Za naslov ove kolumne posudila sam stihove Predraga Lucića sa ovog sajta. Pročitajte.
Najgore je kad su najgori u pravu. ''Pobedio sam Haški tribunal'', riječi Vojislava Šešelja s mitinga u Beogradu, najčitaniji su tjedni prilog i na ovoj web adresi. Stvarno ga je ''pobijedio''. I ponizio sve nas. Može li se stoga tek jednostavno reći – svijet se promijenio, Srbija se promijenila, Vojislav Šešelj je danas marginalna osoba. Mogu li njegovi zločini postati marginalni?
Šešelj se ruga svijetu, žrtvama, Vukovaru, svojim protivnicima. Politički program mu je isti, agresivan i mrzilački. Treba li čekati da opet pređe s riječi na djela? Jest, na njegovom mitingu je bilo tek par tisuća sljedbenika, nema više onog milijuna koji mu je dao glasove na predsjedničkim izborima, kao ni stotina tisuća stranačkih pristaša koji su više od desetljeća njegovu stranku učinili među najjačima u Srbiji. Sada radikali ne prelaze niti izborni prag. Njegovi nekadašnji pokorni pomoćnici danas vode Srbiju. S novim milijunima glasova. Bez katarze, bez kazne. S izmijenjenim programom, kažu. Je li Ivica Dačić bio tek nespretan kada je ovih dana izjavio da je povijesni cilj Srbije izlazak na more, ili je i to refeleks starih dana, potaknut Šešeljevim ukazanjem?
Izlazak Vojislava Šešelja na tzv. privremenu slobodu poraz je međunarodnog poretka i pravde, što god to bilo. ''Ko Šešelja nekažnjenog pušta, nije vredan da se troše reči'', kaže Predrag Lucić. Nemojmo se dati impresionirati zakučastim, visokoparnim rječnikom svjetskih pravnih moćnika. Prevarili su nas i narugali su nam se. Iz komocije, arogancije nedodirljivih, ili zbog političkih kalkulacija? To je manje važno, činjenice su neporecive.
Ima glasova koji ukazuju da je međunarodna zajednica odlučila snažnije pristisnuti Srbiju u procesu njezinog približavanja Evropskoj uniji, kako bi je potaknuli da se jasnije opredijeli u svjetlu aktualnih zapadno-ruskih napetosti. Pa je po toj interpretaciji i isporučivanje Šešelja ''vrući krumpir''. Možda je to točno, ali ne može biti ispravno. Haški je tribunal bio ono krhko zajedničko mjesto svjetske pravde koje je žrtvama i građanima na ovim prostorima davao barem neko uporište za nadu da se zločin ne isplati. Više to nije.
To je najteža od svih posljedica ovog skandaloznog ''privremenog puštanja''.
Službeni je Zagreb na Šešeljevo puštanje u početku reagirao suzdržano, izražavajući načelno iznenađenje i nezadovoljstvo. Neki su se ministri pridružili prikazivanju Šešelja kao ''luđaka'' i ''bolesnika'', proglašavajući problem srpskom unutarnjom stvari. Da li zbog erupcije Šešeljevog političkog govora mržnje, zbog predizbornih razloga, ili su naprosto malo bolje razmislili, ali odlučili su se i na međunarodnu akciju. Inicijativu je dao šef države Josipović, a pridružili su se i šefica diplomacije Pusić, te europarlamentarac i bivši ministar vanjskih poslova Picula. Niti jedna inicijativa koja želi potaknuti međunarodnu javnost na smisleno djelovanje nije suvišna.
Pitanje je hoće li se troma međunarodna zajednica, suočena s novim krizama, trgnuti. Ali reagirati se mora. Nijedan trud nije suvišan.
Zločin je bio strašan. Nekažnjen, on to trajno ostaje.