Nakon 15 mjeseci provedenih u mirovnoj misiji u Afganistanu, kapetan Vojske Crne Gore Ivica Simonović se vratio u domovinu.
Time je na neki način postavio rekord u dužini neprekidnog boravka u zemlji koju pogada teško siromaštvo, ratni sukobi ekstremista i pobunjenika sa vojnicima NATO - u najozbiljnijoj i najopasnijoj vojnoj misiji u svijetu. Kapetan Simonović je radio u regionalnoj komandi Sjever u Mazar El Šarifu koja je pod njemačkom komandom.
Pošao je u Afganistan motivisan profesionalnim usavršavanjem, a danas za RSE govori o iskustvu crnogorskog vojnika u Avganistanu.
Simonović: Kako da nije. Dovoljno je reći Afganistan. Možete svakodnevno čitati u štampi o rizičnim situacijama tamo. Jedino što mogu da istaknem jeste da u odnosu na ostale regionalne komande i njihove zone odgovornosti, naša regionalna komanda Sjever ima relativno manje incidenata u odnosu na druge regionalne komande, sa mnogo manje smrtnih ishoda, što samo po sebi govori da je ipak situacija u našoj zoni odgovornosti stabilnija. Najteže je regionalnim komandama Istok i Jug gdje se zaista vode žestoke borbe protiv pobunjenika.
Simonović: U Afganistanu je 1390. godina, po njihovom kalendaru. Mogu slobodno da kažem da je situacija u Afganistanu, infrastruktura i sve što ide uz to najmanje 500 u zaostatku za svijetom. Počev od medicinske zaštite do školstva. Najveća sreća koju čovjek može da doživi jeste kada Afganistanac na Dari jeziku kaže taša kur što znači hvala, kada pomognete njegovom djetetu, kada mu date neku vakcinu ili kada mu pružite neku drugu medicinsku pomoć, koja je u principu u svim, da tako kažem normalnim državama uobičajena. Čovjek mora da bude dio te misije, da živi sa tim narodom da bi shvatio koliko oni teško žive. Slobodno onaj koji tamo ode može da zaboravi i ISAF i politiku, može da zaboravi na različite stvari i razmišljanja tipa jesmo li za NATO nijesmo za NATO, jedino što se tamo cijeni je ljudskost, da li nekome pružiš pomoć ili ne pružiš. Vjerovali ili ne, voda je kod njih dragocjena pa skoro koliko i zlato.
Uniforma ne čini vojnika
Simonović: U regionalnoj komandi Sjever postoje tri restorana. Prvi i glavni restoran je njemački, drugi je norveški a treći američki. Ako već želite da cijenim, moram reći da je hrana u američkom ubjedljivo najbolja. U američkom restoranu radi osoblje iz Makedonije tako da je hrana slična našoj. Slobodnog vremena je vrlo malo. Imamo ga kada je vrijeme za doručak, za ručak i večeru. U principu, moje kolege i ja izbjegavamo taj ručak i od 12 do 15 časova na programu je kafenisanje zajedno sa kolegama iz Bosne i Hrvatske. To je jedna ekipa u kojoj se nalazi otprilike 15-ak nas iz tri različite države i tako provodimo slobodno vrijeme, igramo bilijar, stoni fudbal. Posljednjih večeri smo čak uspjeli da nabavimo gitaru pa smo svirali i pjevali, podsjećali se nekih starih hitova iz SFRJ.
Simonović: 27. avgusta postao sam otac po drugi put. U svoju državu vratio sam se 11. aprila. On je dakle napunio 8 mjeseci kada smo se upoznali. Čovjeku te stvari teško padaju ali ja sam profesionalac, ovo sam uradio za sebe, za svoju državu i naravno da se ni u jednom trenutku ne kajem. Što se tiče kontakta sa porodicom on je bio redovan preko Skajpa, preko Fejsbuka i preko telefona. To nam je bilo omogućeno od strane njemačkih kolega.
Simonović: Svako od nas svom poslu pristupa profesionalno. Samim tim, zamislite vatrogasca koji želi da bude vatrogasac i koji nosi vatrogasnu uniformu a nikada u životu nije ugasio ni jedan požar. Slična je situacija i sa vojnikom. Čovjek može sebe da smatra vojnikom, ali ukoliko ne bude na nekom takvom žarištu i ukoliko ne bude u prilici da provjeri, iskusi samog sebe na terenu, ne može se nazvati vojnikom. Uniforma ne čini vojnika.
