Mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja, bila je jedan od najboljih političkih i državnih poteza 1990-tih. Nakon strašnih ratnih razaranja, kojih je Vukovar vječni simbol, nakon tisuća žrtava i progona više desetaka tisuća ljudi mirni povratak okupiranog područja u hrvatski državni teritorij ponajprije je spriječio nova stradanja. Potom je olakšao normalizaciju života, obnovu i oporavak.
U studenom 1995. sklopljen je tzv. Erdutski sporazum kojim su postavljeni temelji buduće reintegracije. 15. siječnja 1996. Vijeće sigurnosti UN formiralo je privremenu upravu u Hrvatskom Podunavlju, da bi 15. siječnja 1998. cijeli proces bio završen konačnim i punopravnim uključenjem toga prostora u teritorij Republike Hrvatske.
Do takvog razrješenja svakako je došlo pod utjecajem međunarodne zajednice, prije svega SAD, u sklopu sveopćeg smirivanja stanja na Balkanu i izgradnje nove regionalne konfiguracije.
Ne treba zanemariti niti tajnu diplomaciju na liniji Zagreb-Beograd i nerijetko komplementarne ciljeve Franje Tuđamana i Slobodana Miloševića. Bez obzira na te okolnosti, vrijedi zabilježiti da su tadašnje hrvatsko državno vodstvo, kao i lideri lokalnih Srba iz istočne Slavonije, pokazali visoki stupanj kooperacije i odgovornosti za budućnost.
Dvadeset godina poslije vrijednost Erdutskog sporazuma, koji je bio uvod u dvogodišnji proces reintegracije, vidi se iz aviona. Treba samo proći ruralnim krajevima Hrvatske gdje su nekada pretežni živjeli Srbi. Prazna su, zapuštena, zarasla u korov. Malobrojni povratnici, redom starci, preživljavaju u uvjetima koji kao da su preslikani iz socijalnih romana s početka XX stoljeća.
Redovito u tjedniku "Novosti" čitam podlistak s reportažama iz tih područja. Šokantno je s kojim se elementarnim problemima ti ljudi susreću. Gledam mirno lice 95-godišnje žene iz banijskih Selišta. Živi sama s mizernim primanjima, vratila se kući prije petnaest godina, petnaest samotnih Božića dočekala. Hranila je, kaže, godinu dana jedno pile kako bi ga spremila za ovaj Božić, a onda je na Badnjak ustanovila da joj ga je iz kokošinjca ukrala lisica. Ali, zato plaća mjesečnu naknadu za odvoz smeća – a ne skupi ga u godini dana niti za jednu kantu. Stotine takvih priča udaraju u želudac svakoga dana.
Masovni odlazak Srba iz Hrvatske nakon Oluje ostavio je posljedice od kojih većinska Hrvatska okreće glavu. Tek predstoji suočavanje s nestankom jedne civilizacije.
Masovni odlazak Srba iz Hrvatske nakon Oluje ostavio je posljedice od kojih većinska Hrvatska okreće glavu. Tek predstoji suočavanje s nestankom jedne civilizacije.
Stanje u Baranji, zapadnom Srijemu i Vukovaru ipak je posve drukčije. Erdutski sporazum jamčio je ostanak lokalnog stanovništva i njegova prava. Iseljavanje je prisutno, ali nije dobilo kataklizmičke razmjere. Normalizacija se odvijala sporo, često mučno, ali životni tokovi su uspostavljeni.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine i niz pratećih zakona omogućili su institucionalni okvir za integraciju stanovništva.
Približavanje Hrvatske Evropskoj uniji uklanjalo je dalje prepreke. Situacija se poboljšavala.
Ostaje, međutim, temeljni problem koji nije ozbiljno ni dotaknut.
Hrvatska je proteklih 25 godina veći dio provela pod nacionalističkom vlašću. Ona je nametnula svoj svjetonazor, svoje poželjne obrasce društvenog ponašanja. Praktički nestanka Srba, ili njihova totalna marginalizacija, u toj se matrici smatra poželjnim načinom rješavanja srpskog pitanja.
Kolektivna krivnja Srba u Hrvatskoj, kako za protekli rat, tako i za sva zla što su se Hrvatskoj dogodila, službeno je neizgovorena, ali jest trajna konstanta takve nacionalističke politike.
Istina je, za mandata tih vlasti, a to znači HDZ-ove vlasti, bilo je i značajnih pozitivnih pomaka. Njih je osobito promovirao premijer Ivo Sanader, kasnije optuženik za ozbiljnu korupciju. Istodobno, takva politika nikada nije zahvatila maticu hadezeovskog poimanja svijeta. Za njih su to bili ustupci pod pritiskom svijeta.
HDZ je inicirao sada već čuvene propise kojima je uvedena ćirilica u Vukovaru, a kada je to SDP-eova vlast pokušala provesti, rušili su ih svim sredstvima, ne ograđujući se ni od nasilja.
Nekadašnji HDZ-ov ministar uprave Davor Mlakar bio je blaženo iskren: "Donijeli smo taj zakon jer smo mislili da se nikada neće provesti".
U Vladi je, u vrijeme Ive Sanadera, potpredsjednik bio Srbin, u njoj je sjedio i Tomislav Karamarko, sadašnji lider HDZ-a. Nedavno je izjavio da ga je sram što je bio u istoj Vladi sa Srbima.
Sada se HDZ vraća na vlast, zajedno s partnerima iz Mosta. Što će biti njihova politika?
Predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović u Vukovaru je, na obilježavanju obljetnice završetka mirne reintegracije, izrazila svoju privrženost poboljšanju međunacionalnih odnosa i rješavanju problema koji muče pripadnike svih nacija. Lako se složiti s njom i kada kaže da je mirna reintegracija veliki uspjeh, ali i da je nedovršena, te da treba pronalaziti nove putove ''za takozvani suživot ljudi koji je često eufemizam za izolaciju i samoizolaciju''.
Malo se teže složiti kada predsjednica pokušaj uvođenja ćirilice u Vukovar navodi kao pomak unatrag: ''Netaktično inizistiranje na provedbi nekih zakonskih odredbi izdvojenih iz političkog konteksta Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina dodatno je otežalo taj proces''.
Kakav je to ''politički kontekst'' jednog Ustavnog zakona? Mišljenje trenutačne političke elite što jest a što nije oportuno? Da je tako razmišljao Dwight Eisenhower Afroamerikanci bi još čekali neka prava.
I mandatar buduće Vlade Tihomir Orešković bi počekao bolja vremena za ćirilicu.
Nema boljih vremena za temeljna ljudska prava. Ona ljudima pripadaju. Ili ne pripadaju, ali tada to društvo nije slobodno.
