Kolinda Grabar-Kitarović nova je hrvatska predsjednica. S tridesetak tisuća glasova prednosti, ili oko 1,5 posto. U samoj Hrvatskoj dobila je 1.989 glasova više od svog protukandidata, što je oko 0,2 posto. Razliku je povećala tzv. dijaspora, bolje rečeno, glasači u Bosni i Hercegovini.
Ne navodim ovo da bih relativizirala njezinu pobjedu. Ona je za Kolindu Grabar-Kitarović osobno velika i neosporna, jer je startala s ogromnim zaostatkom u odnosu na aktualnog predsjednika. Nitko osim desničarskih medija i stranačkih aktivista nije tipovao na nju.
Ove brojke su važne zbog totalne polarizacije koja je nastupila, političke pat-pozicije. Hrvatska se rascijepila na desnu i lijevu polutku.
Što u takvoj situaciji radi izborni pobjednik? U ozbiljnoj zemlji poziva na smirivanje napetosti i na zajednički rad za opće dobro. Kolinda Grabar-Kitarović održala je patetičan i prazan, ali ipak pomirljivi govor. Zaustavila je gromko zviždanje dosadašnjem predsjedniku Josipoviću. Kazala je da ravno s proslave kreće raditi. I otišla je raditi - u Savsku ulicu, među ratne veterane koji tri mjeseca demonstriraju protiv aktualne vlasti. Optužujući je za veleizdaju, jugoslavenstvo, komunjarstvo. Dočekali su je oduševljeno. Tamo je izjavila: "Nitko više neće omalovažavati naš obrambeni Domovinski rat, i nazivati ga nekakvim građanskim ratom, to vam časno obećajem ovdje večeras. Hrvatska je samostalna i neovisna država a ne regija ili region kamo su je neki htjeli svrstati. Nastavit ću tamo gdje je stao naš prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman''.
To je stvarni izborni govor i prava poruka izborne pobjednice. Ono prvo je bio folklor. Novoizabrana predsjednica Republike priklonila se, nekoliko sati poslije svoje pobjede, radikalnom diskursu svoje stranke. I nije toliko problem što je taj diskurs radikalan, koliko što je neistinit. Nema ozbiljne političke grupacije u Hrvatskoj koja ''omalovažava'' Domovinski rat, koja ga naziva isključivo ''građanskim'', niti itko Hrvatsku svrstava u ''regiju ili region'' nasuprot nezavisnosti. Sam izbor riječi ''region'' izaziva nelagodu i podsjeća na najgora nacionalistička vremena.
Svojim prvim radnim govorom buduća predsjednica je faktički krenula putem razdora, putem produbljivanja ideoloških rovova. Onim na kojemu je Tomislav Karamarko izgradio novi profil HDZ-a. Onim koju Hrvatsku vuče natrag.
Ne može se, naravno, iz jednog govora iščitati stvarni smjer buduće politike. Kada bi to bio slučajni prigodni potez, bilo bi maliciozno dalekosežno zaključivati. Onespokojava činjenica da je riječ o osmišljenom izbornom projektu u kojem je novoizabranoj predsjednici namijenjena samo jedna od uloga.
Nakon relativno uspješnog i umjerenog ali kradljivog Ive Sanadera, te neuspješne ali nekorumpirane i relativno umjerene Jadranke Kosor, novi lider stranke Tomislav Karamarko okrenuo je stranku prema čvrstoj desnici. Računa i na evropski konzervativni i desničarski revival. Već tri godine traje sistematsko poništavanje hrvatske lijeve tradicije i kakvog-takvog građanskog razvoja, ideološki rovovi su otkopani. Šef države u toj projekciji zauzima samo dekorativno mjesto. Plan je do sada uspio.
Kako će funkcionirati takva duboko podijeljena Hrvatska?
