Prodaja fudbalera najmlađeg uzrasta, uglavnom za bagatelnu cijenu, uobičajena je i u Bosni i Hercegovini, a trgovina igračima predugo je rak-rana i hrvatskog nogometa. Problem je u menadžerima i roditeljima željnim novaca - oko ove ocjene naši se sugovornici slažu, ali nema sloge oko ocjene kreće li se prema rješavanju, ili bar legalizaciji problema, ili je njegovo rješavanje odgođeno za neka bolja vremena.
Pred četiri godine novi je ministar prosvjete i sporta u Milanovićevoj Vladi Željko Jovanović najavio isušivanje nogometne močvare, i otišao prije kraja mandata. Protiv neokrunjenog kralja, a neki bi rekli i vlasnika hrvatskog nogometa Zdravka Mamića vode se tri postupka za utaju poreza i varanje na transferu igrača, a Mamić i dalje kraljuje u svojoj vili na obroncima Zagrebačke gore. Previše je novca u igri, a najveći je novac u kupovini mladih igrača i uzimanju masnih postotaka na njihoveugovore. To je ono što uništava nogomet, jer se tim mladim mulcima od njihove 14. ili 15. godine maše pred nosom skupocjenim automobilima, vilama i snopovima novčanica“, kaže za naš radio komentator portala indeks.hr Zvonko Alač.
Zvonko Alač
„Sjećam se kada je Zoran Vulić pričao, kada je prije 7 ili 8 godina bio trener mlade reprezentacije Hrvatske, dakle to je puno prije vremena toliko uznapredovalog širokopojasnog interneta i mobilne telefonije u ovom omjeru kakvog sada imamo, i kaže: 'Dođem na pripreme svoje mlade reprezentacije, a svaki moj igrač ima po jednog menadžera i dva mobitela.' To je bilo pred 7 ili 8 godina, i možemo misliti koliko je to metastaziralo do danas i koliko se ta pošast proširila, jer menadžeri i pohlepni roditelji su osnovni krivci za ovo što se danas događa“, konstatira Alač.
Priča o Zdravku Mamiću i Eduardu da Silvi izvrsno opisuje problem i odnose snaga. Brazilac Eduardo da Silva, koji je nakon Dinama igrao u Arsenalu, a potom u Šahtaru, potpisao je ugovor s Mamićem na svoj 18. rođendan i uz problematično znanje hrvatskog jezika. Po ugovoru, Mamić je imao pravo na 50, a potom na 20 posto svih njegovih primanja do kraja karijere. Sud je prvo proglasio taj ugovor lihvarskim, a potom poništio tu presudu i rekao kako je sve bilo po zakonu.
Da li slučajno, Mamić je kućni prijatelj sa predsjednikom suda koji je donio ovu - za njega tako povoljnu -presudu, a dvoje sudaca tog suda primaju solidne honorare kao članovi arbitražnog tijela Hrvatskog nogometnog saveza, udruge koja po mnogim ocjenama viri Mamiću iz džepa.
Ako se Mamiću stane na kraj, hoće li bar dio problema biti riješen, pitali smo Alača.
„U Hrvatskoj je Zdravko Mamić prikazan – on će reći demoniziran – kao glavno zlo. Mada je tome teško proturječiti, ipak je činjenica da nije Mamić kriv za baš sve loše u hrvatskom nogometu. Dakle, nije Mamić regrutirao baš svu djecu, nije Mamić učinio sve roditelje pohlepnima i nezasitnima, tako da – ako se Mamić i makne od nogometa, ili ga politika odluči maknuti od nogometa – neće biti riješen problem pohlepe, prije svega roditeljske pohlepe“, kaže Alač.
Jedan od onih koji već dulje vrijeme upozoravaju na privatizaciju hrvatskog nogometa i nogometne organizacije od strane Mamića i sličnih je jedan od prvih ljudi „Hajduka“ Ljubo Pavasović Visković. On u izjavi za naš radio vjeruje u skoro sređivanje stanja u hrvatskom nogometu, jer – kaže – uvijek je to bilo pitanje zainteresiranosti države.
