Iako su crnogorski državni organi u subotu najavili da će u roku od dva dana ukloniti spomenik Puniši Račiću, čije je podizanje izazvalo pravu buru negativnih reakcija, do toga još nije došlo. U međuvremenu težište žučne polemike pomjera se na pitanja: zašto i u Crnoj Gori ima pokušaja istorijskog revizionizma i da li je, u još jednom podizanju tenzija, politika i ovoga puta umiješala prste?
Uskovitlane strasti zbog odluke bratstva Račića da atentatoru na hrvatske političke prvake u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Puniši Račiću, koji je bio poslanik srpskih radikala, podignu spomen obilježje u njegovom rodnom selu Slatina kod Andrijevica na sjeveru Crne Gore, još se ne smiruju.
Na potezu su organi lokalne samouprave, kojima je državna inspekcija naložila uklanjanje spomenika, pošto on nije podignut u skladu sa važećim zakonima. Predsjednik opštine Andrijevica iz vladajuće Demokratske partije socijalista Srđan Mašović kaže za Radio Slobodna Evropa kako je u stalnoj komunikaciji sa mještanima Slatine.
“Očekujem da ćemo se dogovoriti sa njima da u toku dana, eventualno sjutra ujutro, oni sami uklone to spomen obilježje. I na taj način izbjegnemo eventualne neprijatne scene.“
U isto vrijeme, Milosav Miško Dukić, koji je bio predsjednik Odbora za podizanje spomenika ispred bratstva Račića, očekuje akciju rušenja:
“Spremni smo da se borimo svim pravnim sredstvima da spriječimo taj čin. Ali nam administracija nije dala šansu da se borimo pravnim sredstvima. Izgleda da se sve radi na brzinu.“
U međuvremenu, otvara se polemika o tome zašto u Crnoj Gori ima pokušaja istorijskog revizionizma i tihe rehabilitacije ličnosti koje zvanična istoriografija prepoznaje kao zločince.
Podsjetimo, naum podizanja spomenika ozloglašenom četničkom komandatu Pavlu Đurišiću, u selu Zaostrog kod Berana 2003. godine nije uspio, pošto su njegovi postamenti dignuti u vazduh. Zašto se 14 godina kasnije pokušavaju relativizovati zločini i Puniše Račića, koji je takođe bio pripadnik četničke ideologije, i koji je prije atentata u Skupštini SHS 1928. godine, učestvovao u pripremi ubistva crnogorskog kralja Nikole?
Za istoričara, kustosa istorijskog muzeja na Cetinju, Miloša Vukanovića odgovor leži u opipavanju domaćeg terena, pošto je talas revizionizma zapljusnuo susjedne države. Ipak, u izjavi za naš radio primjećuje:
“U Crnoj Gori je veoma velika razlika u odnosu na ono što se dešava npr. u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Crnoj Gori još nijedan kolaboracionista nije rehabilitovan i skoro svi spomenici iz perioda NOB-a su sačuvani. Ovo su za sada izolovani slučajevi, iza kojih ne stoje institucije, već određene političke strukture pokušavaju da nametnu svoju ideologiju i, za sada, država se uspješno brani od toga. Međutim, koliko dugo će uspjeti to je već drugo pitanje.“
To što je država, prema mišljenju dijela javnosti, zakašnjelo reagovala na podizanje spomen obilježja Puniši Račiću, politička anlitičarka Daliborka Uljarević tumači poslovičnom nespremnošću za suočavanje sa prošlošću i adekvatnom odnosu prema sopstvenoj istoriji, pošto to nije politički isplativo:
“Ne postoji sistemski pristup ključnim pitanjima prema kojima društvo i političke strukture treba da se odrede. Sve je podređeno onome što na izborima donosi ili odnosi određene poene. Samim tim imamo kontinuirano flertovanje sa vrlo važnim i opasnim temama, koje prije ili kasnije imaju izraze poput ovoga. Veliko je pitanje, da li bi uopšte crnogorske vlasti reagovale na način na koji su reagovale, da mi nijesmo imali oštru protestnu notu Hrvatske, i reakcije određenih opozicionih političkih partija, koje ne pripadaju tom korpusu onih koji su učestvovali u podizanju tog spomenika.“
Bilo kako bilo, Miško Dukić ne odustaje od stava kako je podizanje spomenika Puniši Račiću bio ispravan čin zbog, kako naglašava, njegovog učešća u slobodarskim ratovima. Na brojne negativne reakcije i komentare u Crnoj Gori i Hrvatskoj ima spreman odgovor:
“Aferim dajem vlastima i narodu Hrvatske što čuvaju svoje ljude. Što nijedan spomenik ustašama i zlikovcima nijesu porušili, nego ih još i veličaju. Jedino smo mi Crnogorci spremni da za tuđi interes i za tuđu volju degradiramo svoje ljude i uklanjamo spomen obilježja.“
Da li uzroke u tzv. revizionističkim pokušajima treba tražiti u tome što kao država i društvo nijesmo dovoljno debatovali o činjencima koje su u istorijskim udžbenicima zapisane kao nesporne i pokušali da ih sa znatne vremenske distance nanovo razmotrimo i osvijetlimo?
“Apsolutno ne, to se nije desilo ni u jednoj republici bivše Jugoslavije. Tako ni u Crnoj Gori nije došlo do javne i otvorene debate o kontroverznim temama prošlosti, nego zvanične istorijske norme i istorijske naracije, koje su opstale, koje su sada u upotrebi, jesu one koje sadašnjim političkim strukturama odgovaraju. Tako da u Crnoj Gori nije došlo do negativnog revizioiozma samo zbog jake kontrole vlasti nad tim poljem“, zaključuje istoričar Vukanović.