Nikola Šainović, Nebojša Pavković, Sreten Lukić i Vladimir Lazarević
Žalbeni suci Haškog suda (ICTY) izrekli su drugostupanjske presude u slučaju četvorice visokih srbijanskih dužnosnika, poznatom kao Šainović i drugi, neznatno smanjujući većinu prvostupanjskih kazni. Oni su kao visoki dužnosnici vlasti, vojske i policije osuđeni po zapovjednoj odgovornosti (po pet točaka optužnice) na visoke kazne zatvora zbog zločina nad kosovskim Albancima 1999.godine (deportacije, progon, ubojstva).
„Šainović nije pokazao da je Raspravno vijeće pogriješilo kad je zaključio da je imao široke ovlasti i bio svjestan zločina koji se događaju na Kosovu.“, naveo je predsjedavajući peteročlanog Žalbenog vijeća, kineski sudac Liu Daqun, govoreći u sažetku presude o Šainoviću – kao vezi između članova udruženog zločinačkog poduhvata sa Slobodanom Miloševićem (predsjednik SR Jugoslavije u sporno vrijeme).
Vaš browser nepodržava HTML5
Izricanje drugostepene presude
Utvrđena odgovornost za seksualno nasilje
Potpredsjednik savezne vlade Nikola Šainović osuđen je u prvom stupnju na 22 godine zatvora, a žalbeni suci su mu je smanjili na 18 godina, oslobađajući ga zapovjedne odgovornosti za ubojstva, deportacije i prisilno premještanje, u nekim mjestima kao što su Turićevac, Srbica, Tušelj i Kačanik.
Toga je oslobođen i general Vojske Jugoslavije Nebojša Pavković, no njemu je ostala prvostupanjska kazna od 22 godine, budući da su potvrđeni nalazi Raspravnog vijeća u svim ostalim dijelovima. I Pavković i Šainović proglašeni su pak zapovjedno odgovornim za progone putem seksualnog nasilja u Prištini i još nekim mjestima na Kosovu (Beleg, Ćirez), no žalbeni suci su odlučili kako im za to neće izreći dodatnu kaznu.
Načelniku policije za Kosovo Sretenu Lukiću, koji je također u prvom stupnju osuđen na 22 godine zatvora, također je ukinuta presuda za Turićevac, no potvrđena mu je presuda za preostale dijelove pet točaka optužnice, kao i utvrđena odgovornost za progone putem seksualnog nasilja. Kazna mu je smanjena za dvije godine te je osuđen u drugom stupnju na 20 godina.
General Vladimir Lazarević, koji je u prvom stupnju osuđen na 15 godina zatvora u žalbenom postupku je uspio ishoditi smanjenje kazne za 1 godinu te je osuđen na 14.
Prvotno je slučaj bio poznat kao Milutinović i drugi, no prvostupanjskom odlukom je prvooptuženi bivši predsjednik Srbije u sporno vrijeme Milan Milutinović - oslobođen optužbi, jer je Raspravno vijeće odlučilo da nisu priloženi dokazi o njegovoj efektivnoj kontroli nad vojskom i policijom.
Tužiteljstvo se nije žalilo na tu prvostupanjsku presudu pa je ona postala pravomoćna.
Dragoljub Ojdanić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije prošle godine je priznao zločine, prihvativši prvostupanjsku kaznu od 15 godina zatvora, nakon čega je oslobođen nakon dvije trećine izdržane kazne budući da mu je u nju uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru.
Osuđenici se pozivali na oslobađajuću presudu Perišiću
U žalbenoj raspravi, održanoj prošle godine, timovi obrane preostale četvorice osuđenika su zatražili oslobađanje njihovih klijenata, prebacujući pri tom zapovjednu odgovornost na neke druge srbijanske dužnosnike. Osim toga, obrana je konstatirala i da je uzrok raseljavanja preko 700 tisuća kosovskih Albanaca - bombardiranje NATO snaga, a ne teror i nasilno protjerivanje.
Također obrana se pozvala na oslobađajuću presudu načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću i zaključak žalbenih sudaca u njegovom predmetu – da njegova pomoć srbijanskim snagama u susjednim državama nije bila konkretno usmjerena na činjenje zločina.
S druge strane tužiteljstvo je zatražilo doživotne kazne zatvora za optužene ustvrdivši da su bili prisutni u Prištini prilikom rasprostranjenog ubijanja, silovanja i protjerivanja. Tužiteljstvo je zatražilo od Žalbenog sudskog vijeća da ponovno procjeni brutalnost zločina, za čije je podržavanje od strane optuženih - izrečena preblaga kazna.
Tužiteljstvo je također pozvalo žalbene suce da zanemare spomenuto oslobađanje Perišića, ocijenivši ga - incidentom međunarodne pravde, jer spomenuti kriterij „konkretne usmjerenosti“ ne postoji u običajnom međunarodnom pravu.
U odnosu na kriterij „konkretne usmjerenosti“ žalbeni suci su napomenuli da postoji razilaženje dosadašnjih haških presuda u dosadašnjem presuđivanju, napominjući da su oni utvrdili da se taj kriterij nije trebao utvrđivati u ovom slučaju.
Žalbeni suci promijenili su samo neke detalje u prvostupanjskoj presudi te oslobodili neke od optuženih za određene incidente navedene u optužnici, no to nije utjecalo na ukupan dojam o klimi zločina i nekažnjivosti za koje ih se smatra odgovornim. Zato su i kazne tek neznatno promijenjene.
