Nakon duže pauze publika u Crnoj Gori, kao i u regionu, ponovo je pretrpana takozvanim rijaliti emisijama u kojima je u prilici da posmatra svakodnevicu ljudi izolovanih od spoljnjeg svijeta. Zašto je takva vrsta programa i dalje primamljiva i koliko, osim o ukusu, govori i o životima onih ispred ekrana, koji su sve više otuđeni i sve manje upućeni jedni na druge?
Koliko se iza svega krije velika zabava, a koliko velika manipulacija i zašto joj pribjegavamo čak i kada smo toga svjesni?
Iz dana u dana, gotovo iz sata u sat, gledaoci su zasuti špicama nove sezone rijaliti emisija Veliki Brat i Farma.
Zbog rastuće gledanosti takve vrste programa, sociolozi govore o svojevrsnom sindromu “Ekremizacije”, nazvanom po jednom od aktera serijala. U jednoj vrsti socijalnog eksperimenta, u izolovanom prostoru prepušteni sami sebi i vještoj ruci “Velikog Brata”, odnosno producenta, ogoljavaju se karakteri i naravi, a na površinu izbijaju spletke, intrige, podmetanja, niske strasti i prizemna uzbuđenja.
Naš motiv da sve to gledamo i slušamo psihološkinja Maruška Drašković objašnjava željom da zavirimo u tuđe živote i nasladimo se senzacijama ali i bježanjem od surove stvarnosti i nalaženja neke vrste sedativa.
No, kao i svaka medalja i ova ima dvije strane.
“Sa jedne strane, ja suštinski mislim da su te emisije i napravljene da bi se ljudi bavili tuđim životima da bi izbjegli svoju spoznaju sebe samih. Druga strana medalje može da bude upravo to da nam bude edukativno, da sebe preslušavamo kako bi smo mi u toj situaciji reagovali. Da li je u redu da se ljudi ponašaju tako i tako? U krajnjem slučaju, u rijaliti šouima se negdje prikazuje i pokazuje priroda čovjeka, ogolijeva se njegovo biće, njegova suština u onoj destruktivnoj ravni ali i onoj pozitivnoj”.
U isto vrijeme sociolog Srđan Vukadinović u rijaliti programima samo vidi destruktivnu snagu po mentalno zdravlje društva i promovisanje pogrešnih vrijednosti.
“Poslije sapunica i telenovela kao proizvoda konzumerističkog društva rijaliti programi su jedan logičan nastavak nečeg što je posljedica tog velikog potrošačkog mentaliteta. Nedopustivo je da televizijske kuće guraju u program ovakve sadržaje i to po nekoliko sati. Oni koji to emituju zanemaruju sistem vrijednosti koji je potpuno urušen kada su ti emiteri u pitanju, a sve se to radi za postizanje bolje gledanosti. I ostvarivanja lakog profita. Rijaliti programi tako predstavljaju jednu pohlepu koja u toj trci, tom jurišu za novcem nema nikakvih obzira”.
Televizijski kritičar i publicista Marinko Vorgić upotrebljava termin “ošašaljivanje“ naroda kada govori o uticaju Farme i Velikog brata na TV auditorijum. To odgovara političkim oligarhijama kao zamjena za ranije dozvoljene metode represije i uzurpacije. Poslije dužeg tretmana primitivizmom, praznovjerom i glupošću, kreirate idealnog glasača, koji nema potreba za ičim pametnim, racionalnim i progresivnim.
“Prvo ćemo se banalizovati, urnisati, učiniti ga potpuno besmislenim i degutantnim, a onda će se pojaviti neko pa će reći ‘e sada je bilo dosta, to neko mora da sredi’.Tu, po mom mišljenju, dolazimo do najopasnijeg momenta, a to je kada neko dolazi da sredi nered koji je prije toga napravljen. Čak i ako to nije proces koji je kontrolisan, dirigovan i osmišljen od nekih centara moći. Ona je takođe problematičan proces jer pokazuje da je čovječanstvo poptuno negdje atrofiralo po pitanju mnogo čega i da se život definitivno pretvara u jednu vrstu banalizacije. Generalno, ne samo da nemamo više velikih priča nego nemamo više ništa što ima moralni, estetski i bilo kakav background. Jednostavno, sve postaje dopustivo , sve postaje legalno i ništa više ne skandalizuje”.
Osim o moći televizije da manipuliše gledocima rijalitija, psihološkinja Drašković govori i o manipulaciji onima koji su pristali da stanu pred kamere kao akteri, što vodi do
lažne slike o njima samima.
“Ljudi misle da kada stanu sa one strane kamere da cijeli svijet njih obožava, da ih svi samo gledaju kako su divni krasni, veliki, pametni, božanstveni. Kakve divne noge, grudi imaju. Tako zamišljaju da se ego zapravo hrani tim najnižim strastima. Onda raste da idealizovana slika o sebi i ljudi izgube kontakt sa sobom, sa sopstvenom dušom, svojim bićem i sa drugim, bliskim ljudima oko sebe”
I na kraju smo pitali Podgoričane koliko prate rijaliti programe. Da li smo dobili iskrene odgovore prosudite sami, tek anketa pokazuju kako je za takvu vrstu emisija entutijazam opao.
