Dan u kome otvara pregovore s Evropskom unijom, Crna gora dočekuje u izuzetno teškom socioekonomskom stanju. Osim prezaduženosti situacija u velikim privrednim sistemima je potpuno neizvjesna, čemu su najviše doprinijele problematične privatizacije. Zašto je većina privatizacija u Crnoj Gori, umjesto u prosperitet, kompanije dovela do ruba propasti.
Dugačak je spisak preduzeća koja su prethodnih godina privatizovana, a koja su danas u stečaju, pred stečajem ili ne obavljaju svoj primarni posao čekajući potencijalnog novog investitora.
Iz dijela preduzeća investitori su bježali preko noći, a u turističkom sektoru niz hotelskih kompleksa je ostao nezavršen. Sinonim za lošu privatizaciju, čija je jedna od posljedica ubrzano zaduživanje države i građana, je Kombinat aluminijuma za čije je poslovne poteze Vlada garantovala više od stotinu miliona eura koji sada dolaze na naplatu.
Sinonim za nevraćanje kredita je 'Vektra Jakić' u vlasništvu crnogorskog tajkuna Dragana Brkovića koja je u stečaju. Primjer privatizacije nakon koje je uslijedio prestanak proizvodne aktivnosti je Solana u Ulcinju koja ove godine bez kredita neće moći da obavi berbu soli, a uprava očekuje da za tu kompaniju strani investitor da 230 miliona eura. Primjer privatizacije čija je posljedica stvaranje gubitaka je dokapitalizacija Elektroprivrede Crne Gore koja bilježi gubitke od oko 40 miliona eura samo po osnovu duga Kombinata aluminijuma.
Svi ovi primjeri otvaraju pitanja: da li je uzrok dovođenja privatizovanih kompanija na rub propasti neadekvatan odabir stranih partnera, ili korupcija i mahinacije, ili neznanje prilikom privatizacija?
Urednik u nedjeljniku Monitor Zoran Radulović ocjenjuje da je ključni uzrok, što se novi vlasnici kompanija često nisu bavili tim poslom, a da je vlast upravo takvima pravila ustupke:
„Vrlo često su vlasnici tih kompanija postajali ljudi koji, ne da se nisu bavili tim poslom, nego se u životu nijesu bavili ni jednim legalnim poslom. Onda od njih ne možemo ni očekivati ništa drugo nego to što smo dobili. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja se može pohvaliti time, da je uspjela da upropasti kompaniju čija je osnovna i jedina djelatnost – vađenje soli iz mora. To zvuči nemoguće, ali je istina. I sad imamo problem da izvađenu so iz mora, u toj kompaniji nema ko da pokupi“, kaže Radulović.
Stav opozicije je da se od početka privatizacija radilo o prevari čiji je cilj bio da se društveno bogatstvo prenese na privatna lica najčešće bliskima vlasti. Ta spirala je nastavljena i sa dovođenjem inostranih kompanija koje nemaju iskustva u poslovima koje obavljaju domaće privatizovane firme.
Slaven Radunović iz Nove srpske demokratije u tom kontekstu pominje vaučersku privatizaciju:
„Privatizacije crnogorskih preduzeća i velikih, srednjih i malih, mnoga smo već zaboravili, su doživljene od strane vlasti kao prilika da se njihovi najbliži prijatelji i oni obogate, to jest da izvrše tranfer sa državne ili društvene svojine u privatnu. Ali ne na način koji bi bio zdrav za privredu i uopšte za budžet Crne Gore, već da za što manje novca ili nimalo novca dođu do velike imovine.“
Sindikat odbacuje krivicu zaposlenih
Sličnog mišljenja je i Srđa Keković, predsjednik Unije slobodnih sindikata, koji kaže da je proces privatizacije potpuno promašen, jer su uglavnom strani strateški partneri profitirali, a država i radnici gubitnici.
„Odbacujem to da je bilo koji strateški partner otišao iz Crne Gore zbog štrajkova zaposlenih u toj kompaniji. Ali mogu da prihvatim da na samom početku tog procesa ni sindikati nisu mogli da se snađu, nisu imali dovoljno kapaciteta, nit su bili dovoljno edukovani kako da se suprostave toj pošasti.“
Da bi se na neki način popravila šteta od loših privatizacija, prema mišljenju Slavena Radunovića su neophodne najprije političke promjene:
„To sve govori da ovakav način privatizacija i poslovanja crnogorske privrede i rukovođenja privredom, ne može da se okonča bez temeljnih promjena u Crnoj Gori, koje podrazumjevaju na prvom mjestu promjenu vlasti na čelu sa Milom Đukanovićem koji vlada iz sjenke“, ocjenjuje Radunović.
Zoran Radulović smatra da će se veoma teško popraviti šteta od posljedica privatizacije Kombinata aluminijuma. Ipak Radulović smatra da je moguće sanirati dio štete izazvane kumovskim privatizacijama:
„Fino promjeniti državnog tužioca, ministra policije i direktora Uprave policije i gro tih problema bi bilo moguće riješiti za šest mjeseci ili možda kraće“, tvrdi Radulović.
Ipak postoje primjeri u kojima su nakon privatizacije, preduzeća nastavila sa pozitivnim poslovanjem, kao što je dio bankarskog sistema, zatim Telekom Crne Gore, Jugopetrol iz Kotora, Pivara u Nikšiću i pojedini hoteli. I za te kompanije je svojevremeno bilo teza da je bilo nepravilnosti pa i korupcije prilikom privatizacije, međutim njihovo pozitivno poslovanje je taj aspekt neregularnosti bacio u sjenku.
