Balkan-i-ja

Nasilje kao način života

Tri priče u tri grada i tri nacije imaju u stvari jedan te isti uzrok.

U poluvremenu nogometne ukakmice izmedju Travnika i banjalučkog Borca napadnut je susija pa je utakmica prekinuta. Još je gore bilo na utakmici izmedju Borca i Želježničara u Banjaluci kada su navijači utrčali na teren pa je i ova utakmica prekinuta. Onda je došla utakmica u Mostaru izmedju Zrinjskog i Veleža. Kad je Velež poveo navijači Zrinjskog su utrčali na teren i počeki juriti po terenu igrače Veleža ne bi li ih istukli.

Više niko i ne registrira nacionalističke parole i nacionalistička ponašanja na nogometnim utakmicama.

Ivica Osim i Darko Ljubojevic, Komitet za normalizaciju

Komitet za normalizaciju Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine osudio je, na sjednici od 29.09.2011-e godine sve oblike huliganskog i nacionalističkog ponašanja navijača na stadionima, Komitet od nadležnih organa NSBiH, koji su ovlašteni za vođenje takmičenja, traži preduzimanje hitnih mjera.

Vlasti u Banjaluci, Travniku i Mostaru složno osudjuju ¨huliganske¨ napade.

Ko god misli da se radi o incidentima i ko god ih definira samo kao huliganstvo – vara se. Radi se o politički podržanom, zaštićenom i organiziranom nasilju. Njeni nosioci nisu samo dio frustrirane mladeži nego su dio mladeži koja raste u atmoferi mrž nje, koja se educira čitajući lažne udžebenike, koja ne sluša profesore nego nekakve tobož patriote.

Nasilje je svakodnevnica BiH i ne samo Bosne i Hercegovine. Ono je prisutno kad političari, poput Dodika, šire mržnju, kad ucjenjuju poput HDZ-a, kad aroganciju proglase normalnim ponašanjem poput Lagumdžije....

Nasilje je prisutno u medijima sa čijih TV ekrana stižu etikete i neutemeljene optužbe, čiji se novinari ponašaju kao svemoguće sudije poput samoukinute emisije ¨60 minuta¨na Federalnoj televiziji.

Nasilje je svakodnevna pojava u Predsjedništvu BiH gdje se ne mogu dogovoriti ni oko čega pa onda jedan drugog blokiraju. Nasilje je kad član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, za svog savjetnika za spoljne poslove zapošljava rodjenog zeta, kad reis Cerić zagovara bunu u Sandžaku, kad Željko Komšić ignorira činjenicu da ga biraju oni koje ne predstavlja.

Predsjedništvo BiH

Oni koji su najodgovorniji i najbolje plaćeni – politički lideri - su krivi za nerede na utakmicama, za nefunkcioniranje države, za katastrofalan imidž koji BiH ima u svijetu, za to što se već 60.000 gradjana BiH odreklo svoje domovine. Nasilje su baš oni, prije 20 godina, najprije uveli kao način ponašanja medju sobom, a onda ga priširili medju svima nama ostalima.

Istu tu metodologiju nasilja i mržnje političari koriste i danas, hrane se i primaju plaću zahvaljujući mržnji koju su posijali i koja nas okružuje.

Nasilje je i to kad izabereš neke lidere, a oni ne umiju ni da se dogovore oko toga ko će u koju fotelju, a kamoli da se dogovore koju će strategiju imati kad dodju u fotelje.

Nasilje je u školi kad te prisiljavaju da učiš ono što ne želiš.

Nasilje je na graničnim prijelazima jer nemaš pojma ko je, kada i zašto podigao optužnicu koja ti prijeti.

Nasilje je dio života, to više nije incident to je sam život.

Stvari će biti i gore - kad nasilje postane način razmišljanja.

Pita me jedan čitalac kad će osvanuti moj blog o Kosovu. Evo osvanuo je – ali o čemu da pišem što već nije napisano?

Gledao sam u arhivi i našao ovaj dio svog teksta: ¨Čitam kako su gradjani Kosova srpske nacionalnosti ponovo postavili barikade na sjeveru Kosova. Uplašeni, neinformisani (da ne kažem dezinformisani) oni se ponašaju posve normalno, onako kako im je politika iz Srbije sugerirala godinama. Ne mogu se gradjani bilo koje države gurati u jednom pravcu, a onda, kad se promjeni politika očekivati od njih da se promijene i oni.¨

KFOR na granici sa Srbijom

Meni je osobno posve jasno da se gradjanima Kosova sada dešava ono što se dešavalo gradjanima Hrvatske, srpske nacionalnosti, kada je bilo vrijeme usvajanja takozvaniog plana Z4. Beograd je, s pravom, uporno insistirao da se plan prihvati ali su rukovodstva u Kninu to odbila. Zna se kako je završilo, to nije tema ovog bloga.

Ali, primjer je isti. Ne može se jedan narod u jednom kraju radikalizirati godinama, a onda odjednom zahtijevati da okrene list i počne se ponašati drugačije! Radikalizirati je lako. Ali ono što se radikalizira samo tjedan dana treba mjesecima da se deradikalizira, ono što se radikalizira mjesec dana trebaju godine za deradikalizaciju.

A političari i mediji u Srbiji pričaju o Kosovu jednostranu priču već godinama pa će za deradikalizaciju trebati decenija. Imam utisak da političari u Srbiji jako dobro znaju, već dugo vremena, da je Kosovo izgubljeno. Nije – za ovaj tekst –uopće bitno da li je to uglavnom zbog politike Beograda (kako ja mislim) ili zbog politike velikih sila (kako misle neki drugi). Bitno je da je Kosovo izgubljeno.

Mudra i hrabra politika to prihvati i pokuša da nadje načina kako da iz tog prihvatanja najviše profitira. I kod kuće i vani.

Srbija je imala velike šanse da mudrom politikom ¨vrati¨ Kosovo kroz ekonomsku i svaku drugu suradnju ali – hrabrosti nije bilo. Onaj koji je bio hrabar, premijer Zoran Djindjić, ubijen je.

Mislim da Srbija nema drugog izlaza nego da prihvati realnost.


To je već i uradila prihvaćanjem dogovora o pečatu, miroljubive izjave koje daje predsjednik Tadić su za pohvalu, cilj koji je sebi postavio – Srbija u Evropi – je najbolji mogući.

Samo Srbija u Evropi ima šansu da profitira u svojim opredjeljenjima oko Kosova, Srbija van nje je daleko veći gubitnik nego što u ovom trenutku jeste.

Zato je mudrije progutati gorku pilulu što prije jer će to poslije biti još teže.