Šok, kritike i gorki sarkazam, neke su od prvih reakcija porodica ubijenih, NVO aktivista i predstavnika Bošnjaka u Crnoj Gori.
Seida Krdžalija je majka Sanjina Krdžalije koji je imao 22 godine kada je deportovan iz Crne Gore i predat vojsci bosanskih Srba.
Seida je na prvom i na drugom suđenju u Podgorici svjedočila o tom zločinu. Šokirana je oslobađajućom presudom devetorici bivših policajaca.
„Ja sam bila živi svjedok kada su mog sina odveli. Ja sam bila tu kada je ušao u autobus, kada je plakao i kada me je pogledao... Ja to dok živim zaboraviti ne mogu. Ne mogu da shvatim da neko ko je sudija, ne znam ko da je taj sudija, ako ima svoje dijete ne postavi se u naš položaj majki koje smo nevinu djecu dali. Zamislite da dođete u jednu zemlju u kojoj mislite da je sloboda i da ste sigurni, da ste pobjegli od rata i da ste se spasili i tamo ti uzmu dijete iz čista mira, samo zato što se zove Sanjin. Ja sam zaista šokirana. Zamislite mog sina koji je imao 22 godine, u najboljem dobu, da ga uzmu i da ga ubiju. To je stvarno šokantno“.
Način na koji je kompletan postupak vođen pokazuje da ili izostaje znanje ili namjera da se ovaj slučaj procesuira u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, smatra Tea Gorjanc Prelević iz Akcije za ljudska prava.
„Isti sud je ponovo pogrešno primenio pravo jer je našao da je u ovom slučaju uopšte bitno to da li je sukob bio međunarodnog karaktera ili ne međunarodnopg karaktera, a nije bitno jer dela koja se optuženima stavljaju na teret po međunarodnom humanitarnom pravu su zabranjena i u ne međunarodnim sukobima, kako je sada na samom kraju i tužilaštvo zauzelo stav da je zapravo bio sukob u BiH. Mi mislimo da je to bio međunarodni sukob, tako je utvrdio i Haški tribunal. Ali sve i da je ne međunarodni, opet je to ratni zločin“, kazala je.
Takođe, za Gorjanc Prelević je sporno obrazloženje po kojem optuženima ratni zločin nije mogao da bude stavljen na teret jer nijesu bili dio oružanih snaga nego policajci koji su izvršavali naređenja pretpostavljenih u policiji i tadašnjem ministarstvu unutrašnjih poslova.
„Prema postojećim presudama Haškog tribunala uopšte za postojanje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije bitno da li su bili ili ne deo oružanih snaga. Međutim, ono što je važno je da je sud utvrdio da su optuženi postupali nezakonito, samo što je istovremeno utvrdio da zbog toga ne mogu da budu kažnjeni jer to niej ratni zločin. Mi u Akciji za ljudska prava smatramo da je to bio itekako ratni zločin. Ponovo ćemo da pomognemo oštećenim porodicama da na to dokumentovano ukažu u žalbi“, poručuje Tea Gorjanc Prelević.
Portparolka crnogorskog ogranka REKOM-a Mirela Rebronja za RSE navodi da oslobađajuća presuda podgoričkog Višeg suda u slučaju deportacija potvrđuje da Crna Gora još nije spremna da se na pravi način suoči sa zločinima iz prošlosti.
„Ono što nije dobro jeste činjenica da sve optužnice za slučajeve ratnih zločina pred crnogorskim sudovima padaju i zaista treba utvrditi čija je to odgovornost, da li tužilaštva ili sudova. Činjenica je da je najmanje 60 ljudi deportovano sa teritorije Crne Gore, predato neprijateljskoj vojsci, u ovom slučaju bosanskih Srba, a od toga je samo 12 ljudi uspjelo da preživi koncentracione logore. Ne smije se zaboraviti da je deportacija jedan veoma ozbiljan zločin kao i da ako postoji zločin, ako postoje žrtve da postoje i krivci za to koji moraju da budu kažnjeni“.
Imamo zločin, ali po crnogorskim sudovima nemamo zločince, apsurd je na koji ukazuje Rastoder.
„Dakle, ako zločin postoji, a zločinaca nema, ili bar nije provedena pravda nad njima, onda se to može dvojako tumačiti. Ili kao neažurnost i aljkavost tužilaštva koje nije uspjelo da dovoljno dobrih dokaza prikupi i dokaže krivično djelo, ili kao jednostavno namjeru da se javnost isrpljuje i zaglupljuje određenim sudskim postupcima koji navodno idu ka tome da se procesuiraju ratni zločini a da ne bude ni jedne presude. Dakle, po meni ovu presudu treba posmatrati u kontekstu svih presuda vezanih za ratne zločine u Crnoj Gori. Mene jedino iznenađuje što ovdje nijesu našli niti jednog kuvara da ga osude", kaže Rastoder.
Oslobođajuća presuda optuženima za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine, je crna mrlja koja će ostati u istoriji crnogorskog pravosuđa, smatra potpredsjednik Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder.
Upitan da li se može očekivati novi postupak, Rastoder je kazao da se radi o ozbiljnim stvarima koje se moraju izučiti, navodeći da će nastojati da proces ne bude zatvoren.
