U izvještaju Stejt Dipartmenta o trafikingu Crna Gora je ponovo apostrofirana kao zemlja tranzita u kojoj nema napretka u borbi protiv trgovine ljudima. I pored toga što su pohvaljeni napori šefa Vladine kancelarije, Zorana Ulame, Crna Gora se i dalje po ovom pitanju nalazi pod posebnim nadzorom. Sa druge strane, prema informacijama dostupnim domaćoj javnosti reklo bi se da ova zemlja nema problema sa trafikingom.
Crna Gora nije napredovala u borbi protiv trgovine ljudima iako, kako stoji u godišnjem izvještaju za 2008. Stejt Dipartmenta, Vlada čini napore u tom pravcu. Pohvaljeni su napori šefa Vladine kancelarije Zorana Ulame koji je, kako kažu, dao novi fokus naporima za borbu protiv trgovine ljudima, ali je rečeno i da Vlada nije obezbijedila adekvatne dokaze o napretku i kažnjavanju osuđenih trgovaca ljudima ili proaktivnom identifikovanju žrtava trafikinga među ranjivim grupama.
Stejt Dipartment je Crnu Goru označio kao zemlju trazita za komercijalnu seksualnu eksploataciju i smjestio je u grupu pod posebnim nadzorom gdje se još nalaze i Angola, Argentina, Bahrein, Bangladeš, Belize, Burundi, Kambodža, Kamerun,Kongo, Kina, Ekvatorijalna Gvineja, Irak, Pakistan, Rusija i Šri Lanka. I pored toga, šef Vladine kancelarije Zoran Ulama zadovoljan je izvještajem Stajt Dipartmenta:
"Mi smo jutros primili i izveštaj, upoznati smo sa njim. Mi smo izveštaj sa visokom pažnjom i odgovornošću analizirali, ali smo generalno zadovoljni sa izveštajem. Ono što mogu da kažem je da mi u Crnoj Gori to nemamo kao pojavu, da mi imamo sve to kao pojedinačne slučajeve i to je ono što nas raduje. Apsolutno postoji politička volja i Vlada Crne Gore čini sve što je u njenoj moći, Vlada je uradila jedan jak iskorak i mi smo institucionalno u potpunosti spremni."
Svake se godine u izvještajima Stejt Dipartmenta trgovina ljudima navodi kao veliki problem Crne Gore, mada se to iz, u domaćoj javnosti dostupnih podataka ne bi moglo zaključiti. Naprotiv, reklo bi se da, izuzimajući čuvenu aferu seks trafiking iz novembra 2002. godine koja je dugo potresala javnost prije svega iz političkih razloga, trogovina ljudima nije jedan od problema Crne Gore. Međutim, u Sigurnoj ženskoj kući, koja takođe prati ovu problematiku, tvrde, naime, da to tako izgleda zbog nedostupnosti podataka, čak i za njih. Maja Raičević:
"Ovdje imate sve formalne mehanizme da se time bavite . Postoje određeni napori državnih institucija da se to suzbije, međutim, ono što nedostaje je suština, a suština su zapravo stvarni slučajevi identifikacija žrtava, a takođe i slučajevi koji će završiti sudskim presudama. U ovom slučaju ih nema puno. Smatram da informativnu liniju za prijavljivanje slučajeva trgovine ljudima treba da vodi nevladina organizacija jer to je jedini način da vi dođete do nekih objektivnih podataka i da kasnije te podatke procesuirate prema nadležnim organima.“
Prema izvještaju Stejt Dipartmenta tokom posmatranog perioda od maja prošle godine, prema informacijama Vlade i izvještavanju medija, inicirano je 18 optužnica za trafiking, a bilo je i osam presuda. Kazne variraju od šest godina do deset mjeseci zatvora, a osam osuđenih trgovaca ljudima nalazi se na odsluženju zatvorske kazne, ali su tri lica osuđena 2007. svaki na po šest godina zatvora, na slobodi. Maja Raičević iz Sigurne ženske kuće navodi njihov primjer:
"Moram da napomenem slučaj u kojem su svjedočile predstavnice Sigurne ženske kuće gdje su vinovnici procesa za trovinu ljudima slobodni, iako se radilo o presudi za tri člana porodice od po pet godina. To su loši primjeri koji negdje i utiču na slabiju sliku Crne Gore kada je trgovina ljudima u pitanju.Ono što je evidentno jeste da uprkos svim mehanizmima koji postoje ipak nedostaje politička volja da se sa trgovinom ljudima obračunamo."