Što se same novoizabrane predsjednice tiče, ona je u izbore krenula kao osoba bez izgrađenog prepoznatljivog političkog profila i ukorijenjenosti u stranački uži krug. Paradoksalno, to joj u obnašanju funkcije može biti prednost ako je bude znala ili htjela iskoristiti. Visoka dužnost učvršćuje samosvijest i jača ambicije. Šefu države ustavno i po prirodi stvari pripada uloga medijatora, posrednika, osobe koja drži ravnotežu na političkom spektru. Kolinda Grabar-Kitarović može krenuti u dobrom pravcu ako se oslobodi stranačke retorike i krene u okupljanje na širokoj ideološkoj platformi, što će je nužno dovesti na distancu, ako ne i sukob sa strankom koja ju je iznjedrila. Izbor najbližeg savjetničkog tima bit će prvi pokazatelj stvarnog smjera. Potom, kao karijerna diplomatkinja i osoba koja je i slovom Ustava sukreator vanjske i sigurnosne politike, buduća predsjednica bit će u stalnom kontaktu s inozemstvom. Za očekivati je da će joj biti sugerirana odmjerenost i uravnoteženost. I tu je prostor za stvaranje nezavisne pozicije.
Ne vidim baš puno naznaka da bi Kolinda Grabar-Kitarović bila u stanju tako se profilirati, ali budimo blagonakloni dan poslije izbora. Svakoga treba suditi tek prema djelima. Pričekajmo.
Zoran Milanović
Posebno delikatni bit će odnosi s Milanovićevom Vladom. Kohabitacija, termin koji se najčešće koristi kao izraz budućih odnosa, nije najbolji izraz, jer Hrvatska je u potpunosti parlamentarna zemlja, a ne predsjednička ili polupredsjednička. Utoliko su u Vladi u pravu kada u prvim komentarima to ističu. Predsjednica stvarnu ulogu ima isključivo na političkim pitanjima. Ekonomija, socijalna politika, zapošljavanje, dugovi, uprava i lokalna samouprava – sve te teme kojima je nova predsjednica bombardirala javnost za vrijeme kampanje – nisu u njezinoj nadležnosti. Ne vodi efektivno šef države zemlju nego Vlada i Sabor. Ali surađivati se mora. Ukoliko se premijer Milanović bude postavio neprijateljski, a takav mu je bio prvi govor, simpatije javnosti bit će na strani nove predsjednice. Ukoliko se Grabar-Kitarović oštro obruši na Vladu i na tome ustraje, bit će doživljena kao puka stranačka transmisija. A prilike u zemlji će se zaoštravati.
Izbor nove predsjednice iz redova opozicije donijet će promjene na političkoj karti Hrvatske. Nesumnjivo on jača HDZ, a slabi SDP i partnere. Izbori su, međutim, samo potcrtali trend koji je već vidljiv nekoliko godina. Birači HDZ-a su osokoljeni, izašli su iz neugode i potištenosti u koje stanje ih je dovela bezočna pljačkaška praksa njihove stranke. Zborno patriotsko pjevanje prekrilo je tjeskobu. Na ruku im ide i jačanje desnice svugdje u Evropi. Čini im se da nije više sramota biti nacionalist.
Birači SDP-a i lijevo-liberalne koalicije u dvostrukoj su nevolji. Vlada iz njihovih redova je neuspješna, stranka puca po šavovima, a ne prepoznaje se ni što je u današnjem svijetu lijeva politika. Gubljenje uporišta obeshrabrilo je pristaše ljevice. Mnogi su se okrenuli alternativnim pokretima, ili su ostali kod kuće. Tu je tajna Josipovićeva poraza.
Očekivani sraz HDZ-a i SDP-a događa se u situaciji uspona prvih i pada drugih. Na tom sukobu rađaju se i novi politički pokreti i stranke. Za sada su još neprofilrani.
Za razvoj demokracije dobro bi bilo širenje političkog spektra i ulazaka što više novih, osobito mlađih ljudi u političku arenu.
Dobro bi bilo i da Ivo Jospiović nije kazao posljednju riječ.