Sepide Farsi: Ne mogu se vratiti u Iran, ne mogu ušutkati sebe

Iranska rediteljka Sepide Farsi (Sepideh Farsi) drugi put je došla u Sarajevo na Pravo Ljudski Film Festival. Prvi put, 2012. prikazan je njen dokumentarac Sedam velova (Seven veils) a na ovogodišnjem, 13. izdanju festivala, bila je članica žirija.

Farsi je rođena u Teheranu 1965. godine. Zbog optužbi za kontrarevolucionarno djelovanja nakon Islamske revolucije 1979. bila je u zatvoru još kao teenager. Preko 30 godina živi i radi u Parizu. Za RSE govori o preplitanju političkog i intimnog u filmskim pričama, matematičkoj strukturi apstrakcije, te problemima Irana danas u koji se ne može vratiti.

RSE: Iran ste napustili ’84. godine, Revolucija je bila ’79., znači otišli ste pet godina nakon Revolucije. Da li je Francuska bila vaš prvi izbor za odlazak iz Irana?

Farsi: Na neki način sam bila obavezna da odem iz Irana zbog toga što sam bila uhapšena kao srednjoškolka i kao disident. Bila sam u zatvoru i kada sam izašla nisam mogla da nastavim sa studijem zbog optužbi za kontrarevolucionarni rad. Bilo mi je zabranjeno da idem na fakultet a kamoli da pravim filmove! Mogla sam da sjedim kući ništa ne radim ili da napustim zemlju što sam odlučila da uradim.

Trebalo je da odem u Sjedinjene Države. U Pariz sam došla da se prijavim za vizu za Ameriku (od 1979. godine Američka ambasada Iranu je zatvorena). Ali mi viza nije odobrena.

To je bila sretna okolnost (smijeh) jer je to promijenilo moj život. Odlučila sam da ostanem u Parizu i to je ispalo odlično jer mogu reći da, dobrim dijelom, ono što sam danas svakako je zasluga kulture u kojoj živim posljednjih nekoliko decenija.

RSE: Možete li se vratiti u Iran?

Farsi: Ne mogu. Ne.

RSE: Zbog vaših filmova? Kakve su posljedice što ste napravili film kao što je npr. Crvena ruža, (Red Rose) koji ima direktne reference na dešavanja u Iranu iz 2009. godine, tj. Zelenu revoluciju?

Farsi: Zbog filma Red Rose, zbog drugih filmova i zbog mojih komentara; zbog mojih političkih stavova ne mogu se vratiti. Ne vjerujem u pravljenje političkih filmova kao političkih izjava – što znači da moj posao ili moj cilj jeste da pokažem stvari iz perspektive intimističkih filmova ili pisanja. Ali ne mogu ušutkati sama sebe i ne komentarisati stanje stvari u mojoj zemlji.

Poster za film Crvena ruža (Red Rose, 2014.)

Istorijski trenutak za Iran desio se u junu 2009. godine. Tek sam otišla iz Teherana i vratila se u Pariz sa snimljenim materijalom za moj tada zadnji film koji je sniman u Iranu, Kuća pod vodom (House Under the Water).

Nedelju dana po mom povratku u Pariz počeli su nemiri, odmah nakon rigidnih predsjedničkih izbora. Razmišljala sam da li da se vratim ali sam znala da će me tamo zadržati. I to je jedan od onih trenutaka u kojima se pitate da li da idem ili da ostanem? Još uvijek ne znam da li sam napravila dobar izbor pošto sam odlučila da ne odem u Iran, ali sada sigurno ne bih bila u mogućnosti da sjedim ovdje sa vama da sam otišla. Sigurna sam u to.

To što sam ostala izvan Irana dalo mi je mogućnost da snimam filmove upravo o tom (političkom) trenutku u Iranu.

RSE: Imate tu poziciju autsajdera, donekle inspiraciju crpite iz te pozicije. Kako se još pozicionirate kada radite na filmskoj priči?

Farsi: Moj posljednji film «Sutra ću preći« (trenutno u postprodukciji) sniman je u Grčkoj. Kriza u Grčkoj, rat u Siriji, to je igrani film koji obuhvata sve te elemente, to je jedan strastveni susret dvije osobe. Opet je to jedna kombinacija intimne priče i istorijske pozadine, kao i film Red Rose.

Ili u Afganistanu, zemlji koja mi je bliska kulturno, zbog jezika, ali i zbog toga što je moj deda bio Afganistanac, snimila sam dva filma – “Sedam velova” (prikazan na Pravo ljudski Film Festivalu 2012.), prije njega sam napravila drugi dokumentarac, Harat (2007).

Mislim da sam dostigla poziciju gdje me najviše fasciniraju ljudske kompleksnosti, ne samo teme iz moje zemlje, Irana.

RSE: U svojim dokumentarcima gradite pristup u kojem ste prisutni u filmu, aktivni ste protagonista, ne samo osoba iza kamere. Tu ste. U dokumentarcu Teheran bez dozvole, koji ste snimali mobilnim telefonom, u dokumentarcu Sedam velova, imate isti pristup… Da li vam je važno da budete dio priče koju pričate na taj način?

