Praznik jada, a ne rada

(Saradnja: Esad Krcić, Ankica Barbir Mladinović, Dženana Karabegović i Radovan Borović)

Uz Prvi maj, odnosno kako se to rado i sa ponosom nekad govorilo - Praznik rada, na prostorima Balkana znalo se: prvomajski uranak na nekom od upravo pozelenjelih i procvjetalih gradskih izletišta, uz bogatu, za tu priliku, pripremljenu gozbu. Obavezan dio folklora bili su i prigodni govori, tokom kojih su sindikalci, ali i „zaslužni političari“, podsjetili na krucijalni značaj radnika u izgradnji „samoupravnog socijalizma“, te kako im je na to pregalaštvo uzvraćeno i šta još na putu do stvaranja savršenog društvenog poretka sa „jednakim pravima za sve“ treba učiniti.

I u ostalom dijelu svijeta ovaj se internacionalni praznik obilježavao, najčešće međutim velikim sindikalnim protestima, kao na primjer u Italiji, čije bi ulice preplavile crvene zastave i demonstracije sa konkretnim zahtjevima za poboljšanje statusa radnika.

I dok se posljednja slika uvijek i iznova ponavljala i ponavlja, balkanske su države, okupirane nacionalizmima i ratovima, bile zaboravile na taj praznik, osim kao na poželjan neradni dan.

Kako je međutim region žestoka ekonomska kriza tek pogodila, o čemu svjedoči svakodnevno otpuštanje radnika sa posla, sindikalne aktivnosti u borbi za zaštitu elementarnih prava radnika, postale su ponovo aktuelne. Pitanje je međutim kakvog su efekta?

Kulminacija radničkog nezadovoljstva

U Crnoj Gori je radničko nezadovoljstvo u posljednjih pola godine kulminiralo upravo posljednjih dana. Tako da je nakon decenija poslijeratnog njegovanja tradicije prvomajskih uranaka, a posljednjih godina „prvomajske šutnje”, ovogodišnji Praznik rada u Crnoj Gori obilježen izlivom radničkog nezadovoljstva. Teški položaj radnika je uslovljen, prije svega, nezainteresovanošću Vlade da ih zaštiti, ali i sopstvenim sindikalnim nejedinstvom.

Uvertira u prvomajsku protestnu šetnju, koju je organizovala Unija slobodnih sindikata, bila je eskalacija radničkog bunta, koji je kulminirao provalom nezadovoljstva radnika podgoričkog Kombinata aluminijuma i štrajkom glađu radnika nikšićkog Tehnostila, koji su u međuvremenu prekinuli štrajk jer je Privredni sud odlučio da uvede prinudnu upravu, čime se omogućava Vladi da isplati radnicima zaostale zarade i pokuša da nađe trajno rješenje za ovu fabriku. Prije okončanja štrajka, održavali su se i ulični skupovi u Nikšiću, sa kojih su radnici imali šta da poruče:

„Javno pozivam i prozivam gospodina Mila Đukanovića da dođe u Tehnostil, da objasni radnicima zašto su obmanuti, a radnici će njemu objasniti kako je to biti gladan. Nama je drago ako još uvijek ima ljudi u Crnoj Gori koji su siti, ali imaju li obraza pojedinci koji su se prejeli?“

Prije šezdesetak dana, stotinu radnika Tehnostil-a je počelo danonoćni protest u hladnim i praznim pogonskim halama, zbog zahtjeva da im poslodavac isplati tri zaostale zarade, pokrene proizvodnju i vrati opljačkanu opremu, koju je prebacio u svoju fabriku u Srbiji.

Sa problemima se suočava i nikšićka Željezara i njen nekadašnji dio Livnica, čiji radnici mjesecima čekaju da im se isplate otpremnine, koje su izborili višemjesečnim protestima i štrajkovima. Po svemu sudeći, protesta će biti ponovo, ali radnike sada više ne interesuje poslodavac, već kao odgovornu vide isključivo Vladu, koja za sada ćuti.

