Prekrasnu zagrebačku listopadsku večer većina njegovih stanovnika provela je uz televizore. Izravni prijenosi ispred policijskog pritvora, stanova i vila u elitnim četvrtima smjenjivale su se nabrajanjem mogućih kriminalnih radnji uz koje se već dugi niz godina vezuje ime moćnog zagrebačkog gradonačelnika i njegovog kruga.
Ima neke ironije u hapšenju Milana Bandića i petnaestak visokih gradskih dužnosnika zajedno s ''kraljem otpada'' Petrom Pripuzom. Neodoljivo izranjaju slike iz mafijaških filmova i serija, ili s napuljskih ulica.
Korupcija i gradske vlasti pojmovi su koji gotovo svugdje u svijetu čine nerazdvojni tandem.
Zagreb tu nije iznimka.
Ono što je specifično je da je Milan Bandić ''pao'' u trenutku najveće, gotovo apsolutne moći. Uspješno se pridizao nakon nekoliko padova, političkih i osobnih. U jednoj od tih okuka izbačen je iz svoje matične stranke, SDP-a i nastavio put kao nezavisni političar, okružujući se isključivo vlastitim ljudima. Izgradio je savršenu klijentelističku mrežu, u kojoj je bilo mjesta za svakoga – poduzetnike, stručnjake, radnike, bankare, policajce, branitelje, novinare, sportaše, umjetnike, činovnike, domaćice, umirovljenike, crkvu. Crkvu naročito. Izvorno ljevičar, odlutao je do krajnje desnice, pa se opet utaborio u neki svjetonazorski centar. Ali ni tu nije izbirljiv. Jednog dana je bio na partizanskoj proslavi s Titovom značkom na reveru, drugog je ugostio desničarsku aktivisticu Judith Reisman.
Zadužio je tisuće, deseci tisuća su mu vraćali odanim sljedbeništvom.
Grad je vodio mješavinom čeličnog apsolutizma i populističkog podilaženja svim društvenim skupinama. Izborna baza mu je bila beskonačna.
Zagreb se za vrijeme nekoliko gradonačelničkih mandata Milana Bandića promijenio. Izgrađene su stotine kilometara novih cesta, nova stambena naselja i poslovne zone, deseci vrtića i škola, sportske dvorane, kulturne ustanove.
Međutim, sve što se radilo, a radilo se mnogo, bilo je predmet žestokih osporavanja. Sumnja u ozbiljnu korupciju postoji već petnaestak godina.
Spominju se manipulacije gradskim zemljištem, promjene urbanističkih planova uz pogodovanja investitorima, uništavanje zelenih zona, intervencije u gradskoj jezgri i u spomeničku baštinu, nelegalno zapošljavanje u gradskoj upravi i poduzećima, namještanje javnih natječaja, ili izravna pogodba za krupne poslove, kupovanje medija, raspodjela gradskog novca i funkcija po načelu podobnosti ili odanosti ''vođi''.
A i novoizgrađeni objekti su se počeli urušavati, ulice tonuti, podrumi poplavljivati. Zagrebačka Medvednica je zbog preizgrađenosti i zapuštenosti infrastrukture doslovno počela kliziti prema gradu.
I to je rezultat udarništva ''a la Bandić''.
Vidljiva imovina gradonačelnika i njegovih najbližih suradnika debelo je nesrazmjerna prihodima koje su prijavljivali u imovinskim karticama. Pritom su mnogi uhvaćeni i u osobnim aferama, od kocke i korištenja usluga prostitutki do namještanja poslova rodbini, prijateljima i znancima.
Milan Bandić posjeduje politički talent i energiju bez presedana. Shvatio je razočaranost građana politikom i naraslo nepovjerenje u političare, ali i u institucije. Od sebe je stvarao instituciju. Ja delam, drugi pričaju – njegova je parola. Odnedavno se predstavljao kao budućim ''gradonačelnikom Hrvatske'', pripremajući raznovrsnu koaliciju za državne izbore.
Ovaj put nije bio bez izgleda. U javnosti je zavladala svojevrsna otupjelost na korupciju. Počela se prihvaćati kao sastavni dio života. ''Ma možda on i krade, ali mnogo radi, nešto je napravio'', najčešći je odgovor rezigniranih ljudi.
Za nadati se da grad uskoro neće biti zatrpan neodveženim smećem i zastojem u radu drugih važnih gradskih službi.
Nije samo Bandić odoljevao dugogodišnjem sumnjičenju. HDZ-eovi gradonačelnici Zadra, Virovitice, Novog Vinodolskog birani su na izravnim izborima bez obzira na takve sumnje, a neki i nakon presuda. Slično je bilo i sa SDP-eovom županicom Sisačko-moslavačke županije. Uostalom, i cijela jedna stranka, HDZ, na optuženičkoj je klupi zbog nelegalnog izvlačenja javnog novca, a rejting joj iz dana u dan raste.
Neosjetljivost na korupciju velika je boljka tranzicijskih društava. Zato je za zdravlje hrvatskog društva važno da se ova, kao i druge otvorene i neotvorene istrage, dovedu do kraja. Na zakonit i pravno uvjerljiv način.
Ovu akciju sprovela je policija, odnosno njezin posebni dio zadužen za organizirani kriminal. Kako ju je pripremila i kojim dokazima opskrbila, još nije poznato.
Grad Zagreb koji je doslovno počivao na jednom čovjeku i njegovom krugu izabranika, našao se u složenoj situaciji. Uhapšeni su i neki od najvažnijih ljudi gradskih poduzeća. Za nadati se da grad uskoro neće biti zatrpan neodveženim smećem i zastojem u radu drugih važnih gradskih službi. Ohrabruje istup šefa opozicije u Zagrebu i Bandićevog ljutog protivnika, SDP-ova Davora Bernardića koji je izrazio podršku Bandićevoj zamjenici Sandri Švaljek u obnašanju dnevnih dužnosti kako bi Grad mogao funkcionirati. Razumljivo, zatražio je i prijevremene izbore u Zagrebu.
Milan Bandić svojevrsni je junak ovoga doba, renesansni tranzicijski čovjek. Je li kriv pred zakonom, nije na novinaru da sudi.
Ali da je od politike i od rada za opće dobro napravio cirkus, napravio je.
