Dvodnevni posjet pape Benedikta XVI Hrvatskoj odvijao se prema očekivanjima svih strana – vjernika, crkvene hijerarhije, države, kao i onih koji ne vjeruju. Svi sudionici društvenog života ostali su na svojim pozicijama i uvjerenjima.
To je bilo vidljivo već sutradan po odlasku pape. Konkretan zahtjev koji se čuo od hrvatskih biskupa tokom mise s papom – o zakonskoj zabrani pobačaja – što prešutno, što izravno, nije prihvaćen od strane glavnih političkih faktora u zemlji. Crkva ima pravo tražiti, a država i građani odlučuju, čulo se.
Četvrti posjet rimskog pape Hrvatskoj u samo 17 godina činjenica je politička koliko i vjerska.
Vjerska dimenzija stvar je vjernika, njihovih uvjerenja, savjesti i privatnosti.
Posjet pape nedvojbeno je važan događaj za svakog vjernika. Pokazalo se to i tokom dvodnevnog papinog posjeta Zagrebu.
Politička dimenzija tiče se svih građana.
Vatikan je adresa na koju se hrvatska država u nastajanju čvrsto oslonila na svom putu osamostaljenja i međunarodnog priznanja. Tiha i efikasna vatikanska diplomacija otvorila je mnoga, tada za Hrvatsku čvrsto zatvorena vrata. U zemlji, gdje je na vlast došla konzervativna i nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica, uz neskrivenu asistenciju crkvene hijerarhije, u institucionalnom katoličanstvu pronađen je najbrži način za novu ideološku paradigmu na kojoj se navodno konstituirala moderna hrvatska nacija. Ta se teza u javnom životu propagira kao neupitna, ma koliko povijesnih argumenata postoji koji je mogu i opovrgnuti.
Rezultat tih događanja iz ranih 90-tih je konkordat, međudržavni ugovor, koji kao nigdje u Europi, Katoličku crkvu via facti stavlja u privilegirani položaj, gotovo na razinu državne religije, uvodi vjeronauk u škole pod potpunom kontrolom Crkve, bez mogućnosti civilnih vlasti da na bilo kakav način utječe na sadržaj i izbor nastavnog kadra, uvedeno je plaćanje Crkve iz državnog budžeta, izravno financiranje nekih njezinih aktivnosti, od školstva pa dalje. Imovina joj se vraća bez pogovora.
Istodobno, država je ustavno deklarirana kao laička, na tragu modernih državnih uređenja suvremene Europe.
U toj se dvojnosti odvija javni i politički život Hrvatske cijelo proteklo razdoblje.
Građani, velikom većinom katolički vjernici, instinktivno su se odbili podvrgnuti nametnutoj klerikalizaciji. Ponajbolji je primjer izbor šefa države. U tri navrata, od 2000-te godine, nasuprot manje-više direktnim napucima Crkve, izabrali su za šefa države deklarirane agnostike. I to uvjerljivom većinom.
Papa Benedikt XVI u Hrvatskoj je izrazio potporu njenom putu u Europsku uniju. To je osobito važno zbog naraslog euroskepticizma koji dolazi i s crkvenih govornica. I to s pozicija izolacionizma i samodovoljnosti.
Europa u vizuri rimskog pape je utemeljana na kršćanstvu. I u Zagrebu se usprotivio sekularizmu. Takvi stavovi Crkve nisu prošli prilikom rasprave o Ustavu Unije, Crkva od njih ne odustaje, znajući da vodi izgubljenu bitku.
Kršćanstvo jest europska baština, ali je i azijska – tamo su mu korijeni i tisućljetno prisustvo. Europska baština je i starogrčka i rimska civilizacija. Europa dijelom baštini i islam – na njezinom je tlu prisutan stoljećima. Europska baština je i humanizam, i renesansa, i prosvjetiteljstvo, i na koncu konca – francuska revolucija, koja raskida s teološkom državom. Europska su baština i liberalizam, i konzervativizam i marksizam. Teolog Ratzinger svoju glavnu teološku bitku vodi s liberalizmom i njegovim nasljeđem u sekularizmu koji je osnov suvremenih demokracija. Utoliko se udaljio i od zasada Drugog vatikanskog koncila, na kojemu je uostalom zastupao stavove suprotne ekumenizmu.
Nepoznanica i obaveza
Poruke Benedikta XVI iz Zagreba njegove su poruke Europi. U Crkvi u Hrvatskoj on nema sugovornika na te teme. Hrvatski su biskupi pretežno na još konzervativnijim pozicijama. Nekadašnjih velikih koncilskih teologa, poput Tomislava Šagi Bunića, nema na vidiku. Ovdašnji političari ionako ne razumiju o čemu se uopće radi.
