Mladi znanstvenik, asistent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Bojan Glavašević šef je kabineta ministra hrvatskih branitelja Freda Matića. Glavašević je sin ubijenog novinara Radio Vukovara Siniše Glavaševića. Matić je vukovarski branitelj, osoba koja je nakon pada Vukovara prošla srpske logore.
Kažu da im je glavna zadaća integracija branitelja u svakodnevni život, prevladavanje ratnih trauma i borba protiv mržnje. Nekonvencionalni su, svježi, brane svoja stajališta, pa i kada se treba suprotstaviti prevladavajućem javnom mnijenju.
Nedavno obilježavanje vojne akcije „Oluja“ u Kninu donijelo je neke nove znakove i poruke. Već je ranije tadašnji predsjednik Mesić, čestitajući svim vojnicima koji su časno obavili svoju vojnu zadaću, osudio zločine koji su se dogodili i zatražio njihovo zakonsko procesuiranje. Predsjednik Josipović dodao je ove godine i potrebu priznanja i poštovanja srpskih žrtava.
Na proslavi u Kninu bio je po prvi i predstavnik jedne, istina manje, organizacije Srba u Hrvatskoj, Srpskog demokratskog foruma ,Veljko Džakula. Predsjednik najveće, Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac nije se pojavio. U javnosti se otvorila očekivana rasprava. Jedni smatraju da „Srbima tamo nije mjesto“, drugi su se pitali „gdje je Pupovac“, treći da je Hrvatska otvorila još jedna europska vrata. S desnice se čuje gromko zgražanje, političari toga spektra nešto tiše rogobore, ali se također ne slažu. Tekstovi iz mnogih medija, poput onoga s naslovom „Dan domovinske patologije“, zajednički izražavaju tu (ne)kulturu odbijanja, čime podržavaju i neprekidno nastavljanje konflikta.
Osobno ne dijelim takve stavove.
Suradnju treba nastaviti, odnose popravljati na svim područjima. Države trebaju biti (i) pragmatične, ali društva moraju počivati na čvrstim temeljima.
Pitanje integracije srpske zajednice u Hrvatskoj unutarnje je hrvatsko pitanje. Bez nje moderno hrvatsko društvo ostat će nepotpuno.
Traume iz proteklog rata nose svi, iako će još dugo vremena biti različito doživljavane i interpretirane.
Zato držim važnim inicijative što ih pokreću Fred Matić i Bojan Glavašević. Oni, zajedno s Miloradom Pupovcem, u tišini i staloženo, osmišljavaju program prvog zajedničkog obilježavanja stradanja Vukovara.
Osobito je dojmljivo zalaganje mladog Glavaševića.
Svjestan je stradanja i patnje ljudi, podjela koja su iz toga nastale, ali ne može zamisliti život u mržnji.
On prepoznaje da Vukovar živi kao podijeljeni grad, grad segregacije. Vrtići, škole, posao, kafići, druženja. Niti je pravna država dovršila posao identificiranja i sankcioniranja krivaca za zločine, niti su se političari potrudili obnoviti život, radna mjesta, javnu upravu. Ljudi su nastavili živjeti u „svom filmu“. Jedni ne znaju žive li pored zločinaca, drugi ne znaju hoće li ih preko noći zateći privatna „pravda“. I tako već petnaestak godina.
„Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi prenose se s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije... Kada ga bacite u masovnu grobnicu, čovjek ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života... Treba širom otvoriti oči.“
Tako govori Bojan koji je sa 7 godina s majkom napustio svoj grad, a otac mu je pogubljen na Ovčari. Mladi Glavašević je za suočavanje koje je na dobrobit svima. Živio je kao dijete u ulici u kojoj su se govorila četiri jezika, ne dijeli ljude po naciji i bilo kakvoj pripadnosti.
Put za koji se zalaže je teži, rezultat bi bio trajniji.
Zoran Milanović je u pobjedničkoj noći, nakon dobivenih izbora, izjavio kako želi „učiniti nešto dobro za Hrvatsku“.
S ministrom poput Freda Matića i njegovim suradnikom Bojanom Glavaševićem to bi bilo moguće.
Kažu da im je glavna zadaća integracija branitelja u svakodnevni život, prevladavanje ratnih trauma i borba protiv mržnje. Nekonvencionalni su, svježi, brane svoja stajališta, pa i kada se treba suprotstaviti prevladavajućem javnom mnijenju.
