kompanijama da stanu na noge, da imaju neku perspektivu.
To su kompanije koje u ovim tržišnim uslovima, u ovoj situaciji bez nekog raznovrsnog programa proizvoda od aluminijuma, bez kupaca iz raznih krajeva svijeta i većeg tržišta jednostavno ne mogu da ostvare profit i ne mogu da budu uspješne u ovom trenutku.
- Potražnja
U ovom konkretno slučaju, kada je Aluminij Mostar u pitanju mislim da je ipak perspektiva za aluminijsku industriju pozitivna i da su ipak trendovi takvi da vrlo brzo, možda već nakon nekoliko mjeseci, Aluminij Mostar može stati na noge tako da sam može da opstane, bez pomoći države i vlade, uz, opet kažem, povoljnije uslove snabdijevanja električnom energijom. To se mora riješiti.
Bitno je samo da se prebrodi ovaj period od nekoliko mjeseci uzrokovanih i ovim trgovinskim ratom između Kine i Sjedinjenih Država i tarifama na aluminijum u Sjedinjenim Država.
Međutim, to nije trajna situacija na tržištu, velika je potražnja za aluminijumom, potražnja raste i sigurno će se situacija stabilizovati na tržištu, tako da će i Aluminij Mostar moći već tokom naredne godine da ostvaruje prihod i profit bez pomoći države.
Važno je napomenuti da sada, ovih par mjeseci, on mora premostiti tu situaciju i nekako stati na svoje noge da može da funkcioniše sam.
Ne mislim da je to na duži rok, da će država stalno morati da uskače, da pomaže toj kompaniji, nego da se jednostavno radi o jednom relativno kraćem periodu kada jednostavno kompanija mora da prođe kroz period i mora da računa na neku pomoć od vlasnika, od države.
- Odluka
Očito je da nema većinskog vlasništva u Aluminiju Mostar, to bi se isto nekako trebalo riješiti, da neko snosi odgovornost, da neko ima 50+1 procenat vlasništa i da se zna ko je odgovoran za kompaniju.
Ako kompanija čeka na rešenje, bukvalno stiče se utisak da niko nije odgovora za situaciju, a nema se vremena, mora se sad odmah reagovati i pomoći, ako se misli pomagati.
Ako je vlada rekla da će spasiti kombinat, da se neće zatvoriti, još nema nekih konkretnih odluka i pomaka.
Ako je već donesena odluka da se pomogne kompaniji, to treba raditi odmah, a ne kad se šteta načini i kad gubici budu još veći.
Sad je potrebno, i sad treba da reaguju.
