U dijelu javnosti nedavno se pokrenula stručna, ali i laička debata povodom izrade istorijskog udbženika za četvrti razred u kome autori bilježe i događaje iz bliske crnogorske istorije, poput pohoda na Dubrovnik i slučajeva ratnih zločina iz devedesetih koji ne idu u prilog tadašnjoj i današnoj vlasti.
Kao glavni argument potivnici ovog školskog štiva navode istorijsku distancu koja je, tvrde, neophodna da bi se taj period objektivno sagledao.
Istoričar Saša Knežević u izjavi za naš radio pojašnjava da je istorijska distanca u metodologiji istorije pristutnauglavnom iz dva razloga:
"Prvi razlog je što se smatra da je poslije izvjesnog vremena, odnosno kada se završi neki istorijski proces da se onda može prošlost jasno sagledati, što je naravno teže kada je sam proces u toku i druga je stvar što su obično poslije izvjesnog vremena dostupni najrelevantniji izvori koji bacaju potrebno svijetlo na određen događaj. Ovo je sve uslovno i ne znači da ako je teže donijeti konačan sud ili su konačni sudovi nesigurniji da se određenim temama ne treba baviti."
Šerbo Rastoder, jedan od autora osporavanog udžbenika za četvrti razred gimnazije, u kome se iznose fakti o etničkom čišćenju Bukovice početkom devedesetih i konstatuje da je vlast tih godina Crnu Goru povela u rat, napominje da je problem istorijske distance u normalnim okolnostima prevashodno potenciran od strane samih istraživača:
"Motivisani razlogom da očekuju pojavu svih istorijskih izvora relevantnih za njihov predmet istraživanja i u principu problem istorijske distance nikad ne postavlja javnost zato što javnost eventualno može da ospori činjenice i da se osloni na način što će ponuditi nove izvore ili ponuditi mjesta gdje se ti novi izvori nalaze kako bi se postojeće iznijete činjenice osporile. Prema tome, pozivanje na istorijsku distancu u uslovima kada imamo dobre događaje koji su dokumentovani više od bilo kojih drugih u istoriji smatram kao samo jednim providnim izgovorom da se ne govori o najnovijim događajima."
PRAVILA KORIŠĆENJA GRAĐE SVJETSKIH ARHIVA
Činjenica je da su istoričari kao i drugi analitičari kada pišu i govore o savremenim, bliskim događajima pod utiskom nekihdrugih faktora, a ne samo pukih izvora jer su i oni naravno proizvod svog vremena, kaže Saša Knežević. Upravo iz tog razloga u svjetskim arhivama postoje pravila kada je u pitanju korišćenje građe koja vode računa upravo o ovom distanci, pa se neka dokumenta daju na uvid istraživačima nakon pedeset godina, neka kasnije, a neka čak nikada, napominje Knežević:
"Danas stvari stoje drugačije u savremenosti. Brže to sve ide. Ne postoji ta, takozvana, proliferacija izvora i oni su različitog porijekla. To olakšava da se o nečemu može prosuđivati brže i da je ta distanca kraća. Jedino što ostaje je svakako obaveza istraživača, pogotovo ako se radi o istoričaru jer je tu metodologija drugačija nego kod ostalih društvenih nauka da zadrži izvjesnu rezervu ukoliko smatra da slika nije potpuna ili da osnovni sud o događaju nije do kraja potvrđen."
To ne spori ni Šerbo Rastoder koji je ubijeđen da su autori udžbenika za četvrti razred gimnazije obezbijedili prostor da se izrečeni istorijski sudovi dopune novim izvorima. Na pitanje da li je ipak trebalo sačekati pravosnažne sudske presude za slučajeve ratnih zločina iz bliske crnogorske prošlosti prije nego što se ti događaji opišu u školskim udžbenicima Rastoder kaže:
"U konkretnom slučaju nema nijedne presude koja bi na neki način revalorizovala postojeće iznijete činjenice, međutim, načelno zaista treba sačekati u procesima koji su u toku da sud utvrdi ono što je činjenično stanja, ali u konkretnom slučaju nijedan takav proces nije spomenut koji bi bitno poremetio činjenice iznijete u tekstu. Istina, ako se misli na događaj u Bukovici samo je naveden broj žrtava koji ne osporava ni aktuelno tužilaštvo koje vodi sudski proces."
