Sokolj Beganaj prvi je Rom koji je završio fakultet u Crnoj Gori, zaposlio se u nekom od državnih organa. Školovanje je nastavio ove godine magistarskim studijama. Više od strategija, akcionih planova, svojoj djeci i sunarodnicima ovaj čovjek ličnim primjerom pokazuje kako je školovanje nužnost za uključenje u društvo i preduslov za bolji život van čergi.
Nije zadovoljan položajem svojih sunarodnika i činjenicom da je preko 50 odsto romske djece van školskog sistema. Misija ovog čovjeka je da kod svojih sunarodnika probudi svijest o tome da i sami moraju da preuzmu odgovornost za svoju sudbinu.
Sokolj je domicilni Rom, odrastao u Nikšiću na periferiji grada. Priča nam da je kao i većina njegovih sunarodnika rastao u siromaštvu. Baraka tri sa tri u kojoj je živjela njegova desetočlana porodica, dio je njegovog djetinjstva:
"Kada bismo ušli svi u tu baraku morali smo da se poređamo kao sardine ali nekako smo svi bili zadovoljni i srećni, iako smo bili totalno siromašni".
Kao osnovac bio je nezainteresovan za školu. Slabo je govorio jezik. Stidio se neznanja i uslova u kojima je rastao, pa je od svega toga sklonište našao u zadnjoj klupi:
"Radi našeg neznanja i stida što ne znamo kao drugi učenici, nijesmo bili uredni i onda smo se povukli i u zadnju klupu".
Ondašnje okruženje, a to su sedamdesete, osamdesete je, međutim, bilo podsticajno za Rome, primjećuje Sokolj. Iako se van školskih klupa nije družio sa neromskom djecom, iako je i tada bilo predrasuda prema Romima, društvo je ipak i bez akcionih planova, strategija i slično, bilo naklonjenije prema njemu i njegovim sunarodnicima i motivisalo ih da se školuju. Najbolji đak u odjeljenju je bio zadužen da dodatno radi sa Romima, prisjeća se Beganaj:
"Na Rome su gledali, ne na nekoga ko ugrožava njihovu sredinu, ne na ljude kojih će se stidjeti ako se druže sa njima, ili na ljude koji su teret ovoj državi. Gledali su na nas kao na ljude koji žive u teškim uslovima sa kojma će raditi i kojima će pomoći da izađu na kraj sa problemima".
Nikakvog boljitka od izolacije
Mršave dvojke iz osnovne pretvara u odlične ocjene u srednjoj školi, koju završava kao najbolji đak u razredu. U međuvremenu, u skladu sa romskom tradicijom, i prije završene škole, ženi se. Paralelno radi najteže fizičke poslove kako bi obezbijedio egzistenciju porodici. Jedno vrijeme ratnih devedesetih je van Crne Gore, u koju se vraća nakon rata i zapošljava u nikšićkom komunalnom gdje je pomislio da će završiti karijeru.
"Uzalud je bila onako škola što sam učio i što sam završio i da motivišem moju djecu da uče".
Sedamnaest godina po završenoj srednjoj školi, zahvaljujući projektu OEBS-a zajedno sa još 25 sunarodnika grabi šansu i upisuje Filozifski fakultet - Odsijek za predškolsko vaspitanje. Za razliku od osnovne škole, na fakultetu nije u zadnjoj, već u prvoj klupi, sa ogromnom željom da završi studije i da pruži svojih 100 %.
"Sada sam tražio prvi red, da sjedim do profesora. Želio sam da budem među najboljim studentima. Htio sam da dam 100 posto i ukoliko tada ne mogu da prođem onda ne bih ni imao za čim da žalim".
I nije bilo lako. Prije podne student, poslije podne u komunalnom, a preko noći učenje, priprema kolokvijume i ispite. Diplomirao je sa desetkom i jedini je od sunarodnika iz generacije koji je stigao do cilja. Nakon pripravničkog Sokolj ostaje bez posla i živi od socijale. Dilema je pred njim da li su ogroman trud i odricanje bili uzaludni?
"Moja porodica je u haosu i ništa mi ne uspijeva, a drugovi koji nijesu imali ni dana škole su mi govorili – ti imaš fakultet i radiš u komunalnom a mi nemamo škole. Kakva je razlika? Nikakva".
Sa diplomom je zakucao na vrata vlade i prvi je Rom koji se zapošljava u nekom državnom organu, Ministarstvu za ljudska i manjinska prava. Sokolj je napravio važan generacijski iskorak i u porodici, pa je njegova kćerka, za razliku od njegovih sestara koje nijesu dobile šansu da se školuju, krenula njegovim stopama i završila studije.
Pokazao je i svojim sunarodnicima da se trud isplati i danas rijetki slijede njegov primjer.
"Posebno od kada sam dobio posao u ministarstvu, sada svi govore – eto vidite da škola pomaže".
Iako je možda taj korak ka budućnosti u slučaju Roma teži, Sokolj apeluje na svoje sunarodnike da i sami preuzmu odgovornost za svoju sudbinu:
"Nikakvog boljitka neće biti ukoliko se mi izolujemo i čekamo spasenje od drugih. Mi se moramo sami uključiti. Ali ako mi nešto radimo za sebe, svoju budućnost, za svoju djecu, preuzimamo odgovornost da krenemo dalje mi ćemo na taj način imati bolji život. Ne samo za nas, nego za svoju djecu i ovo društvo kao građani Crne Gore".