Ljubo Pavasović Visković, foto: Enis Zebić
„Mene veseli što postoje neke naznake da će se država ozbiljno pozabaviti s tim problemom i da će cijela ta priča doći pod državnu regulativu. Ne može nogometna organizacija biti nekakav centar moći koji je potpuno izvan utjecaja i domašaja države. Država je ta koja mora jamčiti transparentnost i zakonitost u svakom poslu, pa tako i u nogometnim transferima“, komentira Ljubo Pavasović Visković.
Po njegovoj ocjeni, razlog za dosadašnje neuspješne pokušaje da se sredi stanje u hrvatskom nogometu je u tome da se pribjegavalo nekakvim kompromisima i u tome da nije bilo dovoljno političke volje da se određenom protupravnom načinu ponašanja konačno stane na kraj.
„Ja se toplo nadam da će sada, kada su državne strukture svjesne da je u tom biznisu velik novac, one pokazati malo veći interes da se ta materija uredi. Trgovat će se nogometašima uvijek – to uopće nije u pitanju – međutim, jako je važno da ta trgovina iz neke sive sfere dođe u jedan transparentan status – da se točno zna tko je što dao, za što i koliko, da se znaju pravila igre i da se zna što kupuješ i na koji rok“, smatra Ljubo Pavasović Visković.
Velika su očekivanja od novog Zakona o sportu, ali Alač kaže kako u hrvatskom nogometu treba prvo djelovati kaznama, a ne preventivno. A gabarite za postupke daje – vlast.
„Prvo treba riješiti krupni otpad, a onda se baviti finesama o tome koliki će udjel u klubovima imati lokalne samouprave, kako će se što financirati ili kakvi su dužnosnici podobni u sportu. Dakle, prije svega toga potrebno je jedno veliko i beskompromisno čišćenje, a do toga – uvjeren sam – neće doći“, ocjenjuje Alač.
Dodajmo da je manja stranka aktualne vladajuće koalicije – Most – najavila obračun sa kriminalom u hrvatskom nogometu. Međutim, u situaciji kada je siva eminencija hrvatskog nogometa Zdravko Mamić organizator rođendanskih proslava hrvatske predsjednice i donator u njenoj izbornoj kampanji, a preko pola članova najvišeg tijela Hrvatskog nogometnog saveza ima člansku iskaznicu HDZ-a, na to će vjerojatno ipak trebati pričekati.
Fudbal je danas veliko tržište
Prodaja fudbalera najmlađeg uzrasta, uglavnom za bagatelnu cijenu, uobičajena je i u Bosni i Hercegovini, kaže Bakir Tiro, urednik sportskog servisa za Balkan Agencije Anadolija i stalni predstavnik BiH u UEFI-nom izboru fudbalera godine.
RSE: Čitava ova regija postala je sinonim za prodaju, za transfer fudbalera najmlađeg uzrasta. Bosna i Hercegovina tu nije nikakav izuzetak.
Tiro: Jednostavno, ekonomska situacija na ovim prostorima je takva da se i mladi igrači što prije žele dokopati pogotovo zapadnih zemalja i inostranstva i okusiti određenu zaradu od fudbala. U većini slučajeva je to neispravan put. Trebali bi proći jedan pravilan igrački put kaljenja u svojoj zemlji, u svojim klubovima, pa onda napraviti prave, istinske trasfere. Mislim da mnogo veće novce mogu zaraditi.
RSE: Kod nas se vrlo rijetko regrutuju mladi ljudi u reprezentaciji. Oni su ipak najprije otišli vani, ili su nađeni vani, pa onda tek zaigrali za Bosnu i Hercegovinu.
