„Za svakog od nas tko zna što je jezik, rasprave ove vrste su ozbiljno ograničenje“, kazao je lingvist i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac na tribini „Jezik Srba u Hrvatskoj“ održanoj u organizaciji Srpskog privrednog društva "Privrednik" i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.
“To da se mi stoljeće i pol krećemo u sferi pravopisa, razlikovnih rječnika, dubleta i sličnog, a da pritom ne možemo razviti elokventnost, da ne možemo razviti govornika koji će imati najbolje moguće potrebne vještine je ogromno ograničenje i velik hendikep. I tu bi trebalo pružiti otpor, neovisno o tome o kome je riječ, da li o 'mladim Srbima', 'mladim Hrvatima', 'mladim Bosancima' ili bilo kom drugom“, poručio je.
Nasuprot takvog „mladohrvatskog“ ili „mladosrpskog“ razumijevanja jezika kao prostora političke borbe i pitanja identiteta, jezik bi trebao biti prostor slobode.
On je kazao kako je novi standard hrvatskoj jezika – od 1991. godine naovamo – napravljen tako da nije inkluzivan i da isključuje manjine. Međutim, on je jedan od tri standarda koji stoje na raspolaganju Srbima u Hrvatskoj, uz dodatak da ga „većina Srba u Hrvatskoj ne primjenjuje doslovno, nego ga modificira i isključuje neke segmente koji strše u jezičnom osjećaju i u jezičnom uhu Srba u Hrvatskoj.“
Drugi je, uvjetno rečeno, „zapadna varijanta novosadskog dogovora“ i u svakodnevnom korištenju često se miješa s ovim prvim, a treći je onaj u istočnoj Slavoniji, zapadni ogranak šumadijsko-vojvođanskog dijalekta.
To je „građa“ za jezik, a kakva je jezična politika prema jeziku Srba u Hrvatskoj?
„Iako je stvar mnogo jednostavnije nego pred pet ili 10 godina, kada je stupanj tolerancije prema razlikama bio izrazito nizak, ona je i dalje zgrčena“, kaže Pupovac. Kada bi trebalo definirati koji bi jezik bio korišten u emisijama srpske redakcije na HTV-u, on pretpostavlja kako bi to bila kombinacija druge i treće varijante.
Tribina "Jezik Srba u Hrvatskoj" u Zagrebu
Nije se moglo zaobići pitanje dvojezičnih ćirično-latiničnih ploča na javnim institucijama u Vukovaru.
„Ja sam više za to da se korištenje ćirilice gleda kao stvar slobode, a ne stvar identiteta“, kaže Pupovac, upozorivši pritom da je ona sredstvo komunikacije i dio jezika i jezičnog znanja dobrog dijela Srba u Hrvatskoj, a njezino zabranjivanje na javnim mjestima bilo bi protivno međunarodnim konvencijama koje je Hrvatska potpisala.
Urednik izdanja Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ unazad dvije decenije, Čedo Višnjić, je na pitanje Radija Slobodna Europa kazao kako izdavačka praksa „Prosvjete“ ne sugerira kakav bi trebao biti jezik Srba u Hrvatskoj, jer je previše šarolika. Autori koji su Srbi iz Hrvatske, a dio su akademske zajednice u Zagrebu, pišu „hrvatskom književnom varijantom“, a poseban su slučaj hrvatski Srbi sada u Beogradu.
„Ovih dana izišle su u Beogradu dvije knjige Miloša Kordića, čovjeka s Banije, odličnog pjesnika. Njegova knjiga poezije izišla je na ijekavici, a njegovi zapisi o danima izbjeglištva izišli su na ekavici. Sve više njih – Nikola Vujičić, Luka Šteković, Nebojša Devetak, dakle većinom Banijci – prešli su na ekavicu i u pjesničkom izrazu“, kazao je.
Za sebe kaže da je među sve rjeđima koji ustraju na putu kojeg je davno Stanko Korać sugerirao kao jezik Srba u Hrvatskoj, dakle - štokavštini istočne varijante.
Lingvist i politički aktivist Mate Kapović polemizirao je s tezom lingvistice Snježane Kordić kako se sa nacionalizmom u jeziku valja boriti kroz jezik. To nije dovoljno, poručio je, već se borba protiv nacionalizma treba u prvom redu voditi i na političkom i ekonomskom planu.