Time je na neki način postavio rekord u dužini neprekidnog boravka u zemlji koju pogada teško siromaštvo, ratni sukobi ekstremista i pobunjenika sa vojnicima NATO - u najozbiljnijoj i najopasnijoj vojnoj misiji u svijetu. Kapetan Simonović je radio u regionalnoj komandi Sjever u Mazar El Šarifu koja je pod njemačkom komandom.
Pošao je u Afganistan motivisan profesionalnim usavršavanjem, a danas za RSE govori o iskustvu crnogorskog vojnika u Avganistanu.
Slobodno onaj koji tamo ode može da zaboravi i ISAF i politiku, jedino što se tamo cijeni je ljudskost, da li nekome pružiš pomoć ili ne pružiš.
RSE: Da li je bilo rizičnih situacija?
Simonović: Kako da nije. Dovoljno je reći Afganistan. Možete svakodnevno čitati u štampi o rizičnim situacijama tamo. Jedino što mogu da istaknem jeste da u odnosu na ostale regionalne komande i njihove zone odgovornosti, naša regionalna komanda Sjever ima relativno manje incidenata u odnosu na druge regionalne komande, sa mnogo manje smrtnih ishoda, što samo po sebi govori da je ipak situacija u našoj zoni odgovornosti stabilnija. Najteže je regionalnim komandama Istok i Jug gdje se zaista vode žestoke borbe protiv pobunjenika.
RSE: Imali ste kontakt i sa domicilnim stanovništvom. U kakavim ste odnosima sa njima? Kako gledaju na vas?
Simonović: U Afganistanu je 1390. godina, po njihovom kalendaru. Mogu slobodno da kažem da je situacija u Afganistanu, infrastruktura i sve što ide uz to najmanje 500 u zaostatku za svijetom. Počev od medicinske zaštite do školstva. Najveća sreća koju čovjek može da doživi jeste kada Afganistanac na Dari jeziku kaže taša kur što znači hvala, kada pomognete njegovom djetetu, kada mu date neku vakcinu ili kada mu pružite neku drugu medicinsku pomoć, koja je u principu u svim, da tako kažem normalnim državama uobičajena. Čovjek mora da bude dio te misije, da živi sa tim narodom da bi shvatio koliko oni teško žive. Slobodno onaj koji tamo ode može da zaboravi i ISAF i politiku, može da zaboravi na različite stvari i razmišljanja tipa jesmo li za NATO nijesmo za NATO, jedino što se tamo cijeni je ljudskost, da li nekome pružiš pomoć ili ne pružiš. Vjerovali ili ne, voda je kod njih dragocjena pa skoro koliko i zlato.
Uniforma ne čini vojnika
RSE: Kakva je hrana? Družite li se, ima li vremena za to?
Čovjek može sebe da smatra vojnikom, ali ukoliko ne bude na nekom takvom žarištu i ukoliko ne bude u prilici da provjeri, iskusi samog sebe na terenu, ne može se nazvati vojnikom.
RSE: Kako ste komunicirali sa porodicom?
Simonović: 27. avgusta postao sam otac po drugi put. U svoju državu vratio sam se 11. aprila. On je dakle napunio 8 mjeseci kada smo se upoznali. Čovjeku te stvari teško padaju ali ja sam profesionalac, ovo sam uradio za sebe, za svoju državu i naravno da se ni u jednom trenutku ne kajem. Što se tiče kontakta sa porodicom on je bio redovan preko Skajpa, preko Fejsbuka i preko telefona. To nam je bilo omogućeno od strane njemačkih kolega.
RSE: Šta bi ste preporučili mlađim kolegama koje bi željeli da se usavršavaju van Crne Gore, u sličnim misijama?
Simonović: Svako od nas svom poslu pristupa profesionalno. Samim tim, zamislite vatrogasca koji želi da bude vatrogasac i koji nosi vatrogasnu uniformu a nikada u životu nije ugasio ni jedan požar. Slična je situacija i sa vojnikom. Čovjek može sebe da smatra vojnikom, ali ukoliko ne bude na nekom takvom žarištu i ukoliko ne bude u prilici da provjeri, iskusi samog sebe na terenu, ne može se nazvati vojnikom. Uniforma ne čini vojnika.