Autor: Charles Recknagel (Prevod: Ena Stevanović)
U osnovi evropske krize leži strah da bi, ukoliko se ne poduzmu hitne mjere, eurozona mogla doživjeti slom. Ali šta će se desiti ako dođe do toga?
Rečenica koja kruži eurozonom glasi:
Ukidanje jedinstvene evropske valute je moguće, ali još uvijek nije vjerovatno.
Zašto je slom moguć?
Zato što za vlade siromašnijih zemalja eurozone poput Grčke i Italije postaje izuzetno skupo da posuđuju novac koji im je potreban za isplatu dugova i operativnih troškova.
A zašto slom još uvijek nije vjerovatan?
Zato što, čak i ako su troškovi finansiranja dugova ovih zemalja neodrživi, Evropska unija i međunarodne financijske organizacije tvrde da je njihov cilj održavanje eurozone.
Međutim, niko ne zna da li si bogatije zemlje, koje su do sada spašavale samo relativno male ekonomije poput Portugala, Grčke i Irske, mogu priuštiti da izbave mnogo veće države poput Italije. To čini slom eurozone vrlo mogućim.
Mnogi stručnjaci smatraju da će do raspada eurozone doći iz razloga što će bogate zemlje odbiti da spase one siromašnije.
Govori se da neke od bogatijih zemalja, takozvane „ključne zemlje“ ili „sjeverne zemlje eurozone“ već razmatraju tu opciju.
Najviše će patiti 'periferija'
„Razmatrala se mogućnost potpisivanja sporazuma između manjeg broja zemalja koje bi imale mnogo veću fiskalnu koordinaciju i zajednički trezor. Mislim da je to smjer kojim će oni ići. To će vjerovatno uključivati Njemačku, Francusku, Nizozemsku, možda Finsku i još neke države. Ali to će biti te zemlje, periferija neće biti uključena“, rekao je Peter Boone, viši gostujući suradnik na London School of Economics.
Međutim, ako dođe do raspada eurozone, nijedna zemlja članica neće moći izbjeći ekonomske nemire koji će biti rezultat toga. To će pogoditi sve svjetske zemlje koje sa eurozonom imaju bankarske ili trgovačke odnose.
Najviše će patiti siromašnije zemlje eurozone, iste one čiji dugovi su pokrenuli ovu, sada već dvogodišnju krizu.
Poznata komercijalna banka UBS je nedavno procijenila da bi troškovi napuštanja eurozone za neku od siromašnijih zemalja iznosili od 9500 do 11500 eura po glavi stanovnika u prvoj godini. To je otprilike 40-50 posto državnog bruto nacionalnog dohodka.
Ti visoki toškovi će biti rezultat napuštanja eurozone i prelaska na nacionalnu valutu kojom će morati isplaćivati dugove i plaće javnog sektora.
Nova valuta će devalvirati u svojoj kupovnoj moći u odnosu na euro jer ljudi neće imati povjerenja u nju, nakon čega će sigurno uslijediti inflacija.
Panos Tsakloglou, politički ekonomist sa Ekonomskog fakulteta u Atini je rekao da će se životni standard zemalja kao što je Grčka na početku dramatično pogoršati.
Jedina nada je da će devalvirana valuta učinit grčke proizvode jeftinijim za kupovinu, što bi jačalo trgovinu i na kraju dovelo do oporavka.
„Ako sudimo iz pozicije zemalja koje su napustile monetarne unije, na početku, u prve dvije-tri godine će se ekonomska situacija dramatično pogoršati. To se naprimjer desilo Argentini kada su 2002.prekinuli vezu sa američkim dolarom. Nakon toga, iako se radilo o izrazito velikom padu životnog standarda, nakon toga je došlo do daleko bržeg oporavka nego u prvom scenariju (kada bi Grčka ostala u eurozoni i primjenila mjere štednje). Međutim, polazna tačka je znatno niža“, upozorio je Tsakloglou.
Tsakloglou se nada da će se Grčka izboriti sa krizom tako što će ostati u eurozoni, što podržava i većina njegovih sunarodnjaka.