Nije zadovoljan položajem svojih sunarodnika i činjenicom da je preko 50 odsto romske djece van školskog sistema. Misija ovog čovjeka je da kod svojih sunarodnika probudi svijest o tome da i sami moraju da preuzmu odgovornost za svoju sudbinu.
Sokolj je domicilni Rom, odrastao u Nikšiću na periferiji grada. Priča nam da je kao i većina njegovih sunarodnika rastao u siromaštvu. Baraka tri sa tri u kojoj je živjela njegova desetočlana porodica, dio je njegovog djetinjstva:
"Kada bismo ušli svi u tu baraku morali smo da se poređamo kao sardine ali nekako smo svi bili zadovoljni i srećni, iako smo bili totalno siromašni".
Kao osnovac bio je nezainteresovan za školu. Slabo je govorio jezik. Stidio se neznanja i uslova u kojima je rastao, pa je od svega toga sklonište našao u zadnjoj klupi:
"Radi našeg neznanja i stida što ne znamo kao drugi učenici, nijesmo bili uredni i onda smo se povukli i u zadnju klupu".
Ondašnje okruženje, a to su sedamdesete, osamdesete je, međutim, bilo podsticajno za Rome, primjećuje Sokolj. Iako se van školskih klupa nije družio sa neromskom djecom, iako je i tada bilo predrasuda prema Romima, društvo je ipak i bez akcionih planova, strategija i slično, bilo naklonjenije prema njemu i njegovim sunarodnicima i motivisalo ih da se školuju. Najbolji đak u odjeljenju je bio zadužen da dodatno radi sa Romima, prisjeća se Beganaj:
"Na Rome su gledali, ne na nekoga ko ugrožava njihovu sredinu, ne na ljude kojih će se stidjeti ako se druže sa njima, ili na ljude koji su teret ovoj državi. Gledali su na nas kao na ljude koji žive u teškim uslovima sa kojma će raditi i kojima će pomoći da izađu na kraj sa problemima".
Nikakvog boljitka od izolacije
Mršave dvojke iz osnovne pretvara u odlične ocjene u srednjoj školi, koju završava kao najbolji đak u razredu. U međuvremenu, u skladu sa romskom tradicijom, i prije završene škole, ženi se. Paralelno radi najteže fizičke poslove kako bi obezbijedio egzistenciju porodici. Jedno vrijeme ratnih devedesetih je van Crne Gore, u koju se vraća nakon rata i zapošljava u nikšićkom komunalnom gdje je pomislio da će završiti karijeru.
"Uzalud je bila onako škola što sam učio i što sam završio i da motivišem moju djecu da uče".
Sedamnaest godina po završenoj srednjoj školi, zahvaljujući projektu OEBS-a zajedno sa još 25 sunarodnika grabi šansu i upisuje Filozifski fakultet - Odsijek za predškolsko vaspitanje. Za razliku od osnovne škole, na fakultetu nije u zadnjoj, već u prvoj klupi, sa ogromnom željom da završi studije i da pruži svojih 100 %.
"Sada sam tražio prvi red, da sjedim do profesora. Želio sam da budem među najboljim studentima. Htio sam da dam 100 posto i ukoliko tada ne mogu da prođem onda ne bih ni imao za čim da žalim".
I nije bilo lako. Prije podne student, poslije podne u komunalnom, a preko noći učenje, priprema kolokvijume i ispite. Diplomirao je sa desetkom i jedini je od sunarodnika iz generacije koji je stigao do cilja. Nakon pripravničkog Sokolj ostaje bez posla i živi od socijale. Dilema je pred njim da li su ogroman trud i odricanje bili uzaludni?
"Moja porodica je u haosu i ništa mi ne uspijeva, a drugovi koji nijesu imali ni dana škole su mi govorili – ti imaš fakultet i radiš u komunalnom a mi nemamo škole. Kakva je razlika? Nikakva".
Sa diplomom je zakucao na vrata vlade i prvi je Rom koji se zapošljava u nekom državnom organu, Ministarstvu za ljudska i manjinska prava. Sokolj je napravio važan generacijski iskorak i u porodici, pa je njegova kćerka, za razliku od njegovih sestara koje nijesu dobile šansu da se školuju, krenula njegovim stopama i završila studije.
Pokazao je i svojim sunarodnicima da se trud isplati i danas rijetki slijede njegov primjer.
"Posebno od kada sam dobio posao u ministarstvu, sada svi govore – eto vidite da škola pomaže".
Iako je možda taj korak ka budućnosti u slučaju Roma teži, Sokolj apeluje na svoje sunarodnike da i sami preuzmu odgovornost za svoju sudbinu:
"Nikakvog boljitka neće biti ukoliko se mi izolujemo i čekamo spasenje od drugih. Mi se moramo sami uključiti. Ali ako mi nešto radimo za sebe, svoju budućnost, za svoju djecu, preuzimamo odgovornost da krenemo dalje mi ćemo na taj način imati bolji život. Ne samo za nas, nego za svoju djecu i ovo društvo kao građani Crne Gore".