Dvoje mladih Sarajlija, Admira Ismić i Boško Brkić, ubijeni su snajperskim hicima 18. maja 1993. godine na Vrbanja mostu (Most Suade i Olge) dok su pokušavali napustiti opkoljeni grad i strahote rata.
Priča o nesretoj ljubavi je obišla svijet, snimljeni su brojni dokumentarni filmovi, komponovane melodije, napisani stihovi… Samo u Sarajevu, na mjestu njihove pogibije, nema nikakvog obilježja.
Prije 23 godine ovi 25-ogodišnjaci mučki su ubijeni u pokušaju da napuste grad rata u kojem su, kao najveće bogatstvo, imali svoju ljubav.
Godinama kasnije, slučajni očevidac njihove smrti će ispričati: "Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruke, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal. Prvo je pogođen Boško, pa Admira. Ona je dopuzala do njega i ležali su onako zagrljeni".
Bol je zauvijek obilježila Admirine roditelje, Nedretu i Ziju Ismića i Boškovu majku Radmilu Brkić (Boškov otac nije živ).
"To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti", prisjeća se majka Nedreta.
Otac Zijo Ismić dodaje: "Umiješao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni – i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata".
Majka Rada, povodom različitih verzija ko je i s koje strane uputio smrtni rafal, kaže: "Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. Jednostavno, kad bih doznala za tog čovjeka i kad bih ga vidjela pred sobom, samo bih ga pitala: 'Zašto si to uradio? Zašto ih ubi?' Ništa više".
Američki reporter Kurt Schork je 1993. godine za agenciju Reuters prvi napisao reportažu o tragičnoj ljubavi dvoje mladih Sarajlija, tvrdeći kako je postojao dogovor nadležnih, s bosanske i srpske strane, da par pređe liniju razgraničenja.
"Boško i Admira hodali su najmanje 500 metara desnom obalom Miljacke, potpuno izloženi pogledima vojnika s obje strane. Nakon što su prešli liniju pod kontrolom bosanske strane i krenuli prema naselju Grbavica pod kontrolom Srba, neko ih je pogodio", napisao je Schork.
O "sarajevskom Romeu i Juliji" Japanci su snimili film, dokumentarac je snimljen i u koprodukciji PBS's Frontline, National Film Board of Canada i WDR Germany, a režirao ga je John Zaritsky.
Primajući DuPont Columbia nagradu, Zaritsky je izjavio: "Bosna... kad čujem tu riječ, pomislim na tragediju jednog mladića i jedne djevojke, na ljubav Boška i Admire. Kad čujem Bosna, pomislim na smrt Romea i Julije… u Sarajevu".
Za svjetsku javnost posebno je zanimljivo što su "sarajevski Romeo i Julija", kako ih je prvi prozvao CNN, različite nacionalne pripadnosti – Admira je Bošnjakinja (Muslimanka) a Boško Srbin.
Uz brojne članke i reportaže, o Bošku i Admiri, napisana je opera, komponovana muzika, rodili su se brojni stihovi. Mladi par je opjevao i poznati pjevač Bill Madden.
Sarajevska rock grupa "Zabranjeno pušenje" je 2013. snimila album sa udarnom pjesmom "Boško i Admira". Snimljen je i video spot.
Tada je frontmen grupe Davor Sučić, izjavio: "Ovo je, prvenstveno, pjesma u kojoj će se Sarajlije najviše prepoznati. Ali, nadam se da će imati onu energiju koju dobre pjesme imaju i da će je osjetiti i ljudi koji ne znaju direktno za događaj, da će je ljudi razumjeti i van Bosne i Hercegovine, jer ova priča nije samo naša".
(Zabranjeno pušenje, "Boško i Admira", Youtube)
Zagrljena tijela "sarajevskih Romea i Julije" ležala su sedam dana na mostu Vrbanja, a osmog su izvučena i sahranjena na groblju u Lukavici (Republika Srpska).
Po završetku rata, 1996. godine, posmrtni ostaci su prebačena na groblje Lav u Sarajevu.
Ispod njihovog groba vječni smiraj je pronašao, prema vlastitoj želji, i američki reporter Kurt Schork, ubijen je na ratištu u Sijera Leoneu 2000. godine.
Ko je ubio dvoje mladih ljudi na njihovom putu u svijet bez rata i mržnje?
Mnogo je odgovora "iz pouzdanih" izvora, ali još niko nije optužen za ovo ubistvo.
Na Vrbanja mostu ili u Vilsonovom, popularnom šetalištu i mjestu okupljanja mladih, nema nikakvog obilježja niti spomena na ljubav ovo dvoje Sarajlija.
Vjerovatno, nadležnim koji odlučuju o onom što će biti uspomena za vijekove, ne treba podsjećanje da se "voljelo dvoje mladih" različite nacionalne pripadnosti? Ili, da su Admira i Boško "stavili svoju ljubav ispred zastava", kako pjeva "Zabranjeno pušenje":
"Ma kakva Julija,
kakav Romeo
niko se nije tako volio
i niko nikad neće
sve dok Miljacka voda teče.
I pitaj se kad će još jednom
na svijetu malom, bijelom
da se dotaknu srca dva
i stave ljubav ispred zastava".
Priča o ljubavi i smrti Admire Ismić i Boška Brkića je univerzalna i zato je obišla svijet.
I nije suvišno, ponavljati je, barem svakog 18. maja, jer – kako reče pjesnik – nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše.
Admira i Boško, zaslužuju mjesto u našem sjećanju.
