Filozof Jürgen Habermas napustio je svoj radni stol da bi spasio Evropu, od nesposobnih političara i od mraka moćnog tržišta. Kako u tekstu za njemački Spiegel piše Georg Diez, najveći živući njemački filozof je ljut, zaista ljut, jer sve što se dešava u Evropi on doživljava lično.
Klati se naprijed - nazad, kucka prstima po stolu i svako malo podvikne: “Sad je dosta”! On nema više ni volje ni snage gledati kako evropski projekat odlazi na smetljište povijesti.
Na tribini Goethe instituta u Parizu, 82-godišnji Jürgen Habermas sjedi na pozornici pored nekog profesora koji ima holivudski osmjeh i koji u nekoliko sati koliko je tribina trajala nije uspio postaviti više od sedam pitanja. Prosto zato što Habermas po 15 minuta odgovara i obrazlaže svoje viđenje trenutnog stanja projekta EU, projekta njegove generacije.
Evropski projekat ne može dalje biti vođen na ovaj elitistički način. Naši su političari odavno nesposobni. Već dugo nisu u stanju ništa ponuditi, ništa novo poželjeti, uopšte su bez sadržaja.
"Ja govorim ovdje kao građanin", kaže on. "Ja bih radije sjedio kod svoje kuće, za svojim radnim stolom, vjerujte mi. Ali sve je ovo previše važno i svima mora biti jasno koliko je alternativa užasna. Zato sam se angažovao u ovoj raspravi. Evropski projekat ne može dalje biti vođen na ovaj elitistički način!”, kaže profesor Habermas.
Ponekad, pesimistički, slegne ramenima i kaže: “U stvari ništa nije kako treba”, a onda se opet naljuti i “naruži” političare.
“Najradije bih ispsovao sve političke partije. Naši su političari odavno nesposobni. Već dugo nisu u stanju ništa ponuditi, ništa novo poželjeti, uopšte su bez sadržaja”, kaže Habermas ljut na političare i njihove funkcije radi funkcija samih. Baš kao i na medije koji veličaju vlastodršce.
Stalo mu je da se njegova poruka prenese. I zato je došao na tribinu u Pariz, zato je nedavno napisao autorski tekst za Frankfurter Allgemeine Zeitung, i zato tako glasno evropskim političarima zamjera cinizam i otklon od evropskih ideala.
Pitanje je međutim da li poznati filozof ima odgovor na pitanje - kako dalje s demokratijom i kapitalizmom.
Ono što trenutno u EU provode njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicholas Sarkozy, Habermas naziva postdemokratijom. Tu je Evropski parlament koji ima vrlo malo utjecaja; Evropska komisija sa svojim čudnim “plutajućim položajem” bez prave odgovornosti za ono što radi; i na koncu ali najvažnije od svega, Savjet Evrope.
Lisabonskim sporazum ovo je tijelo proizvedeno, prema Habermasu, u posebnu anomaliju, organ koji se bavi politikom, a da ga niko za to nije ovlastio.
Nekad su postojali neprijatelji, danas imamo tržište
Valja ovdje napomenuti da Jürgen Habermas nije nikakav namrgođeni starac, gunđalo, da nije apokaliptičar, nego naprotiv - optimista. I to nepopravljivi. On je u njemačkoj filozofiji rijetka pojava - od Marxa je preuzeo obrazovanu ljutnju, od Freuda dubinsku jasnoću moderne, a od američkih pragmatičara - jasnoću.
Predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel
Nikada nije bio “britka oštrica” kao Slavoj Žižek, niti žongler poput Petera Sloterdijka. Nije nikada nastupao u “cirkusima”, a uvijek je bio ljevičar. Podržavao je studentske proteste, sve dok nije postalo prevruće. Uvijek ga je zanimalo ustavno i proceduralno pravo. I to je ostala njegova pozicija do danas.
Habermas stvarno vjeruje u svijest ljudi. On istinski vjeruje u staru, uređenu demokratiju. On stvarno ima povjerenja u javno mnjenje koje je tu kako bi stvari napravilo boljima. Nema pojma o Facebook-u ili Twitter-u, ali ostaje teoretičar javnosti.
Uvijek je bio tu kada je Njemačku trebalo zadržati na pravom putu. I pokušava to i danas uraditi, objasniti zašto je Evropa za njega civilizacijski projekat koji se ne smije urušiti, te zašto je svjetski projekat pomiriti demokratiju i kapitalizam. Inače, veli Habermas, svijet će biti u stanju stalne krize.
“Nisam mogao ni pomisliti da ću doživjeti vrijeme u kojem će Evropa smanjiti stepen demokratije”, kaže Jürgen Habermas i ponovno ljutito pojašnjava zašto su krive političke elite.
“Oni ne pokazuju nikakve interese da narodu objasne kakve se važne odluke donose u Starsbourgu. Oni se samo plaše da ne izgube vlast”. Potom s istim žarom pojašnjava razliku u vremenu prije i sad: “Nekad su postojali neprijatelji, danas imamo tržište!”
Habermas duboko vjeruje u pobjedu protiv političkog defetizma. Nacionalnu državu on vidi kao mjesto u kojem su gradjanima najzaštićenija prava, i predlaže da se funkcije takve države prošire i na EU. On tvrdi da države nemaju prava, nego “samo građani imaju prava”, i zato poziva ljude da oni, a ne Vlade, vode politiku.
Građani Evrope moraju cijelo to područje shvatiti kao svoje, što će sadašnjim vlastodršcima izmaći tron i moć iz ruku. Budu li se narodi u Evropi osjećali građanima iste vrste, Merkel i Sarkozy neće više biti najvažniji. Ali upravo zato oni i vode ovakvu politiku - da zadrže vlast.
Postoji alterntiva, kaže njemački filozof. Postoji i drugi način od onog kojeg imamo: “Mediji moraju građanima pomoći da shvate koliko EU može utjecati na njihov život. Evropska se unija treba demokratizirati”.
Mora, trebalo bi, bilo bi dobro da...ali kako?
Nastup Jürgena Habermasa je kao njegove knjige. On je zapravo ostao isti - pragmatični optimist.
Nema optužnice, iako je prisutan pomalo agresivan ton. On analizira promašaje politike, ali nema odgovora na pitanje kako dalje u pomirenju demokratije i kapitalizma. Sve što nudi je vizija sposobnog poznavatelja ustavnog prava o tome da društvo u svijetu treba popraviti.
Kako to uskladiti sa surovom stvarnošću Jürgen Habermas nije objasnio.