Ćutanje je dugo bio odgovor Vlade i na probleme koji su se gomilali u podgoričkom Kombinatu aluminijuma, gdje su radnici, ne prekidajući proizvodnju, blokirali ulaz u fabriku, a upravi, odnosno predstavnicima ruskog investitora, zabranili ulazak.

Nakon blokade fabrike, nezadovoljni daljim postupcima uprave koja nastoji da se po svaku cijenu oslobodi što većeg broja zaposlenih, pa pribjegava i raznim metodama pritisaka i zastrašivanja, radnici su zauzeli upravnu zgradu.

Sandra Obradović je članica Sindikalnog odbora KAP-a, ali i jedna od zaposlenih koji su primili otkaze, kojih je, prema nezvaničnim informacijama, pripremljeno na desetine. „Nema razloga za slavlje“, kaže Obradović:

„Radnici KAP-a ovoga puta imaju mnogo više razloga nego u proteklih par godina da izađu i izraze svoje nezadovoljstvo. I kao svugdje u svijetu i svugdje u Evropi početi ćemo da tu tradiciju poštujemo, da iskažemo svoje nezadovoljstvo.“

Unija slobodnih sindikata je za ovogodišnji praznik rada organizovala protestnu šetnju, čija ruta vodi pored najvažnijih državnih institucija, a predviđa čitanje proglasa ispred Vlade i Skupštine.

Zvonko Pavićević, Unija slobodnih sindikata:

„Mi više nemamo kome da se obratimo u Crnoj Gori - ni Inspekciji rada, ni Ministarstvu rada. Rade sve u interesu poslodavaca.“

Protesta je bilo i u drugim gradovima, ali njih u Bijelom Polju, Nikšiću i Baru organizuje druga sindikalna organizacija - Savez samostalnih sindikata. Portparol Saveza, Zoran Đurišić, kaže da, kada je riječ o radničkim pravima, na normativnom nivou sve izgleda u redu, ali da praksa ne odgovara takvoj slici. Đurišić je odgovorio i na pitanje - zašto se Savez sindikata nije pridružio podgoričkom okupljanju u organizaciji konkurentskog sindikata:

„Što se zajedničkog nastupa sa Unija slobodnih sindikata tiče, ove godine ga neće biti. Bili smo skloni da organizujemo neke zajedničke akcije, ali druga strana je napravila nekoliko gestova koji nam kažu da je možda ove godine još rano za zajedničke nastupe.“

Pored Vlade, koja neprestano šalje poruke da radnici svoje probleme treba da rješavaju isključivo sa poslodavcem i poslodavaca koji obilato koriste nezainteresovanost države da snažnije zaštiti radnička prava, upravo ovakav odnos dvije sindikalne organizacije karakteriše ovogodišnji Praznik rada u Crnoj Gori. Iako se zna da je jedinstvo najjače radničko oružje u borbi za prava, u Crnoj Gori toga još uvijek nema.

Zvonko Pavićević iz Unije slobodnih sindikata nema razumijevanja za odbijanje konkurentskog Saveza da se pridruži njihovom protestu:

„Vjerovatno nisu dobili zeleno svjetlo svojih mentora. Pozivamo sve radnike koji pripadaju tom Savezu da se ne obaziru na njihovo otuđeno rukovodstvo.“

Veliki sindikati uplašeni od parola?

I u Hrvatskoj se umjesto proslava, 1. maj ove godine pretvorio u proteste protiv neodrživog ekonomskog i socijalnog stanja u zemlji, u kojoj je broj nezaposlenih premašio 320.000. U Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Puli održani su protestni skupovi s pozivom Vladi da pod hitno zaustavi dalje gašenje radnih mjesta, ili da odstupi. Radnici riječkog brodogradilišta 3. maj predlažu Vladi da to stogodišnje brodogradilište, ukoliko se do kraja mjeseca ne pojavi dobar kupac, prepusti njima na upravljanje. Boje se stečaja i žele na svaki način spasiti proizvodnju. Neki su ih već optužili za socijalizam i samoupravljanje, što radnici negiraju.

