Poslijeratna privatizacijska pljačka u BiH nije mimoišla ni „Borac“ iz Travnika. Nekadašnji privredni gigant u proizvodnji konfekcije zapošljavao je oko 1700 radnika, a više od 200 njih već godinama nisu primili platu, nije im uplaćen radni staž, ni zdravstveno osiguranje. Opljačkano preduzeće i kriminalna privatizacija koja je provedena radila se uz blagoslov tadašnjih, ali i sadašnjih vlasti, a uprkos tome niti jedno tužilaštvo nije podiglo optužnicu protiv menadžmenta, ili bilo koga iz vlasti, najodgovornijih za stanje u kojem se nalazi firma.
Nekadašnji travnički gigant, tvornica konfekcije „Borac", doveden je na rub uništenja. Preduzeće koje ima tradiciju dužu od 60 godina i koje je zapošljavalo 50 posto građana Travnika, gotovo da ne postoji.
Firma je privatizovana 2002. na način da je Federalna agencija za privatizaciju oglasila prodaju 49 posto državnog kapitala javnim upisom dionica. U to su vrijeme većinski dio vlasništva - 51 posto, imali radnici.
No njihov menadžment je otkupio vlasnički udio od radnika, od kojih je većina ostala bez posla. Među njima je i Samir Zahirović, koji je i sindikalni povjerenik te firme. Već godinama dolazi na posao, kojeg zapravo nema:
„Dolazim u firmu svako jutro, jer tu ima nas 15. Pokušavamo da očauvamo još nešto što je ostalo pri ’Borcu’. Imamo upravu koja trenutno samo tapka u mjestu. Bojim se da ne idemo ka stječaju i likvidaciji“, kaže Zahirović.
Vrijednost „Borca“ krajem 1997. procijenjena je na 17 miliona eura i tada je u firmi radilo 1.640 radnika. Pet godina kasnije, u privatizaciji je kompanija podijeljena na tri firme: "Borac" u Travniku, "Borac" u Banovićima i "Borac" u Zenici, koji je završio u stečaju. 265 radnika je ostalo neraspoređeno. Njima se godinama ne uplaćuju radni staž i zdravstveno osiguranje. Jedna od njih je Dragica Kvesa:
„Za 36 godina da nisam zaslužila da imam komad hljeba pored ove firme. To je sramota stvarno. Oni koji su pohapali, sad uzimaju dio po dio, a nas na ulicu“, priča Dragica Kvesa.
Najveći broj radnika u „Borcu“ činile su žene. Konfekcija koju su proizvodile postala je prepoznatljiv brend na svjetskim modnim pistama, a poslovnu saradnju firma je imala sa najpoznatijim modnim kućama. Danas je, kaže bivša radnica Mirsada Filipović, ostala samo gorčina:
„Dolaze mi radnici, traže da im se kupi brašno, traže za struju, traže za lijekove. Imam 23 žene koje boluju od tumora. Njih niko neće. Ja ne znam stvarno ni kao sindikalni povjerenik kome se više obratiti za te radnike, bar za ove žene koje faktički umiru, a nemaju nikakvu pomoć“, navodi sindikalni povjerenik u firmi Samir Zahirović.
Bez sindikalne zaštite
Opljačkano preduzeće i kriminalna privatizacija koja je provedena u travničkom „Borcu“ radila se uz blagoslov tadašnjih, ali i sadašnjih vlasti. Niko ni prstom nije mrdnuo da bilo šta uradi kako bi radnicima, ako ništa drugo, bio uvezan radni staž i uplaćeno zdravstveno osiguranje.