Kao glavni argument potivnici ovog školskog štiva navode istorijsku distancu koja je, tvrde, neophodna da bi se taj period objektivno sagledao.
Istoričar Saša Knežević u izjavi za naš radio pojašnjava da je istorijska distanca u metodologiji istorije pristutna
Poslije izvjesnog vremena, odnosno kada se završi neki istorijski proces se može prošlost jasno sagledati, što je teže kada je sam proces u toku
"Prvi razlog je što se smatra da je poslije izvjesnog vremena, odnosno kada se završi neki istorijski proces da se onda može prošlost jasno sagledati, što je naravno teže kada je sam proces u toku i druga je stvar što su obično poslije izvjesnog vremena dostupni najrelevantniji izvori koji bacaju potrebno svijetlo na određen događaj. Ovo je sve uslovno i ne znači da ako je teže donijeti konačan sud ili su konačni sudovi nesigurniji da se određenim temama ne treba baviti."
Šerbo Rastoder, jedan od autora osporavanog udžbenika za četvrti razred gimnazije, u kome se iznose fakti o etničkom čišćenju Bukovice početkom devedesetih i konstatuje da je vlast tih godina Crnu Goru povela u rat, napominje da je problem istorijske distance u normalnim okolnostima prevashodno potenciran od strane samih istraživača:
"Motivisani razlogom da očekuju pojavu svih istorijskih izvora relevantnih za njihov predmet istraživanja i u principu problem istorijske distance nikad ne postavlja javnost zato što javnost eventualno može da ospori činjenice i da se osloni na način što će ponuditi nove izvore ili ponuditi mjesta gdje se ti novi izvori nalaze kako bi se postojeće iznijete činjenice osporile. Prema tome, pozivanje na istorijsku distancu u uslovima kada imamo dobre događaje koji su dokumentovani više od bilo kojih drugih u istoriji smatram kao samo jednim providnim izgovorom da se ne govori o najnovijim događajima."
PRAVILA KORIŠĆENJA GRAĐE SVJETSKIH ARHIVA
Činjenica je da su istoričari kao i drugi analitičari kada pišu i govore o savremenim, bliskim događajima pod utiskom nekih
Obaveza istraživača, pogotovo ako se radi o istoričaru jer je tu metodologija drugačija nego kod ostalih društvenih nauka, je da zadrži izvjesnu rezervu ukoliko smatra da slika nije potpuna ili da osnovni sud o događaju nije do kraja potvrđen.
"Danas stvari stoje drugačije u savremenosti. Brže to sve ide. Ne postoji ta, takozvana, proliferacija izvora i oni su različitog porijekla. To olakšava da se o nečemu može prosuđivati brže i da je ta distanca kraća. Jedino što ostaje je svakako obaveza istraživača, pogotovo ako se radi o istoričaru jer je tu metodologija drugačija nego kod ostalih društvenih nauka da zadrži izvjesnu rezervu ukoliko smatra da slika nije potpuna ili da osnovni sud o događaju nije do kraja potvrđen."
To ne spori ni Šerbo Rastoder koji je ubijeđen da su autori udžbenika za četvrti razred gimnazije obezbijedili prostor da se izrečeni istorijski sudovi dopune novim izvorima. Na pitanje da li je ipak trebalo sačekati pravosnažne sudske presude za slučajeve ratnih zločina iz bliske crnogorske prošlosti prije nego što se ti događaji opišu u školskim udžbenicima Rastoder kaže:
"U konkretnom slučaju nema nijedne presude koja bi na neki način revalorizovala postojeće iznijete činjenice, međutim, načelno zaista treba sačekati u procesima koji su u toku da sud utvrdi ono što je činjenično stanja, ali u konkretnom slučaju nijedan takav proces nije spomenut koji bi bitno poremetio činjenice iznijete u tekstu. Istina, ako se misli na događaj u Bukovici samo je naveden broj žrtava koji ne osporava ni aktuelno tužilaštvo koje vodi sudski proces."