Tiro: Ima i tih slučajeva, da nisu 'na oku', da igraju u manjim evropskim klubovima, nego što bi napravili neku ozbiljniju priču kada prođu ovaj regularniji i zdraviji proces, tako da postoje slučajevi da izgubimo nekog igrača, nepažnjom i selektora i svih, ali niko nije bezgrješan, dešava se to u svim zemljama u svijetu. Treba podsjetiti na jedno pravilo koje možda nije bilo popularno, ali je bilo dobro u zemljama bivše Jugoslavije, a tim je bio povećan i kvalitet domaće lige, gdje su igrači tek u 28. godini mogli praviti inostrane transfere. Danas živimo u nekom novom dobu, vjerovatno bi to bilo pod lupom, nazivalo bi se i ugrožavanjem ljudskih prava, a to pravilo, koliko god je okrutno bilo, davalo je fudbalerima neki pravilan razvoj, i u svom matičnom klubu, a i njihovi matični klubovi su napravili dobre igrače koje su kasnije prodavali i onda su mogli zarađivati i opstojati. Treba reći i treba biti pošten – danas je fudbal jedno veliko tržište i ne može se spriječiti odlazak tih mladih igrača, iz razloga što je sve biznis.
RSE: Imamo roditelje koji su dovoljno siromašni da nemaju strpljenja sačekati da dijete odraste, da postigne neku cijenu. Ponekad oni forsiraju da se djeca prodavaju u bescijenje.
Tiro: Nažalost, to je tako. Ekonomska situacija diktira sve životne segmente, pa tako i to da roditelji forsiraju odlazak svoje djece. Nažalost, ovo se mora reći, u njima vide lični spas i spas svojih porodica. U takvoj situaciji kad se nađete, vjerovatno mnogi nemaju izbora i ne treba ih kriviti za to.
Crna Gora: Iz transfera u bankrot
U Crnoj Gori nije bilo većih afera vezano za transfere mladih igrača u inostrane klubove. Međutim postoje slučajevi da je poslije višemilionskog transfera, klub bankrotirao. Takvi slučajevi i sumnje nikada nisu procesuirani, kaže za radio „Slobodna Evropa“ sportski novinar televizije „Vijesti“ iz Podgorice Saša Radović.
„U Crnoj Gori nema sličnih primjera kao u zemljama iz okruženja, možda zbog toga što kod nas nema tako talentovanih fudbalera. Da ima igrača koji nagovještavaju svjetski potencijal vjerovatno bi se više pisalo, pričalo i bilo bi mnogo više prostora da se rade neke stvari koje su očigledno propratne kada je fudbal na ovim prostorima u pitanju. U Crnoj Gori je ipak bilo igrača koji su napravili neke transfere u velike evropske klubove. Recimo tri igrača Mogrena iz Budve prešli su direktno iz Mogrena, jedan u Zenit, jedan u Olimpijakos, a jedan u Torino. Klub je dobio za ta tri transfera priličnu svotu novca, nikada naravno nije objavljeno koliko su zaradili. Špekuliše se da je suma bila oko četiri miliona eura, a sada je taj klub Mogren u trećoj ligi i potpuno bankrotiran sa ogromnim dugovanjima prema fudbalerima. Dakle tu imamo jedan okrenut slučaj, da je transferom mladih igrača profitirao klub, ali da je taj klub ili ljudi koji su ga vodili sa novcem od tranfera ko zna šta uradili. To je vjerovatno pitanje i za neke druge državne organe. Simptomatično je, da je to Mogren iz Budve koja je ovih dana i mjeseci u centru pažnje crnogorske javnosti ali i javnosti u regionu. Takođe na primjer, mladi fudbaler iz Budućnosti je otišao iz kluba, u kojem je bio prošlu sezonu rezerva, direktno u Sevilju koji je jedan od najboljih španskih klubova. Naravno nije pošao odmah u prvi već u B tim Sevilje. Tako da u suštini neka priča odlaska crnogorskih fudbalera u inostranstvo i u velike klubove, može da se svede na priču o sposobnosti menadžera i nesposobnosti klubova ili namjerne nesposobnosti klubova da od novca koji zarade od transfera naprave nešto bolje za klub i za crnogorski fudbal, već vjerovatno lično za sebe.“