Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Deseti prosinac cijeli civilizirani svijet obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava. Prije 70 godina na taj je dan u Parizu usvojena Opća deklaracija o ljudskim pravima, temeljni akt Ujedinjenih nacija.
Simbolično, istog 10. prosinca ali ove, 2018. godine, u povijesnom marokanskom gradu Marakešu usvojen je Globalni kompakt za sigurnu, uređenu i regularnu migraciju, tzv. Marakeška deklaracija. Deklaraciju su aklamacijom prihvatile 164 zemlje.
Poruka je jasna. Svijet je prepoznao jedan od sadašnjih najvećih izazova čovječanstva i nastoji barem općim političkim očitovanjem usmjeriti globalnu i nacionalne politike prema reguliranju i rješavanju toga pitanja.
Hrvatska je prihvatila Marakeški kompakt. Šefica države zamutila je vodu, najprije je dokument podržala, pa se potom predomislila, osluškujući svoje biračko tijelo s desnice.
Radikalna desnica se glasno suprotstavljala. Organizirali su i javni skup u Splitu, ali mu se odazvalo 60-ak ljudi, glasno galameći protiv "globalizacije", "kolonizacije", "islamizacije" i slično. Vlada je ostala pri svome.
Istina, više se u javnoj prezentaciji inzistiralo na tome da je dokument neobvezujući i načelan, nego što je aktivno promoviran, ali ostaje činjenica da Hrvatska ovaj put nije popustila pred ksenofobnim populističkim pritiscima.
Na dan ljudskih prava u Zagrebu je otkriven spomenik Franji Tuđmanu. Istina, posljednja asocijacija koju čovjek ima u vezi s Franjom Tuđmanom su ljudska prava, ali ovdje je datum samo igra slučaja. Naime, 10. prosinca 1999. godine Tuđman je umro, pa je za taj dan zagrebački gradonačelnik upriličio postavljanje spomenika.
Vrh države, vojska, crkva, cijeli politički establišment prisustvovali su tom činu. Odvijao se u neposrednoj blizini zagrebačke Gradske skupštine. Upravo je tu Skupštinu Franjo Tuđman brutalno ponizio. Prije 23 godine nije dopustio da opozicija preuzme vlast u Zagrebu iako je dobila izbore s dvotrećinskom većinom.
"Neću dopustiti oporbenu situaciju", grmio je nazivajući oporbu "stokom sitnog zuba", neprijateljima, izdajnicima, soroševcima, stranim plaćenicima. Odbio je potvrditi redom četiri gradonačelnika iz redova oporbe i nametnuo je svoga, HDZ-ovog. Ukratko, izvršio je udar na demokraciju i na ljudska prava.
Otada do danas HDZ nije dobio izbore u Zagrebu. Iz te "oporbene situacije" kao pobjednik je nakon Tuđmanove smrti i općeg rasapa HDZ-a izašao tadašnji SDP-ovac Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba i dan-danas.
Pročitajte i ovo: Šaškor: Milan Bandić – ogledni tranzicijski junakU međuvremenu je, u skladu s običajima vremena, promijenio mnogo političkih saveznika. I zaradio nekoliko kaznenih prijava za korupciju. Tanku većinu u Skupštini održava uz pomoć, pogađate, HDZ-ea. I upravo je Bandić, za Tuđmanova života njegov oponent i kritičar, danas ostrašćeni poklonik prvog hrvatskog predsjednika i inicijator podizanja spomenika na reprezentativnom mjestu u blizini Gradske skupštine.
Za tu prigodu Bandić je dao izmjestiti spomenik koji je na tom mjestu postavljen 1995. godine, mramornu piramidu podignutu za 900. godišnjicu osnutka Zagrebačke biskupije i samog grada Zagreba. Spomenik je podigla HDZ-ova uprava grada, za Tuđmanova života. Desnici se odmah nije svidio, jer ih je piramida podsjećala na masone i sotonu, a nigdje nije bilo ni križa. Ali je ostao, sve do najnovije Bandićeve intervencije.
"Tuđman je doslovno zabetoniran u srce grada", piše Šaškor
Autor mramorne piramide Branko Silađin ujedno je i autor arhitektonsko-urbanističkog rješenja cijelog kompleksa, jednog od najljepših u Zagrebu. Živ je i zdrav, ali nije konzultiran zbog preinaka svoga djela.
Stručnjaci su složni da je Tuđmanov spomenik pasatistička šaka u oko jednom modernom, skladnom prostoru. Slika i prilika vremena u kojemu je podignut.
Tuđman je doslovno zabetoniran u srce grada. Prebrisano je sjećanje, pitanja i preispitivanja nisu poželjna. Usamljeni prosvjednici na postavljanju spomenika su rastjerani i privedeni na policiju, zbog "narušavanja javnog reda i mira".
Nasljeđe Franje Tuđmana kontroverzno je i još kritički nije valorizirano. Rat, stvaranje države, politika prema Bosni i Hercegovini, Haška presuda koja spominje "udruženi zločinački pothvat" prema BiH, odnos prema Srbima u Hrvatskoj, pretvorba društvenog vlasništva i privatizacija, korupcija, klijentelizam i bogaćenje povlaštenih, ozakonjenje nacionalizma, prezir prema demokraciji i parlamentarizmu, pritisci na slobodu medija i ljudska prava, korištenje represivnog aparata u političkim obračunima – svi ti aspekti hrvatske stvarnosti u proteklih skoro 30 godina vežu se za Tuđmanovo djelovanje.
Uvjeti nisu bili jednostavni, stari sustav se raspao, nastale su ratne okolnosti i velika previranja. Političar, osobito državnik, uspješan je ako je društvo iz svega izašlo bolje, naprednije, humanije.
Pročitajte i ovo: Markovina: Hrvatska, zemlja beznađaHrvatska zaostaje za svim usporedivim zemljama. Materijalno, socijalno, obrazovno. I to je Tuđmanova ostavština.
U kratkom razdoblju nakon 2000. godine, godinama neproglašene ali stvarne detuđmanizacije Hrvatska je napravila značajan korak prema euroatlantskm integracijama i u usvajanju demokratskih standarda.
To je razdoblje napušteno i već neko vrijeme traje povratak Tuđmanu. Nekritičkom glorificiranju priklonila se i većina lijevoliberalnog dijela političkog spektra.
Političke elite zatvorile su svaku kritičku raspravu i racionalno preispitivanje Tuđmanovog nasljeđa.
Zagrebački spomenik izraz je takvog stanja duha.