Oni zbrajaju što im ide u prilog i koja je politička korist od papinog posjeta. Naznaku razumijevanja iskazao je samo predsjednik Josipović, izrijekom spomenuvši Šagi Bunića prilikom dočeka pape.
Vladajuća će stranka nastojati kapitalizirati papin posjet u predstojećoj izbornoj kampanji. Premijerka se već, na susretu s poslodavcima, suočena sa sumornom privrednom slikom, pozvala na okrepljujući susret s papom.
Na tom je tragu javna televizija demonstrirala neopisivo udvorništvo, prenoseći posjet poput vjerske a ne javne ustanove, prikazujući Hrvatsku kao zaostalu teokratsku talibaniju. Nikakvog dijaloga, nikakvog kritičkog diskursa o temama koje u vezi sa suvremenim djelovanjem Crkve u svijetu itekako izazivaju rasprave.
Opozicija s lijevog spektra drži se po strani. Ponaša se kao da to nisu njezine teme. A jesu.
Pozornost u svijetu izazvao je i papin posjet Stepinčevom grobu u Zagrebačkoj katedrali i prigodne riječi o tom zagrebačkom nadbiskupu iz doba Drugog svjetskog rata. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim 1998. godine.
Čvrsti je stav Crkve i značajnog dijela javnosti da je neupitno pozitivno djelovanje kardinala Stepinca u tom mračnom vremenu, da se suprotstavio ustaškom režimu i progonima, da je osobno pomogao spasiti veliki broj Srba i Židova, te da je nepravedno osuđen i utamničen nakon rata.
Pozitivna ocjena povijesne uloge kardinala Stepinca za vrijeme ustaškog režima duboko je kontroverzna. I to ostaje i nakon posjeta pape Benedikta XVI.
Kao uostalom i konačna ocjena o djelovanju Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata.
U Hrvatskoj je ta kontroverza još delikatnija, jer u Europi nije bilo krvavijeg kvislinškog režima od ustaškog, niti jačeg antifašističkog pokreta od hrvatskog/jugoslavenskog. I u prvom i u drugom sudjelovali su i svećenici. Treba li spominjati na kojoj ih je strani bilo više?
I koju stranu Katolička crkva danas ističe, a koju potiskuje?
Uostalom, na svečani susret s papom u HNK pozvan je notorni Marko Perković Thompson, kojemu u mnogim zemljama Zapadne Europe zabranjuju koncerte.
Zbog veličanja fašizma.
Za budući zdravi razvoj hrvatskog društva važno je neprekidno se suočavati s istinom.
Za početak, objaviti sve, baš sve Stepinčeve propovjedi iz doba Drugog svjetskog rata. Kao i katolički tisak.
Pa onda presuditi što prevladava. To sadašnjim generacijama ostaje nepoznanica.
I obaveza.
Četvrti posjet rimskog pape Hrvatskoj u samo 17 godina činjenica je politička koliko i vjerska.
Vjerska dimenzija stvar je vjernika, njihovih uvjerenja, savjesti i privatnosti.
Posjet pape nedvojbeno je važan događaj za svakog vjernika. Pokazalo se to i tokom dvodnevnog papinog posjeta Zagrebu.
Politička dimenzija tiče se svih građana.
Vatikan je adresa na koju se hrvatska država u nastajanju čvrsto oslonila na svom putu osamostaljenja i međunarodnog priznanja. Tiha i efikasna vatikanska diplomacija otvorila je mnoga, tada za Hrvatsku čvrsto zatvorena vrata. U zemlji, gdje je na vlast došla konzervativna i nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica, uz neskrivenu asistenciju crkvene hijerarhije, u institucionalnom katoličanstvu pronađen je najbrži način za novu ideološku paradigmu na kojoj se navodno konstituirala moderna hrvatska nacija. Ta se teza u javnom životu propagira kao neupitna, ma koliko povijesnih argumenata postoji koji je mogu i opovrgnuti.
Rezultat tih događanja iz ranih 90-tih je konkordat, međudržavni ugovor, koji kao nigdje u Europi, Katoličku crkvu via facti stavlja u privilegirani položaj, gotovo na razinu državne religije, uvodi vjeronauk u škole pod potpunom kontrolom Crkve, bez mogućnosti civilnih vlasti da na bilo kakav način utječe na sadržaj i izbor nastavnog kadra, uvedeno je plaćanje Crkve iz državnog budžeta, izravno financiranje nekih njezinih aktivnosti, od školstva pa dalje. Imovina joj se vraća bez pogovora.
Istodobno, država je ustavno deklarirana kao laička, na tragu modernih državnih uređenja suvremene Europe.
U toj se dvojnosti odvija javni i politički život Hrvatske cijelo proteklo razdoblje.
