Ankica Benček, profesorica matematike pred penzijom, u zagrebačkoj Osnovnoj školi „Gustav Krklec“, javno se izvinula svojim bivšim i sadašnjim đacima što ih je 30 godina „nesvjesno obmanjivala“ i učila da su znanje i poštenje najveće bogatstvo.
Na žalost, zaključuje razočarana profesorica, praksa pokazuje da se te vrijednosti u hrvatskom društvu najmanje cijene i da su, za napredak i zavidno radno mjesto, puno važnije - veze, novac i politička podobnost.
„Mojoj djeci, mojim unucima i svim mojim đacima, javno se ispričavam jer sam im uvijek govorila da je znanje najveće bogatstvo! Znanje je blago, govorila sam u razredu punih 33 godine, znanje je imovina, znanje je ono što uvijek sa sobom nosiš. I kuća može izgorjeti, i brod, i auto, ali kud god ti otišao, u Singapore, na Sjeverni pol ili Ameriku, ti u sebi nosiš svoje znanje i kućni odgoj“, navela je u javnom izvinjenju profesorica Benček.
Što je zagrebačku profesoricu Ankicu Benček, koja sa završetkom ove školske godine odlazi u mirovinu, natjeralo na taj gorak i ironičan javni istup?
„Ogorčena sam zbog svega ovoga što se okolo dešava, a najviše od svega me smeta – bahatost, sirovost, licemjerje i nemoć da se odupremo takvom ponašanju. Umreženi su novcem - ti meni, ja tebi i pojedinac ne može ništa. Ja sam prije nekoliko godina napisala jednu stručnu knjigu. Tri godine sam je pisala. Već na početku me jedan pametan čovjek, doktor znanosti, upitao tko stoji iza mene? Ma, nitko, odgovorila sam. Knjiga nije izašla“, navodi profesorica.
Nikad, kaže, nije propuštala da, uz matematiku, uči djecu i istinskim vrijednostima.
„Biti pošten, ne tražiti peticu, a znaš za dvojku, cijeniti druge ljude. Ne zato što si ti Hrvat, što si katolik, misliti da si vredniji od drugih. Ali, takvo mišljenje je prevladavalo. Ne smiješ cijeniti ljude po veličini njihove kuće, stana, auta, nego koliko vrijede i po onome što imaju u sebi. To sam ja mojim đacima govorila i sada im se ispričavam. Pomalo se i rugam jer nikada ne bih odustala od ovih vrijednosti. Što im reći kad svaki dan ta djeca gledaju kako su drugi, koji nisu - učili, učili i učili - u smislu aktualne filozofije i većine u društvu, bolje prošli“, navodi Benček.
Često takvo razočarenje čuje i od bivših đaka:
„Nedavno mi je jedan bivši učenik rekao - Evo, sve sam dao, sve sam htio, bio sam najbolji, a nema me. A, ona, sjećate se, što je sjedila kraj mene i prolazila s dvojkama, ona vam je sad direktorica poduzeća (kojeg nema) i ima plaću veću od predsjednika države. Što idemo dalje, djeca sve više i više cijene materijalno. Kuća, vikendica, veliki stan, veliki auto, odjeća i obuća s markom - to je cilj.“
Sa 18 u stranku
Marijan Šimeg, glavni i odgovorni urednik Školskih novina, koje su prve objavile gorko- ironičnu „ispriku“ profesorice Benček, kojom je željela skrenuti pozornost hrvatske javnosti na prosvjetu i prosvjetare te djecu koja sve češće govore kako ne uče jer nemaju zašto, ističe da je pismo imalo odjeka i u regiji.
„Bilo je čak komentara iz Beograda i Novog Sada. Ljudi su komentirali pozitivno u smislu da bi bilo dobro da i oni imaju takvih učitelja koji se usude nešto reći, bez obzira na partijsku pripadnost. Bilo je i negativnih odgovora u smislu toga da se ona sprema u penziju pa sada pametuj. Gospođu znam odavno i godinama upozorava na te stvari. Učiteljima je već pomalo Sizifovski da pričaju našoj djeci o poštenju, o znanju, a onda svako malo imamo nekog Barba Luku, neke primjere nepotizma do neba. Divno je da je Sanaderova kći prije pet godina, čim je postala brucosiša na Akademiji dramskih umjetnosti, dobila Orleanda u Dubrovniku, a Pero Kvrgić joj je bio statist. Neke stvari malo bodu oči. Badava je učiteljima pričati o tim pozitivnim vrijednostima, kada nas život neprestano uvjerava da je to posve drugačije. Maturant dođe pred školu u mercedesu, pa kaže profesorici da mu ona ništa ne priča jer je njemu tata kupio mercedesa, a ona hoda u poderanim cipelama pošto nema ni za tramvajsku kartu. To je to“, kaže Šimeg.