Cijena napuštanja
Sjeverne zemlje bi u slučaju raspada eurozone također mogle očekivati težak period prilagodbe, čak i ako se neke od njih povežu kako bi stvorile svoju vlastitu valutu. Ta nova valuta bi, s obzirom na sudbinu eura, sigurno imala novo ime, koje još niko nije predložio.
Jednako teška će biti gotovo sigurna uspostava „novog eura“ koji bi bio oslobođen od otpora slabijih ekonomija. To bi značilo da bi proizvodi „ključnih zemalja EU“ bili skuplji od proizvoda konkurentnih zemalja kao što su Sjedinjene Države i Japan, što bi usporilo njihov rast.
Bilo kakav raspad eurozone bi gotovo sigurno doveo do globalne recesije, kako u Evropi tako i u cijelom svijetu.
Banke i burze su već pogođene krizom eura i doživjeli bi ogromne gubitke ako bi vlade koje im duguju novac bankrotirale ili plaćale dug u devalviranim valutama. Pogođene bi bile čak i banke koje nikad nisu direktno posuđivale novac ovim vladama jer bi troškovi kupovine osiguranja za kredite dramatično porasli. Sve banke bi imale manje novca za kreditiranje, što bi vjerovatno dovelo do još jedne svjetske kreditne krize i usporavanja svjetske ekonomije.
„To bi sigurno pogodilo Sjedinjene Države jer su američke banke prilično zavisne od banaka u Francuskoj i Njemačkoj. One nisu zavisne od periferije. Međutim, pitanje je da li bi one bile u stanju da se izbave iz toga. U suprotnom bi došlo do problema na burzi i sa obveznicama rastućih ekonimija i smatram da bi nas zahvatila još jedna globalna recesija i trebale bi nam dvije-tri godine da se oporavimo od nje“, rekao je ekonomist Boone.
Ovakav scenario nikoga ne bi razveselio i promijenio bi zauvijek lice Evrope.
Od kraja Drugog svjetskog rata, Evropljani su se navikli na ideju ujedinjene Evrope, pri čemu su zemlje koje su nekada stalno ratovale sada ekonomski povezane, tako da je konflikt među njima gotovo nezamisliv.
Ali pitanje je da li ta ideja može opstati i sa slomom eura. Mnogi stručnjaci tvrde da bi kraj eura mogao značiti i kraj Evropske unije.
Tsakloglou vjeruje da bi s padom eura toliko nabujala protekcionistička osjećanja da je teško zamisliti mogućnost bilo kakvog dijeljenja prihoda koje trenutno podupire EU.
„Mi možemo imati neku vrstu sloma eurozone i istovremeno nastavak Evropske unije. Međutim, ja imam osjećaj da bi politički pritisak bio prevelik. Recimo da neke velike zemlje, mnogo veće od Grčke, podlegnu krizi i da kao rezultat toga dođe do kolapsa bankovnog sistema u „ključnim“ zemljama Unije i da ste vi birač koji treba izaći na izbore u tim zemljama. Da li biste bili spremni obezbijediti još novca tim zemljama nekim novim Marshallovim planom ili Zakonom o zajedničkoj poljoprivrednoj politici i tako dalje? Imam osjećaj da će doći do snažnih političkih pobuna kojima bi se zahtijevao prekid bilo kakvih odnosa sa ovim zemljama“, kaže Tsakloglou.
Stoga je razumljivo da je Evropska unija opredjeljena očuvanju eurozone.
Ali razumljivo je da se s povećanjem količine uloženog novca povećava i zabrinutost u vezi s tim šta bi se moglo dogoditi ako ovi napori Evropske unije ne uspiju.
U osnovi evropske krize leži strah da bi, ukoliko se ne poduzmu hitne mjere, eurozona mogla doživjeti slom. Ali šta će se desiti ako dođe do toga?
Rečenica koja kruži eurozonom glasi:
Ukidanje jedinstvene evropske valute je moguće, ali još uvijek nije vjerovatno.