Građani, velikom većinom katolički vjernici, instinktivno su se odbili podvrgnuti nametnutoj klerikalizaciji. Ponajbolji je primjer izbor šefa države. U tri navrata, od 2000-te godine, nasuprot manje-više direktnim napucima Crkve, izabrali su za šefa države deklarirane agnostike. I to uvjerljivom većinom.
Papa Benedikt XVI u Hrvatskoj je izrazio potporu njenom putu u Europsku uniju. To je osobito važno zbog naraslog euroskepticizma koji dolazi i s crkvenih govornica. I to s pozicija izolacionizma i samodovoljnosti.
Europa u vizuri rimskog pape je utemeljana na kršćanstvu. I u Zagrebu se usprotivio sekularizmu. Takvi stavovi Crkve nisu prošli prilikom rasprave o Ustavu Unije, Crkva od njih ne odustaje, znajući da vodi izgubljenu bitku.
Kršćanstvo jest europska baština, ali je i azijska – tamo su mu korijeni i tisućljetno prisustvo. Europska baština je i starogrčka i rimska civilizacija. Europa dijelom baštini i islam – na njezinom je tlu prisutan stoljećima. Europska baština je i humanizam, i renesansa, i prosvjetiteljstvo, i na koncu konca – francuska revolucija, koja raskida s teološkom državom. Europska su baština i liberalizam, i konzervativizam i marksizam. Teolog Ratzinger svoju glavnu teološku bitku vodi s liberalizmom i njegovim nasljeđem u sekularizmu koji je osnov suvremenih demokracija. Utoliko se udaljio i od zasada Drugog vatikanskog koncila, na kojemu je uostalom zastupao stavove suprotne ekumenizmu.
Nepoznanica i obaveza
Poruke Benedikta XVI iz Zagreba njegove su poruke Europi. U Crkvi u Hrvatskoj on nema sugovornika na te teme. Hrvatski su biskupi pretežno na još konzervativnijim pozicijama. Nekadašnjih velikih koncilskih teologa, poput Tomislava Šagi Bunića, nema na vidiku. Ovdašnji političari ionako ne razumiju o čemu se uopće radi.
Oni zbrajaju što im ide u prilog i koja je politička korist od papinog posjeta. Naznaku razumijevanja iskazao je samo predsjednik Josipović, izrijekom spomenuvši Šagi Bunića prilikom dočeka pape.
Vladajuća će stranka nastojati kapitalizirati papin posjet u predstojećoj izbornoj kampanji. Premijerka se već, na susretu s poslodavcima, suočena sa sumornom privrednom slikom, pozvala na okrepljujući susret s papom.
Na tom je tragu javna televizija demonstrirala neopisivo udvorništvo, prenoseći posjet poput vjerske a ne javne ustanove, prikazujući Hrvatsku kao zaostalu teokratsku talibaniju. Nikakvog dijaloga, nikakvog kritičkog diskursa o temama koje u vezi sa suvremenim djelovanjem Crkve u svijetu itekako izazivaju rasprave.
Opozicija s lijevog spektra drži se po strani. Ponaša se kao da to nisu njezine teme. A jesu.
Pozornost u svijetu izazvao je i papin posjet Stepinčevom grobu u Zagrebačkoj katedrali i prigodne riječi o tom zagrebačkom nadbiskupu iz doba Drugog svjetskog rata. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim 1998. godine.
Čvrsti je stav Crkve i značajnog dijela javnosti da je neupitno pozitivno djelovanje kardinala Stepinca u tom mračnom vremenu, da se suprotstavio ustaškom režimu i progonima, da je osobno pomogao spasiti veliki broj Srba i Židova, te da je nepravedno osuđen i utamničen nakon rata.
Pozitivna ocjena povijesne uloge kardinala Stepinca za vrijeme ustaškog režima duboko je kontroverzna. I to ostaje i nakon posjeta pape Benedikta XVI.
Kao uostalom i konačna ocjena o djelovanju Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata.
U Hrvatskoj je ta kontroverza još delikatnija, jer u Europi nije bilo krvavijeg kvislinškog režima od ustaškog, niti jačeg antifašističkog pokreta od hrvatskog/jugoslavenskog. I u prvom i u drugom sudjelovali su i svećenici. Treba li spominjati na kojoj ih je strani bilo više?
I koju stranu Katolička crkva danas ističe, a koju potiskuje?
Uostalom, na svečani susret s papom u HNK pozvan je notorni Marko Perković Thompson, kojemu u mnogim zemljama Zapadne Europe zabranjuju koncerte.
Zbog veličanja fašizma.
Za budući zdravi razvoj hrvatskog društva važno je neprekidno se suočavati s istinom.
Za početak, objaviti sve, baš sve Stepinčeve propovjedi iz doba Drugog svjetskog rata. Kao i katolički tisak.
Pa onda presuditi što prevladava. To sadašnjim generacijama ostaje nepoznanica.
I obaveza.