Pet decenija Božo Čelebić iz Žabljaka Crnojevića na domak Skadarskog jezera, čuva dio crnogorskog nasljeđa i ručno pravi čunove, čuvajući tako ovaj stari zanat od zaborava. Zašto je čun i danas, kao nekada, glavno prevozno sredstvo na Skadarskom jezeru i okolnim selima gdje se osjeća dah prošlosti i u čemu je tajna trajanja ovog drvenog čamaca ...
Kuda god prođete obalom Skadarskog jezera vidjećete drvene čunove koji su, kako tvrde etnolozi, vjekovnim iskustvom prilagođeni ćudljivim prilikama na jezeru koje je oduvijek za ljude ovog kraja značilo- život.
U selima koja gravitiraju Skadarskom jezeru osjeća se dah prošlosti, a u podnožju carske tvrđave Žabljaka Crnojevića nalazi se dom porodice Čelebić. Tu osamdesetogodišnji majstor Božo pravi drvene čunove. Zanat je naučio gledajući starog majstora Blaža Brnovića.
"Jednom prilikom ja njemu kažem, Blažo se zvao taj stari, a najprije sam sa njim išao u ribolov, Blažo ako prodadnem ovaj čun da mi napraviš drugi? - Božo vidjećemo ako imadnem vremena, ovo, ono i tako... I ja prodam taj moj čun veli on meni: 'Božo nemam kad, no se uči sam. Razumiješ, uči se sam. Ja sam tako počeo samouk, kako mi kažemo. Samouk da pravim i neki je izašao dobro, neki nije'. I tako pedeset godina već ja radim to", priča nam Božo.
Zahvaljujući specifičnoj izradi i konstrukciji stari drveni čun najbolje odolijeva prilikama na jezeru kada duvaju jaki vjetrovi, zato je i danas na cijeni. I to ne samo zbog ribolova nego naročito s jeseni, kada voda poplavi okolna sela.
Vješte ruke i dobra daska od bijelog bora, koga ima širom Crne Gore, i manji čun majstor Božo može da napravi za jedan dan.
"Pravi se od daske bijelog bora, debljina koju ja poručim tako mi sašegaju. Onaj patos, ili dno kako ga mi zovemo, treba da bude 4 cm debljine. Obradim ono dno, kako mi kažemo, pa ga onda stavim da se savija, namažem ga blatom, zemljom da ne bi izgorelo. Savijem ga otprilike da bude jedno 10-15 cm savijeno. E, onda one, kako mi kažemo, tramboke podešavam im visinu. Gledam pravac da mi bude, da se ne iskrivi jer može da pođe, da ga daska povuče...Ako ga daska povuče ja ga vratim sjekiricom ili macom udarim, da ga dognam u istom pravcu. Onda drugu dasku i onda kad ga uhvate daske nema više mrdanja", objašnjava Božo.
A na pitanje, kakav je način izrade bio nekada, kada nije bilo mašina, Božo odgovara:
"A prije je bilo kako, bila je teslica, sjekirica i ručna blanja i onda -deri, deri! Tada nijesam imao mašine, a sada imam i cirkulare i blanje na struju ali ima posla oko toga- dosta. Nekada sam ga pravio, kad sam bio mlađi, za jedan dan kad mi je sve bilo spremno da ga sklopim i napravim. Ali on takav ne može na jezero još, treba da se ofarba i da ga izatkaš, da se popune kučinom praznine između dasaka da voda ne prodire", objašnjava Božo.
Kad su se čunovi najbolje prodavali?
"Kad se išlo za Albaniju kad su ono sankcije bile, kad se švercovalo i duvanom i naftom i kafom... Tada sam ih najbolje prodava'. Jedan čun sam ja prodava' i po dvije ipo 'iljade maraka. To su veliki čamci bili koji je moga' po četiri - pet tona da vozi. A sad se ovi mali obični prodaju od četiri do šest stotina eura ovi od tri kolomata. Kupuju ga svi koji se bave ribolovom i dolaze iz svih krajeva Crne Gore da kupuju", kaže Božo.
Na pitanje zašto je čun najpogodniji za mještane iz okoline Skadarskog jezera, odgovara:
"Čun je tradicionalno prevozno sredstvo na jezeru i za one koji idu u ribolov. Prave oni i one limene barke ali nikad nijesu te barke podesne za naše rabote kao što je čamac. Samo znaš što je? Ova naša obična, kako mi kažemo, 'Penta', ove Tomosove pente ne mogu na te limene čamce da idu brzo nego oni su široki pozadi i onda vuče vodu i zaustavlja je, a na drvene čamce mnogo brže ide. Treba imati i veslo i znati voziti jer ne možeš bacati mreže bez vesala."
Njegovi sinovi znaju da prave čunove ali ne žele da se bave ovim zanatom ali je zato supruga Bosa uvijek tu da pomogne kada je potrebno.
"Ovo je težak posao i ne umije svako to da radi - da ti pravo kažem, taj posao. Ne umije i onda ošteti dasku i gotovo".
Božo Čelebić nam pričom dočarava ambijent na jezeru tokom ribolova i prenosi iskustva ali i dio nasljeđa mještana ovih sela. A na pitanje:
da li su samo muškarci vozili čunove, Božo priča:
"I žene boga mi- i žene! Meni je žena 'odila lampom kad smo odili u ribolov za vrijeme lovostaja, zabrana. Ona je vozila pentu, a ja ošćima, pa nas ćeraju čuvari, a mi za sat- dva do dvjesta kila krapa ubiješ. Sad ne možeš pet krapica (šaran) uloviti čitavu noć, zato što nema ribe, svako agregatima-svako lovi..."