Inženjer strojarstva Roland Sušanj, predstavnik radnika u Nadzornom odboru riječkog brodogradilišta, jedan je od autora inicijative 3. maj - Trećemajcima:

„Naša ideja je sljedeća - prvih pet godina država ostaje vlasnik, ali država daje mogućnost radnicima da izaberu menadžment, a ideja o radničkom dioničarstvu bi bila implementirana u sve to skupa. Neki su se prestrašili pa kažu da tražimo opet tvornice radnicima, ali to za to nemaju razloga. Švedska, Norveška, Microsoft, Intel - imaju neke oblike radničkog dioničarstva, a to se pokazalo kao najefikasnije.“

Sindikalni povjerenik za „3. maj“, Juraj Šoljić:

„Sami bi izabrali upravu, sami bi upravljali brodogradilištem, a Vlada bi nakon toga ponudila radnicima otkup tih dionica. Niko ne može darovati dionice radnicima. Odgodilo bi se sadašnje stanje koje visi nad glavama, a to je stečaj brodogradilišta.“

Prijedlog riječkih škverana hrvatskoj Vladi, novinar i kolumnist T-portala, Marinko Čulić, smatra „zbiljskom alternativom Vladinim gospodarskim mjerama“, za razliku od sindikalnih kukanja kako ih Vlada nije uključila u najnovije mjere gospodarskog oporavka. Istina je, ističe Čulić, da je, uz lokalne sindikate, i Savez samostalnih sindikata Hrvatske odmah dao potporu riječkim brodograditeljima.

I ovog se 1. maja pokazalo da hrvatski sindikati ne mogu ništa masovnije zajedno organizirati, niti poduprijeti, da su razjedinjeni i nošeni interesima pojedinaca, zbog čega im je i moć u zaštiti radničkih prava i u pregovorima s Vladom slaba:

„Svi veliki procesi, pa i ovaj u 3. maju, gdje ljudi traže da se na pet godina preda brodogradilište na upravljanje radnicima, se događaju mimo sindikata. Oni imaju podršku samo lokalnih sindikata, a ovi veliki sindikati su očito uplašeni od parola - Tvornice radnicima - i svjesno to radikaliziraju i dižu na jednu visoku razinu jer to sindikati ne mogu pratiti. To su neki simptomi od kojih ovisi da li će se taj samonikli radnički pokret dalje razvijati. Ako se opet bude razvijao, čini mi se da ti sindikati otpadaju, da ih više tu neće biti, niti će ih ti radnici trebati, ako ustraju.“

Umjesto da sindikati budu korektiv hrvatskog kapitalizma, oni su se, kaže Čulić, lijepo ugradili u njega.

I radnici sa kojima smo razgovarali ne vjeruju u snagu svojih sindikata:

„Uglavnom ganjaju svoj pojedinačni interes. Što su oni napravili za radnike do sada u Hrvatskoj, ne znam. Ne vjerujem im uopće.“
„Oni gledaju sebe prije svega, a onda one koji su za njih. Dva bivša čelnika su sada predstavnici vlasti. Sada s njima pregovaraju, pa i međusobno se svađaju. Kada bi bili jedinstveni, vjerojatno bi tada bili mnogo značajniji partner u odnosima s Vladom.“
„Trebalo bi zaštiti omladinu koja radi po 13-14 sati dnevno. Nigdje nikakvog prava. Moja kćerka nema radnog vremena, nema ništa. Današnji poslodavci strašno izrabljuju omladinu, a omladina ne zna hoće li sutra uopće raditi. Ne znam da li postoji zakon koji ulazi u suštinu, u srce toga da se zaštite radnici.“

Međunarodni praznik rada u Zagrebu, Foto: zoomzg

Višeslav Raos iz Centra za politička istraživanja:

„Problem sindikalizma u Hrvatskoj je velika razjedinjenost. Ni mi često nemamo jasnu poziciju. Na neki način oni su uspjeli, kada se donosio novi Zakon o radu, usporiti neke reforme koje i onako predstoje. Problem je što se sindikalna borba kod nas obično svodi na očuvanje postojećih prava, a ne na osmišljavanje nekakvog daljeg razvoja tih prava, razvoja odnosa između rada i kapitala.“

Hrvatski su radnici najveće žrtve dosadašnjih loših ekonomskih politika koje su Hrvatsku i dovele u recesiju i toliku nezaposlenost - istakao je u prvomajskoj čestitci predsjednik države, Ivo Josipović.