Seida Krdžalija je majka Sanjina Krdžalije koji je imao 22 godine kada je deportovan iz Crne Gore i predat vojsci bosanskih Srba.
Seida je na prvom i na drugom suđenju u Podgorici svjedočila o tom zločinu. Šokirana je oslobađajućom presudom devetorici bivših policajaca.
„Ja sam bila živi svjedok kada su mog sina odveli. Ja sam bila tu kada je ušao u autobus, kada je plakao i kada me je pogledao... Ja to dok živim zaboraviti ne mogu. Ne mogu da shvatim da neko ko je sudija, ne znam ko da je taj sudija, ako ima svoje dijete ne postavi se u naš položaj majki koje smo nevinu djecu dali. Zamislite da dođete u jednu zemlju u kojoj mislite da je sloboda i da ste sigurni, da ste pobjegli od rata i da ste se spasili i tamo ti uzmu dijete iz čista mira, samo zato što se zove Sanjin. Ja sam zaista šokirana. Zamislite mog sina koji je imao 22 godine, u najboljem dobu, da ga uzmu i da ga ubiju. To je stvarno šokantno“.
Način na koji je kompletan postupak vođen pokazuje da ili izostaje znanje ili namjera da se ovaj slučaj procesuira u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, smatra Tea Gorjanc Prelević iz Akcije za ljudska prava.
„Isti sud je ponovo pogrešno primenio pravo jer je našao da je u ovom slučaju uopšte bitno to da li je sukob bio međunarodnog karaktera ili ne međunarodnopg karaktera, a nije bitno jer dela koja se optuženima stavljaju na teret po međunarodnom humanitarnom pravu su zabranjena i u ne međunarodnim sukobima, kako je sada na samom kraju i tužilaštvo zauzelo stav da je zapravo bio sukob u BiH. Mi mislimo da je to bio međunarodni sukob, tako je utvrdio i Haški tribunal. Ali sve i da je ne međunarodni, opet je to ratni zločin“, kazala je.
Takođe, za Gorjanc Prelević je sporno obrazloženje po kojem optuženima ratni zločin nije mogao da bude stavljen na teret jer nijesu bili dio oružanih snaga nego policajci koji su izvršavali naređenja pretpostavljenih u policiji i tadašnjem ministarstvu unutrašnjih poslova.
„Prema postojećim presudama Haškog tribunala uopšte za postojanje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije bitno da li su bili ili ne deo oružanih snaga. Međutim, ono što je važno je da je sud utvrdio da su optuženi postupali nezakonito, samo što je istovremeno utvrdio da zbog toga ne mogu da budu kažnjeni jer to niej ratni zločin. Mi u Akciji za ljudska prava smatramo da je to bio itekako ratni zločin. Ponovo ćemo da pomognemo oštećenim porodicama da na to dokumentovano ukažu u žalbi“, poručuje Tea Gorjanc Prelević.
Portparolka crnogorskog ogranka REKOM-a Mirela Rebronja za RSE navodi da oslobađajuća presuda podgoričkog Višeg suda u slučaju deportacija potvrđuje da Crna Gora još nije spremna da se na pravi način suoči sa zločinima iz prošlosti.
„Ono što nije dobro jeste činjenica da sve optužnice za slučajeve ratnih zločina pred crnogorskim sudovima padaju i zaista treba utvrditi čija je to odgovornost, da li tužilaštva ili sudova. Činjenica je da je najmanje 60 ljudi deportovano sa teritorije Crne Gore, predato neprijateljskoj vojsci, u ovom slučaju bosanskih Srba, a od toga je samo 12 ljudi uspjelo da preživi koncentracione logore. Ne smije se zaboraviti da je deportacija jedan veoma ozbiljan zločin kao i da ako postoji zločin, ako postoje žrtve da postoje i krivci za to koji moraju da budu kažnjeni“.
Šerbo Rastoder
Novo, drugo suđenje - stara presuda za deportacije, prvi je komentar profesor Šerba Rastodera iz Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori.Imamo zločin, ali po crnogorskim sudovima nemamo zločince, apsurd je na koji ukazuje Rastoder.
„Dakle, ako zločin postoji, a zločinaca nema, ili bar nije provedena pravda nad njima, onda se to može dvojako tumačiti. Ili kao neažurnost i aljkavost tužilaštva koje nije uspjelo da dovoljno dobrih dokaza prikupi i dokaže krivično djelo, ili kao jednostavno namjeru da se javnost isrpljuje i zaglupljuje određenim sudskim postupcima koji navodno idu ka tome da se procesuiraju ratni zločini a da ne bude ni jedne presude. Dakle, po meni ovu presudu treba posmatrati u kontekstu svih presuda vezanih za ratne zločine u Crnoj Gori. Mene jedino iznenađuje što ovdje nijesu našli niti jednog kuvara da ga osude", kaže Rastoder.
Oslobođajuća presuda optuženima za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine, je crna mrlja koja će ostati u istoriji crnogorskog pravosuđa, smatra potpredsjednik Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder.
Upitan da li se može očekivati novi postupak, Rastoder je kazao da se radi o ozbiljnim stvarima koje se moraju izučiti, navodeći da će nastojati da proces ne bude zatvoren.