(Komentar *)
Sisački biskup Vlado Košić proglasio je ovih dana, umirovljenog paroha Srpske pravoslavne crkve Petra Olujića doušnikom Udbe. Kao izvor naveo je notornu desničarsku i filofašističku TV emisiju.
Olujić se uoči i za vrijeme proteklog rata isticao mirotvornim zalaganjima, a nedavno je izjavio da je u sisačkom kraju 1990-tih ubijeno 595 Srba. Za biskupa Košića to je lažna tvrdnja i smišljena provokacija, koja mu je postala razumljivom kada je, eto, doznao da je Olujić bio "član Udbe", Jugoslaven, zagovaratelj "bratstva i jedinstva" itd.
Dva mjeseca ranije, Jutarnji list objavio je feljton o sastancima Franje Tuđmana i niza tada opozicijski nastrojenih bivših političara i znanstvenika s konca 70-ih, a na osnovu bilježaka koje je za Službu državne sigurnosti navodno vodio jedan od sudionika, istaknuti jezikoslovac Dalibor Brozović, zaveden pod kodnim imenom Forum.
Akademik Brozović je poslije prvih demokratskih izbora postao potpredsjednik Predsjedništva Hrvatske i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Za života je nijekao svoje doušništvo u bivšem sustavu.
Takvih primjera javnih prozivki u proteklih 27 godina ima na stotine. Na početku ih je plasirao HDZ, najčešće putem pokorenih ili revolveraških medija, želeći brzo i bespogovorno ovladati cjelokupnim društvenim sustavom.
U predvečerje rata neprovjereni udbaški ili dosijei Kontraobavještajne službe (KOS) služili su kao svojevrsne liste za odstrel, figurativne i stvarne. Potom su korišteni za unutarnje obračune brojnih frakcija stranke na vlasti. Dijelio se plijen, državne sinekure, tvornice, banke, mediji, utjecaj. Mahanje dosijeima, stvarnima ili fabriciranima, bilo je jedno od sredstava stjecanja pozicija. Neki od prozivanih su se branili, neki su tražili zaštitu suda, većina je prešutjela.
Na koncu je jedan od utemeljitelja HDZ-a Josip Manolić hladno ustvrdio da je 70 posto nomenklature HDZ-a proizašao iz tajnih službi bivšeg režima, ili bio s njima povezan. Tako se stvarala država i za bivšeg policajca u tome nije bilo ničeg spornog. Lustracija je za njega deplasirana.
Manolićevi memoari su u redovima vladajuće stranke i njima bliskim krugovima dočekani sa znakovitom šutnjom.
U cijelom proteklom razdoblju izostao je zreo, civilizirani pristup nasljeđu bivšega sustava. Prošlost je korištena isključivo za političke obračune. Desnica je voluntarističkim izjednačavanjem "svih totalitarizama" krčila prostor za rehabilitaciju fašističkog nasljeđa, a institucionalna ljevica je, braneći svoje sinekure, uzmicala i pogubila se.
U izuzetno osjetljivom segmentu koji se ticao ljudskih prava i njihovog masovnog kršenja u bivšem sustavu nije na sustavni način učinjeno gotovo ništa. Žrtve policijskog tretmana u prošlosti postale su sredstvo za obračune u sadašnjosti.
U takvoj situaciji najavljene su čak dvije istodobne izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima. Vlada je planirala iduće godine izvršiti temeljite izmjene Zakona koji datira iz 1997. godine. Najavila je temeljitu raspravu, uključivanje stručne i zainteresirane javnosti, usklađivanje s evropskim standardima i zahtjevima modernizacije arhivske djelatnosti.
A onda je, uoči lokalnih izbora, manji partner u vladajućoj koaliciji, Most, najavio vlastite izmjene Zakona. Oni su predložili izmjene u segmentu dostupnosti arhivske građe i predvidjeli slobodan pristup svim arhivskim dokumentima do zaključno 20.12.1990. godine, dokidajući dosadašnju normu o 30-godišnjoj zatvorenosti arhiva za javnu upotrebu. Kao glavnog i jedinog javno poznatog konzultanta uzeli su slovenskog istraživača partizanskih jama iz razdoblja poslije Drugog svjetskog rata, osobu bez stručnih kvalifikacija, usto i kriminalne prošlosti.
Pobunile su se sve državne profesionalne arhivske institucije, kako zbog izostavljanja stručne javnosti u konzultacijama, tako i zbog amaterski sastavljenog prijedloga.
Politički ciljevi predlagača svima su bili evidentni. Uoči lokalnih izbora, kada Most traži svoje mjesto u biračkom tijelu, a istodobno je u koaliciji s mnogo jačim partnerom – HDZ-eom, trebalo je naći točku koja će ih razlikovati. Slobodan pristup arhivima, kolokvijalno rečeno – otvaranje komunističkih arhiva, predstavilo se kao briga za pravdu, za satisfakciju žrtvama nedemokratskih režima. Svatko iz svojih razloga, tvrdi se u Mostu, ni HDZ niti SDP do sada nisu arhive učinili dostupnima.
Vlada je Mostov prijedlog proglasila nedorečenim, ali ga je Klub zastupnika HDZ-a pustio u saborsku proceduru i on je nedavno prošao takozvano prvo čitanje.
Istodobno, Vlada je promijenila prvobitni plan donošenja cjelovitog zakona o arhivima i predstavila svoj prijedlog Zakona koji će se uskoro naći u saborskim klupama. Bio je to jasan odgovor na Mostovu inicijativu.
Predstavljajući zakon, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek navela je da je njegov cilj, osim definiranja općih i specifičnih stručnih zadaća, i pitanje suočavanja s prošlošću nedemokratskih društava.
"Želimo da se arhivi otvore i da arhivsko gradivo iz tog razdoblja ima punu dostupnost i to uz punu skrb za dostojanstvo onih koji su bili žrtve tih represivnih režima", kazala je ministrica.
Prema Vladinom prijedlogu ukida se 30. godišnji opći rok nedostupnosti arhiva, te se do 31.12.1990. svi arhivi proglašavaju otvorenima i dostupni su javnosti. Vlada predviđa distinkciju između "progonitelja" i "žrtava", i to na način da se ovima drugima štite podaci iz osobnog života (ako su živi i ne daju izričitu suglasnot), a prvima ne. Vlada se pri tome poziva na njemačko zakonodavno iskustvo.
Oba prijedloga zakona izazvala su očekivanu živu javnu polemiku. Stručnjaci ne spore da je Vladin zakon cjelovitiji i ozbiljniji i načelno se slažu da je opća dostupnost arhivske građe potrebna i dobrodošla. Ono što izaziva podozrivost je izraziti politikantski naboj koji prati pripreme zakona.
Mnogi sudionici u procesu donošenja shvaćaju ga i predstavljaju kao sredstvo obračuna. Stručnjaci se pribojavaju zloupotrebe osobnih podataka i otvaranja novih, umjesto zatvaranja starih trauma. Upozoravaju da je rok dostupnosti (31.12.1990) u suprotnosti s proklamiranim načelom otvorenosti, te da je za pravo suočavanje i istraživanje neophodno uključiti i razdoblje poslije toga datuma.
Korijeni aktualnih hrvatskih nevolja (ratni i privatizacijski kriminal) nalaze se upravo u tom razdoblju. Sumnja se i u friziranje dokumentacije, osobito one policijske.
U svakom slučaju, predizborno mahanje arhivima i takmičenje s dva zakonska teksta ne djeluje kao ozbiljan posao.