No, od sindikalnih čelnika ćete čuti da je u Hrvatskoj strašno teško dobiti ljude u borbi za vlastita prava, iako su vrlo nezadovoljni. Evo što su nam kazali sami radnici:

„Vozim tramvaj. Kada je prosvjed, ne mogu ostaviti tramvaj i ići u prosvjed. Bojim se otkaza.“
„To samo pokazuje koliko su ljudi malodušni. Ljudi se ne bore za prava, izgubili su interes.“
„Na prosvjede ljudi ne dolaze, ali na Tompsona ih dođe 100.000. Ne mislim da su samo sindikati krivi. Ljudi ne vjeruju ljudima i to je to.“

Ali nema više neke radosti ni za 1. maj, osim „podsvjesno“, kako nam reče jedan Zagrepčanin pred Zavodom za zapošljavanje:

„Veselimo se uvijek podsvjesno, ali ne pamtim da je lošije bilo.“
„Kako sam živjela prije, a kako živim sada? Od svoje jedne plaće sam mogla otići u Italiju, kupiti si robe, otići na more i provesti se pristojno. Danas nemam ni djetetu dati.“
„Meni je to asocijacija - ZOO, Maksimir, grah. Znam da Slovenci da imaju dva slobodna dana i da uživaju.“
„Za nas koji ne radimo, svaki dan je praznik.“

Nepoštivanje prava radnika

Položaj radnika u Bosni i Hercegovini i odnos poslodavaca prema njima, nikada nije bio gori. Koliko se prava radnika ne poštuju, najbolje ilustruje primjer kako zaposleni u trgovinama rade i danas, 1. maja. Ukoliko se i obrate poslodavcu, zbog kršenja prava zagarantovanih Zakonom, gotovo u pravilu prijeti im se otkazom. Za takvu situaciju, predstavnici sindikata krive postojeću vlast, koja je poslodavcima dozvolila da se na takav način odnose prema zaposlenima.

Tužno je danas i pogledati kakao izgleda tvornica Sana, po kojoj je snimana nekad popularna serija „Priče iz fabrike” uz saoundtrack „800 žena”.

Prvi maj u Bosni i Hercegovini, radnici, u jednom njenom entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine, proveli su protestujući. U Sarajevu, Zenici, Mostaru, Bihaću, Tuzli i Odžaku, Sindikat Bosne i Hercegovine organizovani su mirne proteste kako bi se ukazalo na nepoštivanje prava radnika. Radi se prvenstveno o neuplaćivanju doprinosa, odnosno penzijskog i zdravstvenog osiguranja.

Predsjednik Sindikata Bosne i Hercegovine, Ismet Bajramović:

„Poslodavci najviše vole da krše radnička prava, da govore kako treba smanjiti plate, da treba izvršiti udar na Kolektivni ugovor. Zaštita na radu se potpuno zanemarila. Toliko je problema u čitavoj državi Bosni i Hercegovini, u ovom dijelu, i u ovoj sferi, koja bi trebala biti najuređenija, a ona je najneuređenija.“

Ništa bolja situacija nije ni u Republici Srpskoj. Tamošnji radnici, generalni jednosatni štrajk upozorenja u preduzećima, održat će 12. maja. Razlog je, kako kaže predsjednica Sindikata Republike Srpske, Ranka Mišić, što u tom bosansko-hercegovačkom entitetu ne postoji opšti Kolektivni ugovor, koji bi radnicima obezbijedio minimalna prava.