Zašto je slom moguć?
Zato što za vlade siromašnijih zemalja eurozone poput Grčke i Italije postaje izuzetno skupo da posuđuju novac koji im je potreban za isplatu dugova i operativnih troškova.
A zašto slom još uvijek nije vjerovatan?
Zato što, čak i ako su troškovi finansiranja dugova ovih zemalja neodrživi, Evropska unija i međunarodne financijske organizacije tvrde da je njihov cilj održavanje eurozone.
Međutim, niko ne zna da li si bogatije zemlje, koje su do sada spašavale samo relativno male ekonomije poput Portugala, Grčke i Irske, mogu priuštiti da izbave mnogo veće države poput Italije. To čini slom eurozone vrlo mogućim.
Mnogi stručnjaci smatraju da će do raspada eurozone doći iz razloga što će bogate zemlje odbiti da spase one siromašnije.
Govori se da neke od bogatijih zemalja, takozvane „ključne zemlje“ ili „sjeverne zemlje eurozone“ već razmatraju tu opciju.
Najviše će patiti 'periferija'
„Razmatrala se mogućnost potpisivanja sporazuma između manjeg broja zemalja koje bi imale mnogo veću fiskalnu koordinaciju i zajednički trezor. Mislim da je to smjer kojim će oni ići. To će vjerovatno uključivati Njemačku, Francusku, Nizozemsku, možda Finsku i još neke države. Ali to će biti te zemlje, periferija neće biti uključena“, rekao je Peter Boone, viši gostujući suradnik na London School of Economics.
Atina, novembar 2011.
Riječ „periferija“ se koristi za siromašnije zemlje eurozone, uglavnom one južne.Međutim, ako dođe do raspada eurozone, nijedna zemlja članica neće moći izbjeći ekonomske nemire koji će biti rezultat toga. To će pogoditi sve svjetske zemlje koje sa eurozonom imaju bankarske ili trgovačke odnose.
Najviše će patiti siromašnije zemlje eurozone, iste one čiji dugovi su pokrenuli ovu, sada već dvogodišnju krizu.
Poznata komercijalna banka UBS je nedavno procijenila da bi troškovi napuštanja eurozone za neku od siromašnijih zemalja iznosili od 9500 do 11500 eura po glavi stanovnika u prvoj godini. To je otprilike 40-50 posto državnog bruto nacionalnog dohodka.
Ti visoki toškovi će biti rezultat napuštanja eurozone i prelaska na nacionalnu valutu kojom će morati isplaćivati dugove i plaće javnog sektora.
Nova valuta će devalvirati u svojoj kupovnoj moći u odnosu na euro jer ljudi neće imati povjerenja u nju, nakon čega će sigurno uslijediti inflacija.
Panos Tsakloglou, politički ekonomist sa Ekonomskog fakulteta u Atini je rekao da će se životni standard zemalja kao što je Grčka na početku dramatično pogoršati.
Jedina nada je da će devalvirana valuta učinit grčke proizvode jeftinijim za kupovinu, što bi jačalo trgovinu i na kraju dovelo do oporavka.
„Ako sudimo iz pozicije zemalja koje su napustile monetarne unije, na početku, u prve dvije-tri godine će se ekonomska situacija dramatično pogoršati. To se naprimjer desilo Argentini kada su 2002.prekinuli vezu sa američkim dolarom. Nakon toga, iako se radilo o izrazito velikom padu životnog standarda, nakon toga je došlo do daleko bržeg oporavka nego u prvom scenariju (kada bi Grčka ostala u eurozoni i primjenila mjere štednje). Međutim, polazna tačka je znatno niža“, upozorio je Tsakloglou.
Tsakloglou se nada da će se Grčka izboriti sa krizom tako što će ostati u eurozoni, što podržava i većina njegovih sunarodnjaka.
Cijena napuštanja
Sjeverne zemlje bi u slučaju raspada eurozone također mogle očekivati težak period prilagodbe, čak i ako se neke od njih povežu kako bi stvorile svoju vlastitu valutu. Ta nova valuta bi, s obzirom na sudbinu eura, sigurno imala novo ime, koje još niko nije predložio.
