Pojava ili fenomen „virdžine“ ponovo se pominje u crnogorskoj javnosti, nakon što je u staračkom domu u Risnu preminula osamdesetpetogodišnja Stana Cerović iz okoline Šavnika.
Mediji u Crnoj Gori i regionu su Cerović prozvali posljednjom crnogorskom virdžinom - ženom koja se odrekla udaje i zavjetovala da će očuvati porodično prezime i praktično preuzeti ulogu muškarca, glave kuće. Koliko je u istoriji Crne Gore bio rasprostranjen fenomen „virdžine“ i da li je surovi patrijarhat i rodovsko-plemensko uređenje uzrok postojanja ove pojave?
„Virdžina“ - institucija patrijahalnog svijeta, koji nosi svoja pravila, jedan je od uobičajenih naziva za djevojku koja mijenja svoj polni status i socijalni identitet. Ova pojava ne prestaje da privlači pažnju etnologa, medija ali šire javnosti. „Virdžina“ ili zavjetovana djevojka podrazumijeva djevojčicu ili djevojku koja roditeljskom odlukom, rijetko svojom željom, do kraja života živi i ponaša se kao muškarac. Mada se pretpostavlja velika starost ove pojave, kaže za RSE profesorica antropologije i etnologije na Univerzitetu Crne Gore (UCG) Lidija Vujačić, prvi pisani tragovi je vezuju za devetnaesti vijek.
„Pojava 'virdžine', 'ostajnice' ili 'tobelije' (od turske riječi: tobe, što znači zavjet) se najednostavnije može objasniti kao arhaični fenomen ženskog celibata kombinovanog sa djelimičnom ili potpunom rodnom inverzijom. Naime, u dinarskim krajevima se u prošlosti dešavalo da djevojka ostane neudata u roditeljskom domu usljed posebnih okolnosti. Zavjetovane djevojke ili djevojčice pak, su virdžinama postajale po odluci svojih roditelja ne bi li im zamijenile nepostojećeg sina i tako produžile, makar fiktivno, porodično ime i lozu za još jednu generaciju. Celibat je djevojčici ili djevojci najčešće bio nametnut, mada je ponekad bio i samostalna odluka- teško je reći dobrovoljna“, objašnjava Vujačić.
Malobrojni etnološki pisani izvori bilježe slučajeve nekoliko crnogorskih virdžina, poput Milice iz Rovaca, Stanice - Dage Marinković iz Bijelog Polja, a Stanu Cerović navodili su kao poslednju crnogorsku „virdžinu“.
Profesorica Lidija Vujačić smatra da su „virdžine“ na neki način društveno konstruisane pojave. Zato što se, objašnjava Vujačić, biološki pol ne može mijenjati, ali se zbog činjenice šta u patrijarhalnom ambijentu znači žensko, a šta muško dijete -mogao mijenjati rodni identitet. Međutim, za Vujačić objašnjenje da je djevojčina žrtva, odricanja od svog ženskog identiteta, imala namirenje u izuzetnom poštovanju „virdžininog“ čina, sa današnje tačke gledišta to nije prihvatljivo.
„Surovo svakako. Dakle, ukoliko nije bilo dobrovoljno, a najčešće nije nego nametnuto. Ali i ukoliko je dobrovoljno postavlja se pitanje kako je došlo do tog čina. Ta dobrovoljnost je indirektno nametnuta. S jedne starne imamo pritisak i forsiranje patrifilijacije, patrilinearnog nasljeđivanja imovine i imena, kulta predaka... S druge strane, opet možemo da govorimo o nekom strašnom požrtvovanju u ime bliže zajednice, ljubavi, naklonosti prema najbližima. Tako da je vrlo delikatno ali u konačnom jeste vrlo surovo. Vrlo rigidna za žensko biće jer je bila u smislu biti ili ne biti“, zaključila je Vujačić.
Mitologija u stvarnom svijetu
Tako o „virdžinama“ govori nauka i naučni spisi, a književnik Milisav Popović nam priča o njima na osnovu izučavanja ovdašnjih običaja i narodnih kazivanja.
„Običaj je vrlo star i nije karakterističan samo za naš narod. Ali to prokletstvo imati sina po svaku cijenu je uticalo da se 'virdžine' kod nas glasovitije doživljavaju nego u drugim krajevima. 'Virdžina' je dio mitologije koji, nažalost, nije bio samo mitologija. To je skrnavljenje ženskog principa po kojem je ona morala da žrtvuje svoj rod i pol zarad potpuno banalne priče da bi se sačuvalo nečije prezime.“
Albanska "virdžina" Diana Rakipi pokazuje fotografiju kad je imala 16 godina
Međutim, Popović ističe da su „virdžine“ zaista bile posebno uvažavane od strane društvene zajednice. „Ali se o njima nije mnogo pričalo. To je kao jedan oblik stida bez stida. Sažaljenje zajednice, uvažavanje ali ne bogami i očuvanje njihovog integriteta. Generalno, 'virdžine' su jedna tragična priča koja nije mogla da se dobro završi po bilo koju osobu koja je bila izabrana. Treba da se ima na umu da su mogle biti izabrane djevojčice za koje je otac, ili đed, odlučio da u daljem svom životu budu –muškarci“.
Mali broj zapisanih studija o crnogorskim „virdžinama“ pisac i kolumnista, ali i jedini crnogorski profiličar, Milisav Popović objašnjava na sebi blizak način:
„To je ono prisustvo opačine - vazda smo se kao narod plašili da nešto što se zapiše može donijeti prokletstvo. Mislim da je slična priča što se tiče običaja i same 'virdžine'. Imamo problem da zapisujemo stvari, od straha vjerovatno - da nam neko ne sazna koliko smo rogati bili. Baš smo se plašili pera“, smatra Popović.