Razgovarali smo i s učenicima četvrtih razreda zagrebačke 1. Gimnazije te sedmašima i osmašima Osnovne škole „Fran Galović“. Ističu da dobro znaju što su prave vrijednosti, znanje i poštenje prije svega, al' s tim se, kažu, teško u Hrvatskoj može zaposliti:
„Obrazovanje, fakultet, veza. Morate imati završen fakultet i vezu, pa ćete naći posao. Bez toga ništa. Nije dovoljan samo fakultet. Jedna djevojka je završila medicinu u roku, ali nije mogla dobiti posao dvije godine.“
„Moja mama je završila dva fakulteta i ne radi. Ona je diplomirani defektolog.“
„Najvažnija je snalažljivost.“
„Važno je da imaš vezu ili novac, inače baš ne možeš proći dobro.“
„Treba neka mala veza.“
„Treba odmah sa 18 godina u stranku.“
„Političari nam nisu uzor jer kradu i nisu pošteni ljudi. Misle da sve znaju.“
„Sportaši su nam veći uzor.“
„Ne bi smo bili profesori jer onda nemaš mogućnost nekog napredovanja. Imaš određenu plaću, koja nije velika.“
„Išao bih na pravo ili ekonomiju.“
„Jedino sigurno zanimanje za posao danas u Hrvatskoj je medicina.“
"Jeste, ali je naporno. Treba studirati 20 godina, onda je bolje završiti tri godine 'Verna' (visoka škola za ekonomiju poduzetništva), brzo završiš i na kraju imaš plaću 35.000 kuna. Nema više ideala, samo novac.“
„Ne može se sa malom plaćom nikako živjeti, tako da bi mi svi htjeli raditi ono što volimo, ali kada nas pitaju da li bi smo radili ono što volimo za 5.000 kuna ili bili menadžeri za 15.000, onda ipak rađe izabiremo menadžera zbog novaca.“
„Ne cijenim baš toliko novac.“
„Jedina vrijednost koja je ostala je prijateljstvo.“
„Imam samo jednog prijatelja, ali to je vrijedno.“
Na žalost, zaključuje razočarana profesorica, praksa pokazuje da se te vrijednosti u hrvatskom društvu najmanje cijene i da su, za napredak i zavidno radno mjesto, puno važnije - veze, novac i politička podobnost.
„Mojoj djeci, mojim unucima i svim mojim đacima, javno se ispričavam jer sam im uvijek govorila da je znanje najveće bogatstvo! Znanje je blago, govorila sam u razredu punih 33 godine, znanje je imovina, znanje je ono što uvijek sa sobom nosiš. I kuća može izgorjeti, i brod, i auto, ali kud god ti otišao, u Singapore, na Sjeverni pol ili Ameriku, ti u sebi nosiš svoje znanje i kućni odgoj“, navela je u javnom izvinjenju profesorica Benček.
Što je zagrebačku profesoricu Ankicu Benček, koja sa završetkom ove školske godine odlazi u mirovinu, natjeralo na taj gorak i ironičan javni istup?
„Ogorčena sam zbog svega ovoga što se okolo dešava, a najviše od svega me smeta – bahatost, sirovost, licemjerje i nemoć da se odupremo takvom ponašanju. Umreženi su novcem - ti meni, ja tebi i pojedinac ne može ništa. Ja sam prije nekoliko godina napisala jednu stručnu knjigu. Tri godine sam je pisala. Već na početku me jedan pametan čovjek, doktor znanosti, upitao tko stoji iza mene? Ma, nitko, odgovorila sam. Knjiga nije izašla“, navodi profesorica.
Nikad, kaže, nije propuštala da, uz matematiku, uči djecu i istinskim vrijednostima.
„Biti pošten, ne tražiti peticu, a znaš za dvojku, cijeniti druge ljude. Ne zato što si ti Hrvat, što si katolik, misliti da si vredniji od drugih. Ali, takvo mišljenje je prevladavalo. Ne smiješ cijeniti ljude po veličini njihove kuće, stana, auta, nego koliko vrijede i po onome što imaju u sebi. To sam ja mojim đacima govorila i sada im se ispričavam. Pomalo se i rugam jer nikada ne bih odustala od ovih vrijednosti. Što im reći kad svaki dan ta djeca gledaju kako su drugi, koji nisu - učili, učili i učili - u smislu aktualne filozofije i većine u društvu, bolje prošli“, navodi Benček.