Berza u Frankfurtu, septembar 2011.
Raspad eurozone bi ostavio sjeverne zemlje u velikom dugu jer bi morale pronaći načine da spase svoje banke koje bi bile u bankrotu zbog kredita koje su davale siromašnim zemljama eurozone. UBS banka procjenjuje da bi napuštanje eura za zemlje poput Njemačke koštalo šest do osam hiljada eura po glavi stanovnika u prvoj godini, što iznosi 20 do 25 posto državnog BDP-a.Jednako teška će biti gotovo sigurna uspostava „novog eura“ koji bi bio oslobođen od otpora slabijih ekonomija. To bi značilo da bi proizvodi „ključnih zemalja EU“ bili skuplji od proizvoda konkurentnih zemalja kao što su Sjedinjene Države i Japan, što bi usporilo njihov rast.
Bilo kakav raspad eurozone bi gotovo sigurno doveo do globalne recesije, kako u Evropi tako i u cijelom svijetu.
Banke i burze su već pogođene krizom eura i doživjeli bi ogromne gubitke ako bi vlade koje im duguju novac bankrotirale ili plaćale dug u devalviranim valutama. Pogođene bi bile čak i banke koje nikad nisu direktno posuđivale novac ovim vladama jer bi troškovi kupovine osiguranja za kredite dramatično porasli. Sve banke bi imale manje novca za kreditiranje, što bi vjerovatno dovelo do još jedne svjetske kreditne krize i usporavanja svjetske ekonomije.
Mnogi stručnjaci tvrde da bi kraj eura mogao značiti i kraj Evropske unije.
„To bi sigurno pogodilo Sjedinjene Države jer su američke banke prilično zavisne od banaka u Francuskoj i Njemačkoj. One nisu zavisne od periferije. Međutim, pitanje je da li bi one bile u stanju da se izbave iz toga. U suprotnom bi došlo do problema na burzi i sa obveznicama rastućih ekonimija i smatram da bi nas zahvatila još jedna globalna recesija i trebale bi nam dvije-tri godine da se oporavimo od nje“, rekao je ekonomist Boone.
Ovakav scenario nikoga ne bi razveselio i promijenio bi zauvijek lice Evrope.
Od kraja Drugog svjetskog rata, Evropljani su se navikli na ideju ujedinjene Evrope, pri čemu su zemlje koje su nekada stalno ratovale sada ekonomski povezane, tako da je konflikt među njima gotovo nezamisliv.
Ali pitanje je da li ta ideja može opstati i sa slomom eura. Mnogi stručnjaci tvrde da bi kraj eura mogao značiti i kraj Evropske unije.
Tsakloglou vjeruje da bi s padom eura toliko nabujala protekcionistička osjećanja da je teško zamisliti mogućnost bilo kakvog dijeljenja prihoda koje trenutno podupire EU.
„Mi možemo imati neku vrstu sloma eurozone i istovremeno nastavak Evropske unije. Međutim, ja imam osjećaj da bi politički pritisak bio prevelik. Recimo da neke velike zemlje, mnogo veće od Grčke, podlegnu krizi i da kao rezultat toga dođe do kolapsa bankovnog sistema u „ključnim“ zemljama Unije i da ste vi birač koji treba izaći na izbore u tim zemljama. Da li biste bili spremni obezbijediti još novca tim zemljama nekim novim Marshallovim planom ili Zakonom o zajedničkoj poljoprivrednoj politici i tako dalje? Imam osjećaj da će doći do snažnih političkih pobuna kojima bi se zahtijevao prekid bilo kakvih odnosa sa ovim zemljama“, kaže Tsakloglou.
Stoga je razumljivo da je Evropska unija opredjeljena očuvanju eurozone.
Ali razumljivo je da se s povećanjem količine uloženog novca povećava i zabrinutost u vezi s tim šta bi se moglo dogoditi ako ovi napori Evropske unije ne uspiju.