Prema njenim riječima, 63% anketiranih poslodavaca ne poštuje radna prava i ne uplaćuje doprinose radnicima:

„Mi nemamo tržište rada. Mi imamo jedan haos kada je u pitanju broj onih koji traže posao. Vrlo je loš odnos ponude i potražnje. Onda to daje za pravo poslodavcima da kažu, kada radnici neće da rade jer štrajkuju, da će ih otpustiti jer na tržištu rada u Republici Srpskoj ima 152.000 nezaposlenih koji jedva čekaju na bilo kakav posao. Sve su to otežavajuće okolnosti u kojima radi sindikat. Moramo stalno biti na terenu i ohrabriti ljude jer nije grijeh i nije nezakonito tražiti platu za posao koji ste pošteno uradili.“

Položaj radnika u Bosni i Hercegovini i odnos poslodavaca prema njima, nikada nije bio gori. Da se prava radnika ne poštuju, najbolje ilustruje primjer kako zaposleni u oblasti trgovine rade čak i za 1. maj. Ukoliko se i obrate poslodavcu zbog kršenja prava zagarantovanih zakonom, gotovo u pravilu im se prijeti otkazom.

Ranka Mišić za to krivi postojeću vlast:

„Zatajili su kontrolni organi te iste Vlade Republike Srpske, poreska uprava i inspekcija rada, koja je sve ove godine tolerisala neuplaćivanje poreza i doprinosa i nije kažnjavala takve poslodavce, iako smo mi, kao socijalni partneri, donijeli itekako dobre zakone. Ako imate dobre zakone, a oni ne daju rezultate kroz provedbu i ne štite interes građana Republike Srpske, onda imate ozbiljan problem i morate da reagujete.“

Jedan od razloga teškog položaja radnika u Bosni i Hercegovini je kriminalna privatizacija provedena devedesetih godina prošlog vijeka. Firme su prodavane u bescjenje, ili je proveden stečajni postupak, a oni koji su životni vijek proveli radeći u njima, prepušteni su sami sebi.

Jedan od primjera je i „Sana“, tvornica tekstila iz bivšeg Bosanskog Novog, danas Novog Grada. Prije rata u Bosni i Hercegovini, ta firma zapošljavala je oko 4.000 radnika. Njena uspješnost bila je motiv i za snimanje televizijske igrane serije osamdesetih godina prošlog vijeka pod nazivom „800 žena“. Dvadeset i pet godina kasnije, „Sana“ ne postoji. Nekadašnji radnici kažu:

„Tužno mi je kada prođem. Propadaju zidovi. I krov je propao.“
„To su lopovi pojeli sve. U Sani sam radio od 1952. godine, kada je počela raditi.“
„To neko treba da plati, to nije smjelo propasti.“
„Puno je značila za ovaj grad. Narod ispašta. Jako puno porodica je ostalo bez osnovnih sredstava za život.“

U ništa boljoj situaciji nisu ni radnici čije su firme pod stečajem. Zaposleni u „Granitu“ iz Jablanice, štrajkuju od februara. Njima rukovodstvo duguje 13 plata, a doprinosi im nisu uplaćeni od 2001. godine:

„Mi najbolje znamo kako živimo. Nikako.“
„Oboje smo u Granitu, dijete na fakultetu.“
„Mi smo gladni.“

Na nivou Bosne i Hercegovine ne postoji Ekonomsko-socijalno vijeće, uprkos zahtjevu Konfederacije sindikata Bosne i Hercegovine da bude uspostavljeno. Čelni ljudi Konfederacije, Ismet Bajramović i Ranka Mišić, za takvo stanje krive postojeću vlast:

„Gore spava i Ministarsko vijeće i Parlament. Oni se samo šicaju ustavnim promjenama, visokim politikama i ne znam čime sve ne, umjesto da se bavi onim od čega se živi.“