Često takvo razočarenje čuje i od bivših đaka:
„Nedavno mi je jedan bivši učenik rekao - Evo, sve sam dao, sve sam htio, bio sam najbolji, a nema me. A, ona, sjećate se, što je sjedila kraj mene i prolazila s dvojkama, ona vam je sad direktorica poduzeća (kojeg nema) i ima plaću veću od predsjednika države. Što idemo dalje, djeca sve više i više cijene materijalno. Kuća, vikendica, veliki stan, veliki auto, odjeća i obuća s markom - to je cilj.“
Sa 18 u stranku
Marijan Šimeg, glavni i odgovorni urednik Školskih novina, koje su prve objavile gorko- ironičnu „ispriku“ profesorice Benček, kojom je željela skrenuti pozornost hrvatske javnosti na prosvjetu i prosvjetare te djecu koja sve češće govore kako ne uče jer nemaju zašto, ističe da je pismo imalo odjeka i u regiji.
„Bilo je čak komentara iz Beograda i Novog Sada. Ljudi su komentirali pozitivno u smislu da bi bilo dobro da i oni imaju takvih učitelja koji se usude nešto reći, bez obzira na partijsku pripadnost. Bilo je i negativnih odgovora u smislu toga da se ona sprema u penziju pa sada pametuj. Gospođu znam odavno i godinama upozorava na te stvari. Učiteljima je već pomalo Sizifovski da pričaju našoj djeci o poštenju, o znanju, a onda svako malo imamo nekog Barba Luku, neke primjere nepotizma do neba. Divno je da je Sanaderova kći prije pet godina, čim je postala brucosiša na Akademiji dramskih umjetnosti, dobila Orleanda u Dubrovniku, a Pero Kvrgić joj je bio statist. Neke stvari malo bodu oči. Badava je učiteljima pričati o tim pozitivnim vrijednostima, kada nas život neprestano uvjerava da je to posve drugačije. Maturant dođe pred školu u mercedesu, pa kaže profesorici da mu ona ništa ne priča jer je njemu tata kupio mercedesa, a ona hoda u poderanim cipelama pošto nema ni za tramvajsku kartu. To je to“, kaže Šimeg.
Razgovarali smo i s učenicima četvrtih razreda zagrebačke 1. Gimnazije te sedmašima i osmašima Osnovne škole „Fran Galović“. Ističu da dobro znaju što su prave vrijednosti, znanje i poštenje prije svega, al' s tim se, kažu, teško u Hrvatskoj može zaposliti:
„Obrazovanje, fakultet, veza. Morate imati završen fakultet i vezu, pa ćete naći posao. Bez toga ništa. Nije dovoljan samo fakultet. Jedna djevojka je završila medicinu u roku, ali nije mogla dobiti posao dvije godine.“
„Moja mama je završila dva fakulteta i ne radi. Ona je diplomirani defektolog.“
„Najvažnija je snalažljivost.“
„Važno je da imaš vezu ili novac, inače baš ne možeš proći dobro.“
„Treba neka mala veza.“
„Treba odmah sa 18 godina u stranku.“
„Političari nam nisu uzor jer kradu i nisu pošteni ljudi. Misle da sve znaju.“
„Sportaši su nam veći uzor.“
„Ne bi smo bili profesori jer onda nemaš mogućnost nekog napredovanja. Imaš određenu plaću, koja nije velika.“
„Išao bih na pravo ili ekonomiju.“
„Jedino sigurno zanimanje za posao danas u Hrvatskoj je medicina.“
"Jeste, ali je naporno. Treba studirati 20 godina, onda je bolje završiti tri godine 'Verna' (visoka škola za ekonomiju poduzetništva), brzo završiš i na kraju imaš plaću 35.000 kuna. Nema više ideala, samo novac.“
„Ne može se sa malom plaćom nikako živjeti, tako da bi mi svi htjeli raditi ono što volimo, ali kada nas pitaju da li bi smo radili ono što volimo za 5.000 kuna ili bili menadžeri za 15.000, onda ipak rađe izabiremo menadžera zbog novaca.“
„Ne cijenim baš toliko novac.“
„Jedina vrijednost koja je ostala je prijateljstvo.“
„Imam samo jednog prijatelja, ali to je vrijedno.“