Farsi: To zavisi od teme. Mislim da u ovoj vrsti tema i možda u dokumentarcima koje ja radim, nekako uranjam u samu sebe. Relacije koje gradim sa subjektom, osobom koju snimam – ponekad je to samo trenutak, jer npr. u dokumentarcu Sedam velova ili Teheran bez dozvole radi se o putovanju koje ja snimam. Odlazim na različita mjesta. Moje interakcije sa ljudima ne traju dugo.

Ali u drugim filmovima, koji su filmski portreti, “Spridula, Bog, Marx i Papandreu”, jedan je od takvih filmova koji sam snimala u Grčkoj ili “Homi Setha, filmaš”, koji sam radila u Indiji. Taj film je jedan lični portret. Ja moram izgraditi odnos sa osobom koju snimam, da reduciram ili izbrišem distancu koja je tu zbog kamere.

Tako da, iako me ne vidite, veoma sam prisutna i imam interakciju sa svojim subjektom. Ne pokušavam da se sakrijem, čuje se moj glas, i pojavljujem se ispred kamere.

Takođe, to se promijenilo tokom godina. Kada sam tek počela da snimam dokumentarce, nisam bila toliko prisutna ili bar ne u fizičkom smislu. To se desilo postepeno.

To je moj način da učinim da gledatelj osjeti isto što i ja, da podijeli moje impresije dok snimam. To je moja namjera.

RSE: S obzirom da vas okupiraju političke teme – kako vidite situaciju u Francuskoj danas u odnosu na politike koje marginalizuju određene grupe i kulture? Kako to komentarišete?

Farsi: Mislim da je izazov za Francusku da prizna kombinaciju kultura koje potiču iz bivših francuskih kolonija i reorganizuju prisustvo i važnost ovog elementa u ukupnoj populaciji. Možda je to teško jednom broju političara i stanovnika Francuske – da prizna činjenicu da taj dio populacije nije zanemariv, naročito mladi ljudi koji dolaze iz bivših kolonija.

Sjevernoafrička kultura danas igra važnu ulogu u francuskoj kulturi. Ona mora biti priznata. Sve dok se ta realnost ne sagleda u pravom svjetlu, imat ćemo probleme.

Takođe i dio problema leži u religijskim pitanjima. Religijski ekstremizam i pitanja koja se javljaju u Francuskoj polaze iz činjenice da je ova kompleksnost (kulture) ignorisana. A poteškoće da se taj problem adresira čini ga još akutnijim. Sve to dovodi do devijacija u izražavanju identiteta preko religije.

RSE: Jedan od osnovnih pokretača ekstremizma, generalno je marginalizacija kulture ili neke druge društvene i socijalne pozicije. U odnosu na tu marginalizaciju grupe – kakvo je vaše mišljenje o novom valu protesta u Iranu koji su počeli prije godinu dana, u decembru 2017., kada se i pojavio video snimak Vide Movahedi koja je skinula svoju maramu i mahala njome kao zastavom – iz protesta zbog obaveznog nošenja hidžaba u javnosti. Ovi protesti nisu tako veliki kao oni iz 2009. godine ali ljudi o dalje protestuju, protesti se nastavljaju. Vi često govorite o nadi – kakve su vaše nade za Iran?

Farsi: Ne znam. To je teško reći. Zato što je sada veoma problematična i zamršena situacija u mojoj zemlji. Ali mislim da će nešto ispasti iz ovih inicijativa, protesta i borbe u smislu lične i političke geste jedne žene koja je skinula hidžab. Ove žene se suočavaju sa ozbiljnim optužbama, bivaju hapšene, kažnjavane zatvorskim kaznama. Ali one i dalje istrajavaju u svojim protestima.

Ti pojedinačni protesti su kao mali cvijet ili neka od onih divljih biljaka koje rastu među kamenjem. U pukotinama. Postoji pukotina i cvijet počne da raste.

Drugi aspekt borbe koji je veoma stvaran i moćan jeste nezaposlenost, korupcija, ekonomski problem koji su jednim dijelom povezani sa američkim sankcijama Iranu, zbog nuklearnog sporazuma koji prvo potpisan a zatim ga je Trump opovrgnuo. To je totalno apsurdno i nepošteno. A povrh svega, uglavnom obični Iranci plaćaju za to. Sve to pogoršava situaciju. Ekonomska situacija postaje sve teža.

​Ali glavni problem Irana je sistemska korupcija koja je prisutna već decenijama. Veliki dio iranskog režima koji krade novac, novac od nafte, taj novac se ne troši u zemlji, on odlazi drugdje, prije svega u druge zemlje, Libanon ili Siriju, za vođenje ratova. A onda i korupcija na pojedinačnom nivou i na državnom nivou – sve to guši ekonomiju.

Ljudi protestuju svaki dan. O tome se ne čuje izvan Irana, o štrajkovima, svaki drugi dan desi se novi štrajk učitelja ili radnika u fabrikama.

