"Milošević oslobođen, NATO mašinerija ide dalje", neobična je vijest koju je objavila Russia Today (RT), na svojoj internet stranici 2. avgusta 2016. Autor je Neil Clark.
Pozivajući se na suđenje Radovanu Karadžiću, Clark tvrdi da je tokom tog procesa Slobodan Milošević oslobođen svake odgovornosti za ratove koji su se vodili od 1991. do 1995. godine.
"Zaključak Međunarodnog suda pravde (ICTY) da je jedna od najviše sataniziranih osoba našeg doba, u stvari, nevina i da nije odgovorna za najmonstruoznije zločine koji joj se pripisuju, svakako je trebala biti na naslovnim stranama svjetskih medija", piše Clark i nastavlja:
"Ali, to se nije desilo. Čak je i ICTY tu informaciju zakopao duboko među 2.590 stranica pratećih dokumenata uz presudu lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću koji je u martu osuđen za genocid (u Srebrenici), druge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti."
Neil Clark postavlja pitanje – zašto nije bilo zvaničnog saopštenja povodom oslobađajuće presude Miloševiću. On izražava zahvalnost novinaru i istraživaču Andyju Wilcoxonu koji je 1. avgusta na sajtu američkog lista CounterPunch pisao o Karadžićevom suđenju i "otkrio" senzacionalnu vijest da je Miloševoić oslobođen svih optužbi.
Inače, Clark je poznat kao Miloševićev apologeta, baš kao i apologeta akcija Vladimira Putina u Ukrajini. Ali, ovaj put je zbilja pretjerao.
Novinarstvo sve više počinje ličiti na fikciju. Kako još uvijek vjerujem u novinarstvo bazirano na činjenicama, zamolila sam press službu suda u Hagu da odgovori na pitanje – da li je Milošević posthumno oslobođen svake krivice.
Evo odgovora koji je stigao iz Haga: "Sudsko vijeće u Karadžićevom procesu došlo je do saznanja predstavljenog u paragrafu 3460, strana 1303, da nema dovoljno dokaza da je Slobodan Milošević bio dio zajedničkog kriminalnog poduhvata (plana čišćenja teritorija od nesrpskog stanovništva). Sudsko vijeće je takođe utvrdilo da je Milošević pružao pomoć bosanskim Srbima u ljudstvu i oružju tokom rata.
Sudsko vijeće nije donijelo nikakav zaključak u odnosu na Miloševića, nije se bavilo njegovom krivicom tokom suđenja Karadžiću. Milošević nije ni optužen niti osuđen u Karadžićevom predmetu. Činjenica da je neko dio ili da nije dio zajedničkog kriminalnog poduhvata u predmetu u kom on nije optuženi, nema nikakve konsekvence za njegov predmet i njegovu vlastitu odgovornost."
Zgrada Haškog tribunala, Holandija
Ukratko, iz Haga stiže odgovor da je proces Karadžiću, samo proces Karadžiću i da ne može imati nikakve posljedice u odvojenom procesu koji je vođen protiv Slobodana Miloševića. Presuda Karadžiću je javno dostupna i može se pročitati OVDJE.
Činjenica da je zbog Miloševićeve smrti u pritvoru Haškog suda 2006. godine proces protiv njega ostao nedovršen, znači da se njegova krivica ne može utvrditi u bilo kom sudskom procesu. To svakako ostavlja Clarku i drugim apologetima ratnih zločina prostor da domišljaju ishod suđenja do kog, na žalost, neće nikada doći.
Puzajuća rehabilitacija Miloševića
U aprilu 1992. godine, kada počinje rat u Sarajevu, bosanski Srbi nisu imali svoju vojsku. Sjećam se aprilskog jutra kada sam prvi put vidjela tenkove i oklopna vozila Jugoslovenske narodne armije (JNA) na brdima u okolini Sarajeva. Sa mog balkona na Koševskom brdu vidjela sam da je tog dana meta bio televizijski predajnik na brdu Hum.ž
Nisam mogla doći do redakcije "Oslobođenja" zbog žestokog granatiranja. Moj telefon je još radio. Sarajevo je izgubilo vezu s vanjskim svijetom 2. maja 1992. kada je zapaljena Glavna pošta.
Zvoni telefon. Javlja se novinar Radio "Politike". Želi da zna šta se događa u Sarajevu. U prvi mah sam sretna da će do Beograda doći informacija o tome šta se događa u Sarajevu. Očekujem da će neko zaustaviti napade na grad, na civile. Mnogi Beograđani imaju rođake i prijatelje u Sarajevu.
Užurbano prenosim kolegi s Radio "Politike" sve što vidim s mog prozora. Strahujem da linija može biti prekinuta svakog časa. Glas s druge strane me prekida s pitanjem: "Možete li sve to ponoviti, samo nemojte spominjati ko puca, to ne znamo. Ići ćemo uživo za koji minut".
Pokušavam objasniti kolegi da znam ko puca, da vidim crvenu petokraku na nekim od tenkova koji se vide s mog prozora. Na to me on pita: "Da li ste Vi Srpkinja?". Kažem da jesam, ali da ipak vidim i čujem šta se oko mene događa. On je pristojan i ispričava se, ali mi objašnjava da ne možemo ići u program. Tu se razgovor završava. Osjećam se nemoćnom i poniženom. To je bio tek početak rata.
Pretrčavanje ulica, bježanje od snajpera sa sarajevskih brda, 1993.
Mediji u Beogradu su već bili u velikoj mjeri pod Miloševićevom kontrolom. Opsada Sarajeva trajala je više od 1.000 dana. Poginulo je skoro 14.000 ljudi, među njima oko 2.000 djece. Optužnica protiv Miloševića podignuta je zbog zločina na Kosovu, ona je kasnije proširena na Bosnu i Hercegovinu, te Hrvatsku.
Činjenica da proces protiv njega nije nikada okončan, ne bi smjela uticati na ocjenu Miloševićeve uloge u istoriji Srbije i Balkana. U Srbiji nije stvorena atmosfera u kojoj bi bilo moguće utvrditi ulogu bivšega predsjednika, ne samo u susjednim državama, nego i u zločinima koji su u njegovo vrijeme počinjeni u Srbiji.
Ostala su nerazjašnjena politička ubistva, kakvo je recimo ono Ivana Stambolića. Kažnjeni su izvršioci, ali ne i naredbodavci. Nerazjašnjeno je ubistvo novinara Slavka Ćuruvije. Nerazjašnjen je pokušaj atentata na Vuka Draškovića...
Lista Miloševićevih žrtava je mnogo duža. Svjedoci nestaju, a proticanjem vremena sve je manja šansa da se događaji rekonstruišu.
Na djelu je puzajuća rehabilitacija Slobodana Miloševića. Tome u prilog idu i tekstovi koji se mogu naći na sajtu Ron Paul instituta u Teksasu ili na web stranici Russia Today.
Clarkov glas nije usamljen, a Miloševićeve žrtve ne mogu da govore.