Evo kako objašnjava postojeći položaj ove firme u stečaju ministar energetike, rudarstva i industrije Erdal Trhulj:
„Blokiran je ’Borac’ zbog toga što kada je učinjen reporgram duga ’Borca’ polovinom 2012. nije izvršavao svoje obaveze po tom reprogramu. Na par sastanaka, koje smo imali do kraja prošle godine, mi smo pokušali naći rješenje u okviru važećih zakonskih propisa, a to je da se uradi novi reprogram.“
Nisu vlasti jedini krivci što su svi nekadašnji privredni giganti bačeni na koljena. Jednaku odgovornost snosi i sindikat, koji je prećutno odobravao sve što se dešavalo radnicima.
Na pitanje zbog čega sindikat nije zaštitio radnike koji plaćaju članarinu da bi ta institucija štitila njihova prava, Ramiz Omanović, predsjednik sindikata radnika tekstila, kože, obuće i gume BiH, odgovara:
„Svi ti kritičari koji kažu da sindikat nije ništa radio nisu u pravu. Ako pogledaju šta je sindikat radio prema Vladi Federacije i prema kantonalnim vladama, vidjeće da se izuzetno puno radilo na tome da se zaštite dostignuta radnička prava.“
To da ništa sindikat nije mogao uraditi svih ovih godina niko u Bosni i Hercegovini ne vjeruje, a najmanje oni koji su zbog kriminalne privatizacije ostali bez posla, ne mogu u penziju jer nije im uplaćen godinama radni staž i ne mogu se liječiti. To potvrđuje i Samir Zahirović, sindikalni povjerenik „Borca“:
„Stid me nekada reći da sam sindikalni povjerenik u jednoj firmi. Normalno da sam izlazio na proteste. Ja nisam nikad bio zadovoljan sa Svezom sindikata, nisam ni dan-danas. Ne samo ja, već 90 posto sindikalnih podružnica u Federaciji. Mi smo nedavno uputili da tražimo odluku granskog sindikata da izađemo sa radnicima, jer moramo imati odluku i pokriće neko - jer me strah izaći mimo kapije i nemati nikakvu odluku“, kaže Zahirović.
Uprkos višegodišnjoj pljački predratnog trgovačkog giganta, nikada niti jedno tužilaštvo nije podiglo optužnicu protiv menadžmenta te firme, ili bilo koga iz vlasti, najodgovornijih za stanje u kojem se nalazi „Borac“ iz Travnika.
Nekadašnji travnički gigant, tvornica konfekcije „Borac", doveden je na rub uništenja. Preduzeće koje ima tradiciju dužu od 60 godina i koje je zapošljavalo 50 posto građana Travnika, gotovo da ne postoji.
Firma je privatizovana 2002. na način da je Federalna agencija za privatizaciju oglasila prodaju 49 posto državnog kapitala javnim upisom dionica. U to su vrijeme većinski dio vlasništva - 51 posto, imali radnici.
No njihov menadžment je otkupio vlasnički udio od radnika, od kojih je većina ostala bez posla. Među njima je i Samir Zahirović, koji je i sindikalni povjerenik te firme. Već godinama dolazi na posao, kojeg zapravo nema:
„Dolazim u firmu svako jutro, jer tu ima nas 15. Pokušavamo da očauvamo još nešto što je ostalo pri ’Borcu’. Imamo upravu koja trenutno samo tapka u mjestu. Bojim se da ne idemo ka stječaju i likvidaciji“, kaže Zahirović.
Vrijednost „Borca“ krajem 1997. procijenjena je na 17 miliona eura i tada je u firmi radilo 1.640 radnika. Pet godina kasnije, u privatizaciji je kompanija podijeljena na tri firme: "Borac" u Travniku, "Borac" u Banovićima i "Borac" u Zenici, koji je završio u stečaju. 265 radnika je ostalo neraspoređeno. Njima se godinama ne uplaćuju radni staž i zdravstveno osiguranje. Jedna od njih je Dragica Kvesa:
„Za 36 godina da nisam zaslužila da imam komad hljeba pored ove firme. To je sramota stvarno. Oni koji su pohapali, sad uzimaju dio po dio, a nas na ulicu“, priča Dragica Kvesa.
