Darko Šuković, glavni i odgovorni urednik podgoričkog Radija Antena M, u komentaru na incidente koji su prekinuli utakmicu Crna Gora-Rusija, analizira "zašto smo se teško osramotili u petak" i konstatuje da se "ništa ne dešava slučajno" "niti je posrijedi izolovan slučaj".
Komentar prenosimo sa web stranice Radija Antena M:
Poslije napada na Dubrovnik, bio je to najveći blam Crne Gore pred ostatkom svijeta! Internet je prenio šokantan pogodak bakljom u Akinfejeva i tamo đe nijesu bili čuli za Montenegro. I zbog pedigrea regiona, video klip iz Podgorice će u fajl “divlji Balkan”.
Darko Šuković
Zajedno sa čokanjčetom za Huanita, dronom, Šimunićem, Đenovom… Da se stvar desila u Južnoj Americi bila bi potpisana kao “navijačke strasti”. Džaba sad, i pametniji od nas nemaju lijek protiv percepcije. Malo koga zanima što je sve bilo još jedna varijacija na temu uloge pojedinca u istoriji naroda. I što je, da je bilo sreće, trebalo da je ispiše Mirko ili Stevan, a ne L.L.!
Mada, treba imati mjeru i u izvinjavanju . Ne samo da su baklje, upaljači i “sitniš” pogađali aktere utakmica i prije petka veče, nego su, znamo đe i kada, desetine žrtava ostajale pod nogama razularene navijačke rulje! I niko se nije samoproglasio nedostojnim FIFE i UEFE. Daleko najveća žrtva nekolicine besprizornika su reprezentativci Crne Gore i desetak hiljada ljudi koji su došli da navijaju kao sav normalan svijet. Konačno, imali bi i mi šta zamjeriti Nionu na nedoraslom sudiji, koji nije imao petlju da prekine utakmicu kad je to trebalo, u prvom minutu, a onda se blamirao sa penalom i prekidom na prvi ruski mig.
Neuporedivo je, međutim, manje važno kako nas vide izvana, od toga kakvi smo mi zaista? I zašto smo se onako teško osramotili u petak? Jer, ništa se ne dešava slučajno. Niti je posrijedi “izolovan slučaj”! Dosad je najbliži meti bio neznani junak koji je ciljao golmana Poljske, mada je i golmanu San Marina, pa i Engleske zviždalo pored ušiju! Jednom je neko morao pogoditi…
Sudeći po reakcijama tokom vikenda, kao da se to i čekalo, pa da se krene u obračun sa huliganima! Možda cinizam nije za trenutak koji se doima kao zabijanje koca u srce našeg fudbala, ali, pošto nije crnogorski plakati, nekako se mora odušiti. Ono, do generacije sajber- crnogoraca, crnogorski nije bilo napadati sa leđa i psovati iz sigurnog krila mase... Fakat, fudbalska utakmica nije koncert klasične muzike, ali, odvratnosti poput bacanja bubrega pred Duška Vujoševića, ne pripadaju ovdašnjem navijačkom folkloru!
Zašto, dakle, mnogo toga lošega i najgorega, što nijesmo imali prije, imamo danas?
Najlakše se uočava primitivizam prepisan iz okruženja. Od malo ili nimalo izmijenjenih poganih navijačkih pokliča sa drugih stadiona (Runiju, Mačvanu…), do tuče sa policijom i(li) protivničkim navijačima, kao krunskim dokazom hrabrosti i privrženosti klubu?! U destrukciji su naši navijači apsolutno neoriginalni. Nažalost, ne manje iskreni i energični. Pritom, njihovu želju da liče na “ultrase” sa dužom i slavnijom tradicijom nije teško razumjeti, problem je što za uzor prečesto biraju najgore!
Dakako, uticaj spolja je bitan, ali nije ključni. Suština je u društvenom ambijentu koji produkuje usijane, mlade glave, uvjerene da samo agresijom mogu da skrenu pažnju na sebe i promijene stvari protiv kojih se buni njihovo biće. Pa to unutrašnje, nedovoljno definisano “protiv”, izbije na površinu i tamo đe su istinski, svim srcem “za”: za svoju reprezentaciju i za svoj klub. Huliganstvo na stadionu zakonomjeran je odraz preskočenih lekcija u porodici, u školi, u medijima, dramatičnog manjka dobrih uzora u društvu i poplave naopakih… Zapravo, ta dijagnoza je notorna, jer nema države koja se nije suočila sa destruktivnošću radikalnih navijačkih grupa. Zato bi uvreda za intelekt bila svođenja problema na baksuzno preciznog Luku, kad je toliko toga godinama unazad zapomagalo na preventivnu akciju, koja bi spriječila neprocjenjivu štetu po crnogorski sport i državu.
Ovo je momenat za djelanje, za osmišljenu i kontinuiranu edukaciju, na jednoj strani i odlučnu represiju, na drugoj! To je posao za državu, za FSCG, za medije, za roditelje… Prvi je korak na državi. Sud mora da primjereno kazni vinovnike prekida utakmice! Policija mora da napravi spisak onih koji se više ne smiju pojaviti na sportskim priredbama. Na tom spisku se moraju naći i kleronaconalističke falange, maskirane u navijače, poput opskurne “Pravoslavne armije”. Ko je njima dužan gostoprimstvo? Karolina Nojber bi rekla: pljujem ja na koncept ljudskih prava koji štiti takve!
Čak ni u ovakvom trenutku nijesam spreman da cijelu sjevernu tribinu strpam u isti koš! I da zbog grupe vandala zaboravim strašno navijanje nekoliko hiljada pravih “tifoza” na svim prethodnim utakmicama reprezentacije. Njihova je energija tjerala i Zapad u navijački trans. Ostaje, međutim, žal što nijesu smogli snage da, umjesto najgoreg od drugih, “prepišu” najbolje od sebe, iz one epske noći, nakon poraza od Češke! Tada su bili autentični, svoji , lijepo lice Crne Gore. Da bi bili opet, moraće, prvo, pribjeći unutrašnjoj diferencijaciji, a onda i nekoj vrsti uspostavljanja unutrašnje kontrole.
I, na kraju, ostaje pitanje: šta da se radi?
Treba sačekati da prođe još koji dan i da se lagano počne izlaziti iz emotivnog tunela. A, onda, postoji samo jedan ispravan, sportski i crnogorski prihvatljiv, što bi se reklo “lovćenski stav”: idemo da dobijemo svih pet mečeva do kraja!!! Mirko, Baša, Stevan, Boske… ne smiju dozvoliti da se ostatak kvalifikacija pretvori u mrcvarenje i oplakivanje još jedne propuštene šanse. Zbog stotina hiljada nas koji poštujemo svaku kap znoja prolivenu u crnogorskom dresu, imaju obavezu da do kraja budu “hrabri sokoli”. A soko nikad ne cmizdri, nego s visine vreba plijen!