Voda je jedan od važnih stavki i velikih izazova u Iraku. Ponavljam, sve je to povezano sa korupcijom jer se voda troši na nekim drugim mjestima. Novac odlazi oligarsima. Iranskim oligarsima koji su povezani sa režimom. Situacija je slična onoj u Rusiji. Oligarsi kontrolišu naše nacionalne prirodne resurse i eliminišu aktiviste koji pišu ili protestuju protiv njih.

Tako da Čuvari revolucije, to je nova, postrevolucionarna vojska Irana, oni kontrolišu sve resurse. Prodaju ih, rade s njima šta god žele, uzimaju novac. I onda, kada nema dovoljno vode, jezera presušuju, cijele regije imaju probleme sa drogom. Stanovništvo plaća za sve to.

Protestuju, ali problem je u tome što nakon 2009. i neuspjeha Zelenog talasa, protesta u Iranu je nedostatak vođstva. Čini se da Iranci nisu spremni za novi talas protesta na nacionalnom nivou.

To je pravi problem. Nema stvarne političke inicijative, nema ozbiljne opozicije u zemlji ali ni izvan nje. Zbog toga samo lične inicijative pojedinaca ili nekih ograničenih malih grupa ljudi koji protestuju još uvijek nisu dovele do nacionalnih protesta kao 2009.

Iranke ustaju protiv hidžaba

RSE: Studirali ste matematiku. Kako ste iz matematike prešli na snimanje filmova?

Farsi: Počelo je s fotografijom. Kao tinejdžerka sam voljela da fotografišem. Ali Iran je jedna od onih zemalja, naročito u to vrijeme (’80. godine, nakon Revolucije 1979.), u kojima se smatra da studiranje umjetnosti nije dovoljno ozbiljna stvar. Tako da je to bilo neposredno nakon revolucije ’79, rane ’80. Još sam studirala matematiku ali bila sam i dosta uključena u politiku kao i većina iranske omladine u to vrijeme. Otišla sam na jedan kurs fotografije a ispostavilo se da je kurs bio više o snimanju filmova. Jednostavno sam se zaljubila u kinematografiju i to je bilo to.

Ali nastavila sam da studiram matematiku na univerzitetu, čak sam i jedno vrijeme predavala u Parizu prije nego što sam odlučila da se sasvim posvetim pravljenju filmova.

Na neki čudan način za režiranje filmova treba imati i matematičarski um – ima sličnosti u strukturi rješavanja matematičkih zadataka.

RSE: Da, ali vaši igrani i dokumentarni filmovi imaju i vrlo izražene poetske elemente u strukturi u pristupu, što je opet veoma često kod perzijskih umjetnika…

Farsi: Poetsko i političko. Mislim da je taj spoj ono što pokušavam da postignem. Baš jutros sam razmišljala o tome kako bilo koja priča ili tema, čak i veoma lična i intimna, ako nema političke ili društvene konotacije i pozadinu, ne interesuje me. Ova konekcija, kombinacija je nešto što me zaista zanima. To smatram izazovom.

RSE: I poezija ima matematičku strukturu…

Farsi: Da. Da bi se izgradila poetska struktura stvari se moraju sagledati u cjelosti. Apstrakcija to traži.

RSE: Konstrukcija apstrakcije. Kažete poetsko i političko ali i političko i privatno, takođe. Neki su vaš rad upoređivali sa pisanjem Milana Kundere, pogotovo s njegovim romanom, Nepodnošljiva lakoća postojanja – u smislu umjetnika koji putem privatne, intimne priče daje svoj komentar na političku stvarnost…

Farsi: Mene ne zanima da pokazujem lične priče bez društvene pozadine, bez političkog aspekta. Uvijek dajem komentar politike koji je manje-više direktan. To je slušaj mog drugog filma Zurenje (The Gaze). A na mnogo izraženiji način u igranom filmu Red Rose (2014.) jednom od mojih posljednjih filmova. Kombinacija ličnog i političkog uvijek je negdje prisuta u mojim filmovima. To me fascinira.

RSE: Ljubav je jedan od tih elemenata. Kako se ljubav može kombinovati s politikom? Da li taj interes i fascinacija dolazi iz vašeg ličnog iskustva – da vas to čvorište privatnog i političkog toliko zaokuplja?

Farsi: Nije toliko moje privatno iskustvo. Rođena sam u vremenu u Iranu, ’60-ih godina kada je sve na neki način bilo povezano s politikom. Neko može ništa da ne radi po tom pitanju ali da i dalje bude pogođen, kao i ovdje u Bosni. U smislu da – kako se može ostati indiferentan na politiku?

Na primjer, kako bosanski umjetnik može nešto da stvara bez da pravi projekciju ili komentar na situaciju u zemlji? Upravo zato što ovo nije zemlja u kojoj se može živjeti bez da ga pogađa kontekst u kojem živi. Isto je i u Iranu. Tako je bilo prije i danas je isto. Naravno, ljudi mogu da se odluče na potpuno povlačenje ali kontekst u kojem sam rođena i iz kojeg dolazim učinio je da budem ono što jesam. Svi smo mi proizvod svog društvenog porijekla. Možemo se promijeniti samo do određene granice.