Admiru Ismić i Boška Brkića svijet je prozvao sarajevskim Romeom i Julijom. O njima su snimljeni brojni filmovi i napisani stihovi, komponovana muzika. Ubijeni su snajperskim hicima 18. maja 1993. na Vrbanja mostu dok su pokušavali napustiti opkoljeno Sarajevo i pobjeći od strahota rata. Tragično prekinuta ljubav inspirisala je mnoge, a njihovim najbiližim ostavila tugu i uspomene.
Admirin otac, Zijad Ismić, kratko kaže:
„Umiješao se rat u ljubav. Onda prestaju svi zakoni – i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.“
Admira je plan o odlasku iz Sarajeva povjerila majci Nedreti.
„Pokušavala sam danima da je odgovorim, stalno sam plakala, ubjeđivala je“, priča ona.
Na putu za koji su mislili da je njihov spas, ubijen je prvo Boško, a onda Admira. Slučajni svjedok, mnogo godina kasnije je ispričao:
„Djevojka je mahala torbom, držala se za ruku, u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal i legli su, onako zagrljeni, jedno pored drugog.“
Za njihovu smrt niko nije odgovarao. Krivci nisu nikad došli pred lice pravde.
Admirini roditelji, Zijad i Nedreta, kraj spomenika tragično stradalih Admire i Boška, 18. maj 2017.
Boškova majka, Radmila Brkić, ovako odgovara na pitanje da li bi voljela znati ko je ubio mladi par:
„Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. I kad bih doznala, i kad bih vidjela tog čovjeka, ovako, pred sobom, ništa mu ne bih rekla, samo bih ga pitala: 'Čovječe, zašto si to uradio?'.“
Bilo je nekoliko inicijativa da Admira i Boško dobiju spomen obilježje u svom gradu, koje bi istovremeno bilo simbol ljubavi i želje za slobodom, ali nijedna nije dobila prolaz kod onih koji odlučuju.