„Mislim da u zajedničkoj aktivnosti, u jednom odgovornom odnosu prema onome što jeste sredina u kojoj živimo, možemo dati svoj doprinos i učiniti da život nas, običnih građana u ovoj zemlji, bude kvalitetniji. Vjerujem u neko vrijeme koje dolazi, ali još uvijek se građani, između radničkih predstavnika, onoga što jeste sindikalno organizovanje i političara, bez obzira iz koje političke stranke dolaze, opredjeljuju za političare. To je loše.“

Praznik se pretvorio u muk i vapaj

Kao za Bosnu i Hercegovinu, prva rečenica u najavi za Srbiju takođe glasi - položaj radništva u Srbiji je veoma loš, možda nikad gori. Obeležavanje 1. maja uz muziku i roštilj, daleka je prošlost radničke Srbije. Radnici, čini se, za ovakvo stanje imaju prilično razumijevanja, ili samo strah od mogućeg gubitka posla, a možda i od višedecenijske marginalizacije sindikata, kojih, erovali ili ne, u Srbiji ima blizu dvadeset hiljada. No sindikalnih predsednika još i više, čak 26.000.

U uslovima teške ekonomske krize i permanentnog tranzicionog šoka, obeležavanje 1. maja uz muziku i roštilj, daleka je prošlost radničke Srbije:

„Nemaju ljudi materijalnih mogućnosti da proslave 1. maj kao nekada što smo slavili. I prinadležnosti zaposlenih su takođe u katastrofalnoj situaciji.“
„Treba da izađemo na ulicu. Sindikati nisu uspeli da sačuvaju radnička prava. Pravi sindikati su u Italiji i Francuskoj, a ovo kod nas je smejurija.“
„Ako nemaš egzistenciju, onda ti ni 1. maj nije praznik. Ako porodicu ne odvedeš na izlet - to nije praznik. Sa čim da ga proslaviš, sa kojom platom?“
„Penzioner sam i uopšte ne znam šta radnici treba da rade. Obeležavati 1. maj, mislim da je OK, ali daleko je to od slavlja.“

Praznik rada pretvorio se u muk i vapaj. Radnici bi sve to saželi u jednu rečenicu - od sindikata imam malo koristi:

„Mislim da je sindikat uspavan sa 50-godišnjom povezanošću sa jednopartijskim sistemom. Nije uspeo da nađe neke alternativne puteve u svom delovanju. Pri tome ne mislim ni da je ovo, čega smo mi protagonisti u Srbiji, a to su ulični protesti i radikalne metode za rešavanje sporova, pravi put. To je iznuđeni put u periodu tranzicije.“

Da li su sindikati izgubili kurs ili su zapostavili svoju osnovnu ulogu - a to je zaštita prava radnika?

Postoji uverenje da su sindikalni lideri u džepovima poslodavaca. Marginalizovanje uloge sindikata u donošenju najvažnijih odluka, vrlo često se pripisuje najvećem Savezu sindikata Srbije. Lider ovoga sindikata, Ljubisav Orbović:

„Radnici imaju pravo da slave svoj praznik, a to je Praznik rada i niko im to ne može da ospori, mada mnogi pokušavaju da to urade, da im se taj praznik uzme iz njihovih ruku i da ih ubedi da to ne rade. Radnici će, kao i svake godine, proslaviti svoj praznik. U kom momentu to rade - to je nešto drugo. Rade u jednom izuzetno teškom momentu. Standard zaposlenih u Srbiji, u zadnjih par godina, nikada nije bio niži.“

Branislav Čanak ima najduži staž kao sindikalni lider jer predvodi UGS „Nezavisnost“ od njegovog osnivanja, 1991. godine:

„Po nekoj inerciji, radnicima je ostalo u svesti ono veliko slavljenje 1. maja. I dalje to rade, prave gozbe, a onda se 2. maja otrezne i kažu da nemaju nikakva prava, da su ih otpustili, a da nismo dobili socijalni program. Tog dana, kada imaju priliku da makar figurativno pošalju neku poruku, ilustraciju svog nezadovoljstva, propuste da to urade.“

Sindikalni lideri donekle priznaju da su ostali bez moći da obave najvažniju ulogu - da zaštite radnike od gubitka posla, nezaposlenosti i bede.