Na pitanje koliko u ovom trenutku ima žrtava trafikinga u Vladinom skloništu za žrtve gdje sarađuju sa nevladinom organizacijom Crnogorski ženski lobi, šef Kancelarije za antitrafiking Zoran Ulama odgovara:
"Mi smo donedavno imali jednu žrtvu u skloništu. Jednu smo imali do prije nekoliko dana a slučaj je procesuiran i žrtva je vraćena u svoju domovinu. Tako da smo mi sve to procesuirali na način kako je bilo potrebno."
Stejt Dipartment je Crnu Goru označio kao zemlju trazita za komercijalnu seksualnu eksploataciju i smjestio je u grupu pod posebnim nadzorom gdje se još nalaze i Angola, Argentina, Bahrein, Bangladeš, Belize, Burundi, Kambodža, Kamerun,
Mi u Crnoj Gori to nemamo kao pojavu, da mi imamo sve to kao pojedinačne slučajeve i to je ono što nas raduje.
"Mi smo jutros primili i izveštaj, upoznati smo sa njim. Mi smo izveštaj sa visokom pažnjom i odgovornošću analizirali, ali smo generalno zadovoljni sa izveštajem. Ono što mogu da kažem je da mi u Crnoj Gori to nemamo kao pojavu, da mi imamo sve to kao pojedinačne slučajeve i to je ono što nas raduje. Apsolutno postoji politička volja i Vlada Crne Gore čini sve što je u njenoj moći, Vlada je uradila jedan jak iskorak i mi smo institucionalno u potpunosti spremni."
Svake se godine u izvještajima Stejt Dipartmenta trgovina ljudima navodi kao veliki problem Crne Gore, mada se to iz, u domaćoj javnosti dostupnih podataka ne bi moglo zaključiti. Naprotiv, reklo bi se da, izuzimajući čuvenu aferu seks trafiking iz novembra 2002. godine koja je dugo potresala javnost prije svega iz političkih razloga, trogovina ljudima nije jedan od problema Crne Gore. Međutim, u Sigurnoj ženskoj kući, koja takođe prati ovu problematiku, tvrde, naime, da to tako izgleda zbog nedostupnosti podataka, čak i za njih. Maja Raičević:
"Ovdje imate sve formalne mehanizme da se time bavite . Postoje određeni napori državnih institucija da se to suzbije, međutim, ono što nedostaje je suština, a suština su zapravo stvarni slučajevi identifikacija žrtava, a takođe i slučajevi koji će završiti sudskim presudama. U ovom slučaju ih nema puno. Smatram da informativnu liniju za prijavljivanje slučajeva trgovine ljudima treba da vodi nevladina organizacija jer to je jedini način da vi dođete do nekih objektivnih podataka i da kasnije te podatke procesuirate prema nadležnim organima.“
Uprkos svim mehanizmima koji postoje ipak nedostaje politička volja da se sa trgovinom ljudima obračunamo.
Prema izvještaju Stejt Dipartmenta tokom posmatranog perioda od maja prošle godine, prema informacijama Vlade i izvještavanju medija, inicirano je 18 optužnica za trafiking, a bilo je i osam presuda. Kazne variraju od šest godina do deset mjeseci zatvora, a osam osuđenih trgovaca ljudima nalazi se na odsluženju zatvorske kazne, ali su tri lica osuđena 2007. svaki na po šest godina zatvora, na slobodi. Maja Raičević iz Sigurne ženske kuće navodi njihov primjer:
"Moram da napomenem slučaj u kojem su svjedočile predstavnice Sigurne ženske kuće gdje su vinovnici procesa za trovinu ljudima slobodni, iako se radilo o presudi za tri člana porodice od po pet godina. To su loši primjeri koji negdje i utiču na slabiju sliku Crne Gore kada je trgovina ljudima u pitanju.Ono što je evidentno jeste da uprkos svim mehanizmima koji postoje ipak nedostaje politička volja da se sa trgovinom ljudima obračunamo."
Na pitanje koliko u ovom trenutku ima žrtava trafikinga u Vladinom skloništu za žrtve gdje sarađuju sa nevladinom organizacijom Crnogorski ženski lobi, šef Kancelarije za antitrafiking Zoran Ulama odgovara:
"Mi smo donedavno imali jednu žrtvu u skloništu. Jednu smo imali do prije nekoliko dana a slučaj je procesuiran i žrtva je vraćena u svoju domovinu. Tako da smo mi sve to procesuirali na način kako je bilo potrebno."