Najjednostavnije pitanje sa najkomplikovanijim odgovorom na svijetu "što je ljubav?" postavili smo članovima i gostima seminara organizovanog povodom obilježavanja osnivanja Društva psihoanalitičara Crne Gore.
Društvo za razvoj psihoanalize Crne Gore je četvrtu godinu postojanja obilježilo okupljanjem u Budvi na temu "Adolescencija i ljubav". Primjerima iz prakse razgovaralo se o seksualnosti, identitetu i zlostavljanju adolescenata, a mi smo učesnicima postavili jednostavno pitanje koje ima najkomplikovaniji odgovor na svijetu - što je to ljubav? Psihologinja Maruška Drašković:
"Razgovaramo prijateljica i ja, a obje smo iskusile i ljubav i starenje u ljubavi, i kaže mi da se sa šezdeset i kusur godina suočava sa pitanjem da li je njen muž voli, muž sa kojim živi četrdeset godina!? I u tom momentu shvatam: nije ljubav ono što mi očekujemo da jeste, jer ljubav ima svoja razna lica, a naša očekivanja su da će onaj Drugi, za koga mislimo da nas voli, raditi-misliti-činiti-ponašati se na onaj način kako bi mi voljeli da to radi. A to je duboka, suštinska zabluda. Jer mislim da smo onda u toj simbiozi ukvačeni, kao udicom zakačeni nekome za leđa, kao ono kad kišobran zakačite za okovratnik. I onda vas tako za taj kišobran svako može vući gdje hoće. I stalno imamo doživljaj da smo stalno nesretni jer taj neko Drugi ne čini ono što ja smatram ljubavlju, i ne ispunjava moje želje na način kako ja to želim".
Kako o ljubavi razmišljaju oni koji joj se tek nadaju, pitali smo neke od učesnika budvasnkog seminara.
Vaš browser nepodržava HTML5
O ljubavi
Želja za potpunim identifikovanjem dvije osobe u ljubavi može voditi u potpuno gubljenje individualnosti, kaže psiholologinja Maruška Drašković.
"Često ljudi žive u simbiozi koja se pretvara u grčenje i stezanje, i gubljenje individualnosti. Zato mi je najporaznije saznanje da ljudi danas žive u očajničkom očekivanju da će Drugi potpuno razumjeti njihove misli, njihove ideje, da moj Drugi treba znati što ja mislim kada podignem obrvicu, da mora da prepozna sve moje želje bez riječi. I kada sve to uspije, onda mi je dokazao ljubav. To je porazna zabluda kojom mnogi danas žele da nađu ljubav".
Neuronaučna istraživanja upućuju da nastanak osjećaja ljubavi utiču naurotransmiteri i neuroprijemnici u mozgu, pomoću testosterona, estrogena, dopamina, serotonina, vazopresina... a o tome da li je ljubav osjećanje, umijeće ili sposobnost, postoji mnoštvo mogućih odgovora. No, bez obzira na naučna objašnjenja i odlike savremenog društva koje potencira pripadnost grupi umjesto individualnosti, pojam ljubavi se za mnoge nije promijenio vjekovima, smatra trening psihoanalitičarka Abigejl Golomb iz Izraela.
"Iako spoljašnja obilježja ljubavi mogu biti veoma različita u različitim kulturama, unutrašnje osjećanje intimnosti izmedju dvije osobe koje se vole je danas zapravo jedako onome od prije stotina godina. Ljudima treba osjećaj da su željeni, da su po nečemu veoma specijalne osobe, i da na svijetu postoji neka specijalna osoba koja će vas učiniti posebnom. Za mnoge ljude je to ljubav".