Ljubisav Orbović i Branislav Čanak:

„Ono što je zakonski regulisano, nije poštovano. Mi se borimo za ta prava. To nije pitanje nesposobnosti sindikata, nego je to pitanje nesposobnosti jedne države koja ne poštuje svoje sopstvene zakone koje je donela. To je suštinsko pitanje.“

„Sindikati rade onoliko koliko imaju povoda da rade. Imate često slučajeve, i u našoj praksi, da radnik izgubi sve. Ima neka čudna nadanja da se njemu neće desiti ništa loše i da baš on neće dobiti otkaz. Kao da igra Loto. Tako propuste sve moguće prilike i kada je sve gotovo, dolazi da ga štiti sindikat, onda tek dolazi da se učlani u sindikat. U tim situacijama, mi nemamo nikakve šanse bilo kome da pomognemo, niti bilo ko ima šanse u tim situacijama, pa ni Hudini, da im pomogne.“

Zašto u Srbiji nema onih slika protesta koje gledamo širom Evrope?

Branislav Čanak:

„Kada je jedan sindikat nagrađen zato što je prodao radničke interese, drugi to ne čine uporno. U toj razjedinjenosti interesa radnika i sindikata, prolaze i poslodavci i država i Vlade i međunarodni partneri i strani investitori, ko hoće.“

Položaj radništva je danas veoma loš, možda nikad gori. Da li radnici u stvari visoku toleranciju prema lošem statusu, pokazuju iz straha od mogućeg gubitka posla?

Zoran Nedeljković, bivši lider Sindikata kragujevačke fabrike oružja, iz vremena protesta protiv režima Slobodana Miloševića:

„Mislim da je sada veći strah kod ljudi koji su zaposleni, nego u ono vreme, dok je ovde bio Milošević. Da li je to strah od gubitka posla, ne znam. I onda, ali i sada, postoje preduzeća gde ljudi ne primaju platu po godinu dana. U tom delu se ništa nije promenilo. Tog nekog socijalnog programa, iza koga bi svi stajali, još uvek nema. Evidentno je da ljudi koji rade, teško mogu da sastave kraj sa krajem.“

Sindikati su „zaboravili“ svrhu svog postojanja, a to je borba za prava radnika - smatra sindikalni analitičar i profesor sociologije, Darko Marinković:

„Poražavajuća slika stanja, u kome danas živi svet rada u Srbiji, je u velikoj meri slika marginalizovanih sindikata koji nemaju ni jedan kapacitet da ostvare onu jedinu ulogu koju imaju - da zaštite interese i prava sveta rada. Za to nema nikakvog opravdanja.“

U Srbiji su, prema podacima Ministarstva za rad i socijalnu politiku, registrovana čak 19.472 sindikata, što za Branislava Čanka nije veliki problem:

„Smeta mi što ima toliko sindikata, a predsednika sindikata ima 26.000. E, to mi smeta! To najbolje oslikava sindikalni pokret u Srbiji. Imamo 7.000 predsednika više, nego što je sindikata. To sve govori o nama.“

Zašto se obilježava

I na kraju nije na odmet reći šta 1. maj predstavlja i zašto se Međunarodni praznik rada obilježava.

Obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Čikagu 1. maja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom za nekoliko dana poginulo više od dvije stotine radnika, a osmoro je radnika osuđeno na smrt.

Demonstracije su održane radi zahtjeva radnika za osmosatnim radnim vremenom. Na Prvom kongresu II Internacionale, održanom 1889. godine, tim povodom odlučeno je: Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost.

Od tada se svake godine obilježava tragični „Hejmarketovski događaj” kao dan međunarodne radničke solidarnosti. U XX vijeku datum se vremenom etablirao kao anarhistički i socijalistički praznik, te je baš u tim krugovima poznat i kao Međunarodni dan radnika, odnosno Praznik rada.

U ovom je obliku 1. maj postao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta.

Pročitajte i ovo:
Protesti i štrajkovi na radnički praznik