Nedavno obilježavanje vojne akcije „Oluja“ u Kninu donijelo je neke nove znakove i poruke. Već je ranije tadašnji predsjednik Mesić, čestitajući svim vojnicima koji su časno obavili svoju vojnu zadaću, osudio zločine koji su se dogodili i zatražio njihovo zakonsko procesuiranje. Predsjednik Josipović dodao je ove godine i potrebu priznanja i poštovanja srpskih žrtava.
Na proslavi u Kninu bio je po prvi i predstavnik jedne, istina manje, organizacije Srba u Hrvatskoj, Srpskog demokratskog foruma ,Veljko Džakula. Predsjednik najveće, Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac nije se pojavio. U javnosti se otvorila očekivana rasprava. Jedni smatraju da „Srbima tamo nije mjesto“, drugi su se pitali „gdje je Pupovac“, treći da je Hrvatska otvorila još jedna europska vrata. S desnice se čuje gromko zgražanje, političari toga spektra nešto tiše rogobore, ali se također ne slažu. Tekstovi iz mnogih medija, poput onoga s naslovom „Dan domovinske patologije“, zajednički izražavaju tu (ne)kulturu odbijanja, čime podržavaju i neprekidno nastavljanje konflikta.
Proslava u Kninu, 5. kolovoza 2012.
Povela se i rasprava znači li dolazak Džakule, posredno, i uspostavljanje prvih kontakata s Nikolićevom Srbijom, jer se Veljko Džakula pojavio na inauguraciji novog predsjednika Srbije. Znači li to da oni koji su bili bliski prijašnjim politikama, onima koje su rat i proizvele, mogu biti poželjni mirotvorci? Po toj interpretaciji, Boris Tadić je morao držati „oštar gard“ prema Hrvatskoj, Oluji i stradanju Srba, Tomislav Nikolić i Ivica Dačić će morati biti mekši, jer im je prošlost tvrda, a sadašnja situacija teška na svim frontovima.Osobno ne dijelim takve stavove.
Suradnju treba nastaviti, odnose popravljati na svim područjima. Države trebaju biti (i) pragmatične, ali društva moraju počivati na čvrstim temeljima.
Pitanje integracije srpske zajednice u Hrvatskoj unutarnje je hrvatsko pitanje. Bez nje moderno hrvatsko društvo ostat će nepotpuno.
Traume iz proteklog rata nose svi, iako će još dugo vremena biti različito doživljavane i interpretirane.
Zato držim važnim inicijative što ih pokreću Fred Matić i Bojan Glavašević. Oni, zajedno s Miloradom Pupovcem, u tišini i staloženo, osmišljavaju program prvog zajedničkog obilježavanja stradanja Vukovara.
„Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac", kaže mladi Bojan Glavašević.
Svjestan je stradanja i patnje ljudi, podjela koja su iz toga nastale, ali ne može zamisliti život u mržnji.
On prepoznaje da Vukovar živi kao podijeljeni grad, grad segregacije. Vrtići, škole, posao, kafići, druženja. Niti je pravna država dovršila posao identificiranja i sankcioniranja krivaca za zločine, niti su se političari potrudili obnoviti život, radna mjesta, javnu upravu. Ljudi su nastavili živjeti u „svom filmu“. Jedni ne znaju žive li pored zločinaca, drugi ne znaju hoće li ih preko noći zateći privatna „pravda“. I tako već petnaestak godina.
„Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi prenose se s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije... Kada ga bacite u masovnu grobnicu, čovjek ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života... Treba širom otvoriti oči.“
Tako govori Bojan koji je sa 7 godina s majkom napustio svoj grad, a otac mu je pogubljen na Ovčari. Mladi Glavašević je za suočavanje koje je na dobrobit svima. Živio je kao dijete u ulici u kojoj su se govorila četiri jezika, ne dijeli ljude po naciji i bilo kakvoj pripadnosti.
Put za koji se zalaže je teži, rezultat bi bio trajniji.
Zoran Milanović je u pobjedničkoj noći, nakon dobivenih izbora, izjavio kako želi „učiniti nešto dobro za Hrvatsku“.
S ministrom poput Freda Matića i njegovim suradnikom Bojanom Glavaševićem to bi bilo moguće.