Prvostepena presuda bivšem komandantu specijalne policijske jedinice Radosavu Lješkoviću, kojom je osuđen na pet mjeseci zatvora, otvorila je u Crnoj Gori više pitanja među kojima je najvažnije – da li će ova presuda spriječiti brutalnost policije nad građanima, primjenu prekomjerne sile i da li se legitimiše opstrukcija istrage o policijskom zlostavljanju i takozvani zakon ćutanja?
Osuđujuća presuda Radosavu Lješkoviću bivšem komandantu specijalnih jedinica policije zbog prikrivanja pripadnika policije koji su 24. oktobra 2015. godine zlostavljali građane je pokazala više sudski nespornih činjenica – da se zlostavljanje i mučenje nad građanima dogodilo, da je Lješković omogućio sastavljanje policijskog izvještaja u kojem nisu unijeti podaci o torturi nad građanima, te da je neistinitim svjedočenjem u sudu Lješković prikrio policajce koji su počinili krivično djelo mučenja.
Ta presuda je prema riječima direktorke Akcije za ljudska prava Tee Gorjanc Prelević dovoljan osnov za nastavak istrage kojom će biti identifikovani pripadnici policije koji su prekršili zakon.
„Mislim da je osuđujuća presuda u ovom slučaju veoma važna jer su utvrđene veoma važne činjenice – da je taj čovjek zaista svjesno prikrivao službenike policije koji su vršili tako drastična krivična djela. Naravno da presuda mora da postavi jedan osnov, pogotovo kada postane pravosnažna i ako se te činjenice potvrde, tada nadležni za gonjenje i istragu treba da nastave da gone i u SAJ-u i u Upravi policije one koji su ne samo izvršili mučenje nego su i očigledno prikrivali izvršioce“, kaže Gorjanc Prelević.
Važan aspekt jedne od prvih presuda kojom je visoki policijski službenik, komandant specijalne antiterorističke jedinice, prvostepeno kažnjen na bezuslovnu kaznu zatvora, predstavlja dužina kazne.
Da li se radi o adekvatnoj kazni, s obzirom da je sud utvrdio da je tokom čitave istrage o teškim incidentima, Lješković prikrivao policajce koji su vršili brutalno nasilje, pitali smo Dinu Bajramspahić istraživačicu javnih politika u Institutu alternativa.
„Osim što se ovdje radi o kršenju individualnih ljudskih prava građana koji su pretrpjeli nasilje, mi smo iz ovog primjera vidjeli da je policija i dalje spremna da toleriše zloupotrebu ovlašćenja i spremna da doprinese prikrivanju vinovnika. Moje je mišljenje da je kazna trebalo da uvaži ovu okolnost i da pokaže policijskoj službi da u svakom narednom slučaju takvo postupanje neće biti tolerisano. Mislim da sankcija nije u punoj mjeri uvažila ove okolnosti“, kaže Bajramspahić.
Kazna od pet mjeseci zatvora nije adekvatna onome što je sud utvrdio, a to je da je visoki policijski funkcioner prikrivao policajce koji su vršili mučenje, kaže Tea Gorjanc Prelević, koja naglašava da je to daleko od neophodne strogoće koju država mora da pokaže da bi primjenila nultu toleranciju za mučenje, kako se to od države traži međunarodnim standardima.
„Adekvatne kazne za mučenje su prema praksi Komiteta protiv torture UN ozbiljne višegodišnje kazne. Taj Komitet prihvata kazne od šest do 20 godina kao adekvatne. I u skladu sa tim bi trebalo da se kreću kazne za one koji mučenje podržavaju tako što prikrivaju izvršioce a pogotovu kada se radi o policijskim službenicima i njihovim šefovima čiji je posao da štite ljudska prava, umjesto da ih tako drastično krše.
Kazne propisane našim zakonom za mučenje i zlostavljanje kao i za ovo krivično djelo za koje je Lješković osuđen nisu adekvatne, ni kaznena politika nije adekvatna. Tačno je da je za ovo krivično djelo propisan minimum od tri mjeseca i maksimum od pet godina, ali taj minimum je prenizak jer upravo dozvoljava ovakve situacije. Što je još gore, dozvoljavaju se i uslovne kazne koje su se ranije izricale za dokazano mučenje, što je daleko od svih međunarodnih standarda“, ocjenjuje Gorjanc Prelević.
Podsjetimo, nakon nasilja koje je izbilo na protestu opozicionog Demokratskog fronta u oktobru 2015. godine u Podgorici, dio policijskih snaga je upotrijebio silu nad građanima koji nisu učestvovali u nasilju niti su pružali otpor policiji.
Video kamerama su zabilježene brutalne scene u kojima više desetina policajaca pod punom opremom premlaćuju Milorada Martinovića i zlostavljaju još dvojicu građana.
Ove scene su obišle svijet, a svi pokušaji nadležnih institucija od tužilaštva do suda, da identifikuju zlostavljače u policiji su bili neupješni zahvaljujući zidu ćutanja u policiji.
Odgovarajući na naše pitanje da li je presuda Lješkoviću osnov za otvaranje dalje istrage u kojoj će biti identifikovani počinioci zlostavljanja, Dina Bajramspahić sumnja da će se dodatno raditi na ovom slučaju.
„Ne vjerujem da će iko, a posebno komandant specijalne antiterorističke jedinice, koji će se vratiti u tu službu, uraditi išta da se vinovnici razotkriju i da dobiju ono što zaslužuju za ono što su počinili“, zaključuje Bajramspahić.