Dugačak je spisak preduzeća koja su prethodnih godina privatizovana, a koja su danas u stečaju, pred stečajem ili ne obavljaju svoj primarni posao čekajući potencijalnog novog investitora.
Iz dijela preduzeća investitori su bježali preko noći, a u turističkom sektoru niz hotelskih kompleksa je ostao nezavršen. Sinonim za lošu privatizaciju, čija je jedna od posljedica ubrzano zaduživanje države i građana, je Kombinat aluminijuma za čije je poslovne poteze Vlada garantovala više od stotinu miliona eura koji sada dolaze na naplatu.
Sinonim za nevraćanje kredita je 'Vektra Jakić' u vlasništvu crnogorskog tajkuna Dragana Brkovića koja je u stečaju. Primjer privatizacije nakon koje je uslijedio prestanak proizvodne aktivnosti je Solana u Ulcinju koja ove godine bez kredita neće moći da obavi berbu soli, a uprava očekuje da za tu kompaniju strani investitor da 230 miliona eura. Primjer privatizacije čija je posljedica stvaranje gubitaka je dokapitalizacija Elektroprivrede Crne Gore koja bilježi gubitke od oko 40 miliona eura samo po osnovu duga Kombinata aluminijuma.
Svi ovi primjeri otvaraju pitanja: da li je uzrok dovođenja privatizovanih kompanija na rub propasti neadekvatan odabir stranih partnera, ili korupcija i mahinacije, ili neznanje prilikom privatizacija?
Urednik u nedjeljniku Monitor Zoran Radulović ocjenjuje da je ključni uzrok, što se novi vlasnici kompanija često nisu bavili tim poslom, a da je vlast upravo takvima pravila ustupke:
„Vrlo često su vlasnici tih kompanija postajali ljudi koji, ne da se nisu bavili tim poslom, nego se u životu nijesu bavili ni jednim legalnim poslom", kaže Radulović.
Stav opozicije je da se od početka privatizacija radilo o prevari čiji je cilj bio da se društveno bogatstvo prenese na privatna lica najčešće bliskima vlasti. Ta spirala je nastavljena i sa dovođenjem inostranih kompanija koje nemaju iskustva u poslovima koje obavljaju domaće privatizovane firme.
Slaven Radunović iz Nove srpske demokratije u tom kontekstu pominje vaučersku privatizaciju:
„Privatizacije crnogorskih preduzeća i velikih, srednjih i malih, mnoga smo već zaboravili, su doživljene od strane vlasti kao prilika da se njihovi najbliži prijatelji i oni obogate, to jest da izvrše tranfer sa državne ili društvene svojine u privatnu. Ali ne na način koji bi bio zdrav za privredu i uopšte za budžet Crne Gore, već da za što manje novca ili nimalo novca dođu do velike imovine.“
Sindikat odbacuje krivicu zaposlenih
Sličnog mišljenja je i Srđa Keković, predsjednik Unije slobodnih sindikata, koji kaže da je proces privatizacije potpuno promašen, jer su uglavnom strani strateški partneri profitirali, a država i radnici gubitnici.
Srđa Keković
U prethodnom periodu je zabilježeno da su i radnici opstruirali proizvodnju u pojedinim kompanijama, nenaviknuti na novi sistem poslovnih odnosa, što je izazvalo povlačenje investitora. Srđa Keković odbacuje bilo kakvu krivicu zaposlenih:„Odbacujem to da je bilo koji strateški partner otišao iz Crne Gore zbog štrajkova zaposlenih u toj kompaniji. Ali mogu da prihvatim da na samom početku tog procesa ni sindikati nisu mogli da se snađu, nisu imali dovoljno kapaciteta, nit su bili dovoljno edukovani kako da se suprostave toj pošasti.“
Da bi se na neki način popravila šteta od loših privatizacija, prema mišljenju Slavena Radunovića su neophodne najprije političke promjene:
„To sve govori da ovakav način privatizacija i poslovanja crnogorske privrede i rukovođenja privredom, ne može da se okonča bez temeljnih promjena u Crnoj Gori, koje podrazumjevaju na prvom mjestu promjenu vlasti na čelu sa Milom Đukanovićem koji vlada iz sjenke“, ocjenjuje Radunović.
Zoran Radulović smatra da će se veoma teško popraviti šteta od posljedica privatizacije Kombinata aluminijuma. Ipak Radulović smatra da je moguće sanirati dio štete izazvane kumovskim privatizacijama:
„Fino promjeniti državnog tužioca, ministra policije i direktora Uprave policije i gro tih problema bi bilo moguće riješiti za šest mjeseci ili možda kraće“, tvrdi Radulović.
Ipak postoje primjeri u kojima su nakon privatizacije, preduzeća nastavila sa pozitivnim poslovanjem, kao što je dio bankarskog sistema, zatim Telekom Crne Gore, Jugopetrol iz Kotora, Pivara u Nikšiću i pojedini hoteli. I za te kompanije je svojevremeno bilo teza da je bilo nepravilnosti pa i korupcije prilikom privatizacije, međutim njihovo pozitivno poslovanje je taj aspekt neregularnosti bacio u sjenku.