Sjećate se vica iz ''onih vremena''?
Znaš li Mujo kako izgleda banana?
Jok, bolan.
A znaš li kako izgleda šljiva?
Pa jašta da znam
E, banana ti je – ni nalik
Toliko veze škotski referendum o neovisnosti ima s ovdašnjim prilikama.
Ili, da ostanemo još malo na ''onim vremenima''. Sjeća li se još netko Vladimira Bakarića? Taj dugovječni političar i teoretičar, za hrvatske nacionaliste ''rđav Hrvat'', za srpske hrvatski nacionalist, bio je lucidan političar staroga kova. Zvali su ga ''Buda'', ''svileni'' , ''mrtvac''. Razumijevao je vrijeme, poznavao ljudska ograničenja.
Bakarićeva je omiljena teza bila da Jugoslaviju nije ujedinio ''mit o slavenstvu, nego ideja društvenog progresa''. Ako taj progres dođe u pitanje i ljudi ga opipljivo ne osjećaju, gubi se perspektiva, sve može doći u pitanje. Nacionalizam je dimna zavjesa za interese.
Zašto se svega ovoga prisjećam? Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji prije nekoliko dana doista nije ''ni nalik'' našem suvremenom iskustvu. Ništa što se dogodilo nema ovdje presedana, niti je bukvalno primjenljivo, a opet znači mnogo za novo promišljanje svijeta, Evrope, a time i nas ovdašnjih.
Ali, što donosi budućnost? Je li baš sve isto kao do sada? Mijenja li se ustaljeni evropski poredak? Hoće li se, čak bukvalno, mijenjati evropski zemljovidi?
Škotski se referendum odigrao u prefektnom demokratskom, ustavno-pravnom i politički tolerantnom okruženju. Rezultat mu je neupitno legalan i legitiman. London se ponašao savršeno. Cinici bi rekli, imao je stoljeće na raspolaganju. Od raspada svojih kolonija i ponašanja imperije na indijskom potkontinetnu, Srednjem i Bliskom istoku, u Africi. Da Irsku i ne spominjemo.
Bilo kako bilo, stanovnici Škotske, uz suglasnost institucija cijele Velike Britanije, zaključili su da im je bolje ostati u zajedničkoj državi. Nisu time postali manje Škoti. Izjasnili su se u skladu sa svojim interesom. Dominantne teme u referendumskoj kampanji bile su socijalna prava, zapošljavanje, mirovine, školovanje, zdravstvo. Neoliberalni uragan koji je poharao svijet ostavio je nesigurne i uplašene ljude. Zaštita stečenih prava, sigurnost i budućnost djece je, čini se, postalo najvažnije što ih muči.
Evropa je odahnula. Uoči referenduma nije se, držeći se međunarodnih standarda, izjašnjavala, niti glasno navijala, ali se iz ponašanja Bruxellesa dala iščitati zebnja. Pri tome je kod nekih zemalja, koje imaju slične pokrete za neovisnošću, poput Španjolske ili Belgije, ona bila izraženija. Na stranu to što institucije EU nisu imale nikakav plan, nikakavu suvislu agendu u slučaju izglasavanja neovisnosti Škotske. Nije se dogodilo, pa kao da nema štete.
Sutradan po referendumu, jesmo li se probudili u istoj, dobroj, staroj Evropi? Kratkoročno, otklonjena je velika, dramatična nesigurnost. Ali, što donosi budućnost? Je li baš sve isto kao do sada? Mijenja li se ustaljeni evropski poredak? Hoće li se, čak bukvalno, mijenjati evropski zemljovidi?
Odjednom su na dnevni red u novom svjetlu došla pitanja naizgled apsolvirana u prošlom, pa čak i pretprošlom stoljeću. Emancipacija naroda, dijelova naroda, narodnosnih skupina, secesija, separacija – zakucale su na vrata sa svojom kompleksnošću i brojnim otvorenim pitanjima. Kao što je uoči škotskog referenduma podsjetio zagrebački profesor Dejan Jović, u novije vrijeme ujedinila se samo Njemačka, sve ostale težnje za neovisnošću bile bi rezultat dijeljenja, otcjepljenja, disolucije. Pokazalo se da se lakše otcijepiti, nego ujediniti, napominje Jović.
Upravo zbog savršeno mirnog, civiliziranog i demokratskog načina na koji je to učinjeno, škotski primjer osvijetlio je slične tendencije u drugim zemljama na novi način.
Nije više dovoljno reći – Helsinška povelja je potpisana, nema promjena granica bez konsenzusa, itd.
Svatko ima svoju povijesnu priču, sklop unutarnjih i vanjskih silnica koje djeluju u raznim pravcima. Odnos snaga je ono što određuje smjer. Ali ne bi smio biti i jedini faktor.
Treba uspostavljati čvrste, primjenjive i ujednačene kriterije, stalno ih propitivati u demokratskom dijalogu, bez nametanja i ucjena. Pri tome je upotreba sile i nasilje općenito onaj ugaoni kamen preko kojeg se ne prelazi.
Tako gledano, teško je naći zamjerke, na primjer, katalonskim ili valonskim željama za neovisnošću.
S onima iz Republike Srpske drugi je slučaj. Kao i s onima iz nekakve Herceg-Bosne, ako se pojave. Način nastanka, ''bogata'' povijest nasilja i potpisani međunarodni ugovori bitno određuju eventualne želje za neovisnošću. S druge strane, (ne)funkcionirajuća država će ih i dalje proizvoditi.
Naći mjeru – pitanje je svih pitanja.