Najveći broj radnika u „Borcu“ činile su žene. Konfekcija koju su proizvodile postala je prepoznatljiv brend na svjetskim modnim pistama, a poslovnu saradnju firma je imala sa najpoznatijim modnim kućama. Danas je, kaže bivša radnica Mirsada Filipović, ostala samo gorčina:
Mirsada Filipović
„I vjerujte da mi je tuga oko srca. Ne mogu da zamislim da je ovakav gigant došao na ovakve grane da mi sada trenutno nemamo posla - firma koja je bila na velikom nivou, da je sada ravna nuli. Vjerujte da mi suze na oči naviru i ne može se opisati koliko je to teško“, kaže Mirsada Filipović.„Dolaze mi radnici, traže da im se kupi brašno, traže za struju, traže za lijekove. Imam 23 žene koje boluju od tumora. Njih niko neće. Ja ne znam stvarno ni kao sindikalni povjerenik kome se više obratiti za te radnike, bar za ove žene koje faktički umiru, a nemaju nikakvu pomoć“, navodi sindikalni povjerenik u firmi Samir Zahirović.
Bez sindikalne zaštite
Opljačkano preduzeće i kriminalna privatizacija koja je provedena u travničkom „Borcu“ radila se uz blagoslov tadašnjih, ali i sadašnjih vlasti. Niko ni prstom nije mrdnuo da bilo šta uradi kako bi radnicima, ako ništa drugo, bio uvezan radni staž i uplaćeno zdravstveno osiguranje.
Evo kako objašnjava postojeći položaj ove firme u stečaju ministar energetike, rudarstva i industrije Erdal Trhulj:
„Blokiran je ’Borac’ zbog toga što kada je učinjen reporgram duga ’Borca’ polovinom 2012. nije izvršavao svoje obaveze po tom reprogramu. Na par sastanaka, koje smo imali do kraja prošle godine, mi smo pokušali naći rješenje u okviru važećih zakonskih propisa, a to je da se uradi novi reprogram.“
Nisu vlasti jedini krivci što su svi nekadašnji privredni giganti bačeni na koljena. Jednaku odgovornost snosi i sindikat, koji je prećutno odobravao sve što se dešavalo radnicima.
Na pitanje zbog čega sindikat nije zaštitio radnike koji plaćaju članarinu da bi ta institucija štitila njihova prava, Ramiz Omanović, predsjednik sindikata radnika tekstila, kože, obuće i gume BiH, odgovara:
„Svi ti kritičari koji kažu da sindikat nije ništa radio nisu u pravu. Ako pogledaju šta je sindikat radio prema Vladi Federacije i prema kantonalnim vladama, vidjeće da se izuzetno puno radilo na tome da se zaštite dostignuta radnička prava.“
To da ništa sindikat nije mogao uraditi svih ovih godina niko u Bosni i Hercegovini ne vjeruje, a najmanje oni koji su zbog kriminalne privatizacije ostali bez posla, ne mogu u penziju jer nije im uplaćen godinama radni staž i ne mogu se liječiti. To potvrđuje i Samir Zahirović, sindikalni povjerenik „Borca“:
„Stid me nekada reći da sam sindikalni povjerenik u jednoj firmi. Normalno da sam izlazio na proteste. Ja nisam nikad bio zadovoljan sa Svezom sindikata, nisam ni dan-danas. Ne samo ja, već 90 posto sindikalnih podružnica u Federaciji. Mi smo nedavno uputili da tražimo odluku granskog sindikata da izađemo sa radnicima, jer moramo imati odluku i pokriće neko - jer me strah izaći mimo kapije i nemati nikakvu odluku“, kaže Zahirović.
Uprkos višegodišnjoj pljački predratnog trgovačkog giganta, nikada niti jedno tužilaštvo nije podiglo optužnicu protiv menadžmenta te firme, ili bilo koga iz vlasti, najodgovornijih za stanje u kojem se nalazi „Borac“ iz Travnika.